Stopama pobijenih 701

Rafalima su pokošeni fra Augustin Zubac i još petorica fratara

Rafalima su pokošeni fra Augustin Zubac i još petorica fratara
Fra Augustin Zubac bio je upravitelj fratarske hidrocentrale koja je izgrađena na rijeci Lištici

Erazmo Roterdamski napisao je da je najveća nada svake zemlje u primjerenu obrazovanju mladosti. Toga su i te kako bili svjesni i hercegovački franjevci koji su mnogo pozornosti posvećivali obrazovanju svojih članova da bi stečena znanja i umijeća mogli prenijeti svomu narodu u Hercegovini.

S druge strane, komunistička je ideologija među glavnim neprijateljima prepoznavala upravo svećenike i inteligenciju, koji su bili nositelji i kulturnoga napretka i nacionalnoga identiteta. Uništavanje svega prijašnjega jedna je od glavnih odrednica komunizma koji nije bio plemenita ideja koja je povremeno zastranila – kako se često može čuti – nego u njegovoj ideji i izvedbi leži zločin, kako to pokazuje praksa svugdje gdje se uspio ukorijeniti i nametnuti. 

U ovom ćemo članku nastojati u glavnim crtama iznijeti životopis fra Augustina Leopolda Zupca, profesora matematike i upravitelja hidrocentrale na Širokom Brijegu. I njega su ubili jugokomunisti.

Fra Augustin (krsnim imenom Ljudevit) rodio se 9. prosinca 1890. u obitelji Mate Zupca i Jele, r. Sivrić, u Paoči, župa Gradnići. Tu ga je tjedan dana nakon rođenja, 16. prosinca, krstio župnik fra Ljudevit Radoš. Ljudevitu je sakrament sv. krizme podijelio biskup Paškal Buconjić 11. studenoga 1897. Prema pisanju Večernjega lista, Ljudevit se rodio u obiteljskoj kući Zubac, koja je bila najstarija u Paoči (sagrađena oko 1600.) i s kojom su vezana čak četvorica franjevaca: fra Augustin Jerko, fra Toma, fra/don Dane i fra Augustin Leopold.

Pučku je školu završio u Gradnićima, a gimnaziju na Širokom Brijegu. U novicijat Hercegovačke franjevačke provincije primljen je 9. kolovoza 1909., a prve redovničke zavjete položio je točno godinu dana poslije. Na oblačenju je uzeo ime fra Leopold, ali poslije se svugdje upisuje kao fra Augustin. Gimnaziju na Širokom Brijegu započeo je 1910. Doživotne zavjete položio je 7. rujna 1913. Bogoslovne je studije završio u Mostaru, gdje je 1914. zaređen za đakona i svećenika. Raspoređen je na Široki Brijeg preuzimajući službu profesora matematike.

Fra Augustin 1918. nije prihvatio ponuđenu službu prefekta na Širokom Brijegu zbog psorijaze od koje je bolovao. Godine 1925. Uprava Provincije odbila mu je molbu za studij matematike. Naknadno mu je odobren studij u Beču gdje je upisao matematiku i fiziku redovito, a tehniku izvanredno. Praksu iz elektrotehnike obavljao je u Austriji, između ostaloga radeći i u jednoj tvornici elektroturbina. Sa studijem matematike bilo je komplikacija pa je boravio i u Zagrebu i u Beogradu radi studiranja. Nije jasno je li završio studij. Godine 1933. sa studija ponovno dolazi na Široki Brijeg za kapelana. Bio je upravitelj fratarske hidrocentrale koja je izgrađena na rijeci Lištici i električnom energijom je opskrbljivala samostan, konvikt i kućanstva na Širokom Brijegu.

Posao voditelja hidrocentrale fra Augustin je obavljao veoma uzorno tako da od njezina otvaranja 1936. do 1945. nije bilo ozbiljnijih problema. Izgleda da je fra Augustina tehnika doista zanimala jer je o tome mnogo znao i rado se njome bavio. S druge strane, kao profesor matematike nije bio toliko istaknut i u svjedočanstvima se navodi da mu je nedostajalo pedagoških metoda. Bivši su ga đaci opisivali kao tihog i povučenog čovjeka koji bi odavao i dojam strogoće. Ne sjećaju se da je slavio ni đačku ni pučku misu i općenito nije imao mnogo kontakta s đacima. Moguće je da je to plod depresije koja je često povezana s psorijazom od koje je bolovao. 

S još petoricom subraće otišao je iz samostana na Širokom Brijegu u Mostarski Gradac sluteći zlo koje je dolazilo s partizanskim prodorima. Tamo je bio već 1. veljače.

Prema svjedočanstvu koje je iz Večernjega lista preuzelo glasilo Stopama pobijenih fra Augustin je zajedno s još petoricom fratara, i još jednim civilom, ubijen u Gornjem Gracu. Ubili su ih pripadnici Druge dalmatinske brigade pod zapovjedništvom Brune Vuletića, kasnije alkarskoga vojvode. U skupini se nalazio i jedan njemački vojnik koji je uspio pobjeći. 

Isto svjedočanstvo kaže da su fratri držali krunice, govorili da ništa nisu skrivili, nego su samo narodu pomagali. Ipak, u jugokomunističkim dušama, zaslijepljenima mržnjom, milosti nije bilo i svi su pokošeni rafalima. Zajedno s fra Augustinom ubijeni su fra Krešimir Pandžić, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac.

Nakon zločina pokopani su na mjestu ubojstva, ispod puta koji vodi prema Gostuši, oko jedan kilometar udaljeno od crkve u Mostarskom Gracu. Naknadno su ekshumirani te 1969. pokopani u franjevačku grobnicu na Šoinovcu u Mostaru. Njihovi posmrtni ostatci 1971. preneseni su u crkvu na Širokom Brijegu.

Okolnosti ubojstva šestorice fratara u Mostarskom Gracu mogu se donekle rekonstruirati na temelju kazivanja svjedoka ili onih koji su čuli od svjedoka iz prve ruke. Kao nadnevak ubojstva navodi se 6. do 8. veljače, ali kao dosta vjerojatan možemo uzeti 6. veljače. U opisivanju podrobnosti smaknuća postoje određena proturječja, primjerice u broju partizana koji su ih pratili, zatim jesu li molili i što su molili prije nego što su ustrijeljeni te jesu li pred svjedocima primili sakramentalno odrješenje. To nas ne treba čuditi s obzirom na veliki vremenski odmak od samih događaja do trenutka kada su svjedoci mogli o tome govoriti i kada su uzimani njihovi iskazi. 

Također, iako se govori o istom vremenskom razdoblju, pitanje je govore li svjedoci o istom trenutku. Primjerice, tada je u selu bilo dosta partizana. No, koliko ih je bilo koji su čuvali kolonu i izvršili ubojstva? Ipak nitko od svjedoka nije primijetio da su se fratri na bilo koji način ponašali neprimjereno ili da bi bilo kako pokazali osjećaj krivice. Nakon ubojstva fratri su odvučeni malo dalje i ostavljeni ili plitko zakopani. Poslije, možda nakon desetak dana, mještani su ih pokopali u prave grobove koje su sami napravili i u kojima su žrtve počivale do prenošenja njihovih kostiju.

Mjesta njihove pogibije u Mostarskom Gracu i u komunizmu postala su mjesta štovanja, čak i nakon što su njihove kosti prenesene u Mostar, pa na Široki Brijeg.

Jedan očevidac veli da je na dan njihova ubojstva zemlja bila prekrivena snijegom i da je vladala velika studen. Ubojice su bijelim snijegom nevješto pokušali prekriti tragove zločina. Iako su ubijeni sačuvani u spomenu obitelji, rodbine, prijatelja i subraće, u javnom je govoru sjećanje na njih bilo zamrznuto i zakopano. Hvala Bogu da se studen nemara i zaborava žrtava komunističkoga »oslobođenja« polako, ali sigurno otapa.

Piše fra Mate Logara