Rodna revolucija 738

Narodi se bude. Čut će se njihov glas

Narodi se bude. Čut će se njihov glas
ILUSTRACIJA

Danas mnogi ljudi u skrovitosti srca očekuju riječ koja će u njima ponovno zapaliti svjetlo nade. U sadašnjoj zabuni muškarci i žene našega vremena traže ispravan i ravan put koji vodi životu i sreći. Da bismo otkrili taj put, moramo ponovno naučiti razlučivati. Vjerujemo da će svjetlost ponovno zasjati u njihovoj savjesti čim donesu tu odluku, čim se pokrene proces razlučivanja. 

Tradicionalni obrazovni proces na Zapadu kaže da se razlučivanje sastoji od prijelaza sa znanja (vidjeti, razumjeti, znati) na volju (raditi, činiti). Ta je perspektiva zapravo binaristička (razum-volja) i redukcionistička. Izazvala je pozitivnu želju za povratkom cjelovitu procesu razlučivanja. Da bi bio potpun, ljudski čin mora uključiti volju, savjest i srce jer slobodna osoba ne traži samo istinu, nego i dobro i ljubav. Osobno se buđenje događa preko iskustva ljubavi i buđenja srca. Ljubav je u modernoj zapadnoj kulturi uvelike zanemarena. 

Danas se posvuda osjeća težnja za autentičnom ljubavi prema sebi, svojemu narodu, svojoj kulturi, drugima i Bogu. Ljudska osoba koja je stvorena slobodna može se razvijati samo u slobodi. Formatiranje koje nameće normativna rodna kultura protivno je ljudskomu dostojanstvu. Ta kultura koja slavi “slobodu odabira” želi nas zatvoriti u svoje ideološke norme. Pa ipak, bez obzira na svoju dominirajuću snagu, ona ne može vršiti prinudu nad savjestima slobodnih ljudi i naroda niti ih može spriječiti u razlučivanju. 

Gdje god u najrazličitijim egzistencijalnim okolnostima osobnoga i društvenoga života, kao roditelji i odgajatelji, političari, menadžeri, poduzetnici, pravnici ili dušobrižnici, neovisno o odgovornostima, naiđemo na fenomen roda, trebali bismo se upitati kakvim nas on stazama hoće povesti. Ne možemo se ponašati kao zombiji kojima manipuliraju mračne sile izvan naše savjesti. Mudro razlučivanje ispituje svoj predmet u cijelosti: u svakoj fazi njegova razvitka i u svim pojavnim oblicima. 

Koji je sadržaj rodne ideologije? Imali smo prigodu razlučiti da je taj pojam već od prvoga pojavljivanja bio izopačen i da je ostao izopačen u svakoj fazi svojega konceptualnog i operativnog razvitka. S vremenom je čak doživio značajnu doktrinarnu radikalizaciju koja je dostigla nikada viđenu razinu: teorija queer, post-gender, post-ljudskost. Drugim riječima, naša čežnja za istinom i srećom ne može se ostvariti u ideološkim okovima roda kao “teorije”, kao normativnoga okvira, političke norme i procesa globalne društvene i kulturne transformacije. 

Postoji oslobođenje do kojega tijekom posljednjih desetljeća još nije došlo, a za kojim toliki muškarci i žene čeznu: oslobođenje od političke i kulturološke moći koju su ugrabili socijalni inženjeri zapadne kulturne revolucije. Takvo oslobođenje može ići samo preko samih muškaraca i žena. Razlučivanje nam daje nadu u mogućnost takva oslobođenja. Oslobađa nas i od napasti upadanja u fatalizam, obeshrabrenje, defetizam ili pasivnost u koju bismo mogli zapasti kada vidimo obujam koji je dosegla rodna kultura. Razlučivanje nas iznad svega uvodi u iskustvo nade koja izvire u nama kada se otvorimo istini, dobru i ljubavi. Ulazak u pozitivan osoban proces koji nas usmjerava prema toj sreći ima jedan preduvjet, naime: ne smijemo se dati zatvoriti ni u kakav ideološki okvir. 

Ostati izvan okvira 

Ostati izvan ideološkoga okvira rodne revolucije – to je prvo pravilo koje ćemo primijeniti u našemu procesu razlučivanja. Neprimjenjivanje toga pravila izazvalo je mnoge zabune. Raspoznajemo dva razloga – jedan je teoretski, a drugi pragmatički – zbog kojih su mnogi radije “ušli unutar okvira”: – teorija po kojoj svaka pogrješka sadrži dio istine – zastrašenost zbog prividne svemoći globalne uprave. 

Razmotrimo ukratko ova dva razloga.
Svaka pogrješka sadrži dio istine. Tvrdnju da “svaka pogrješka sadrži dio istine” često koriste oni koji, iako osjećaju nelagodu prema rodnomu konceptu, smatraju da mu mogu dati tumačenje koje se oslanja na “dio istine” koji on tobože sadrži da bi ga tako – misle oni – uskladili s autentičnom univerzalnom etikom. 

Analizirajmo ovu stratešku opciju. Prva stvar koju treba naglasiti jest njezin redukcionizam. Procesu negacije koji otvara rodna revolucija ova opcija pristupa na čisto intelektualistički način, kao da je to samo pitanje razuma, dok on u stvarnosti zapravo primarno uključuje angažman ljudske savjesti i srca. Zlo se ne svodi samo na to da čovjek ne zna ili da je intelektualno pogriješio, nego se prvenstveno sastoji u tome da čovjek odluči da ne će činiti dobro i da ne će ljubiti. Kada razlučivanje na prvo mjesto ne stavlja ljubav, ono je nepotpuno; sadrži uskraćujući element koji je sam po sebi zao. 

Strateška opcija koju analiziramo navodi nas na razmišljanje o zlu i o tajni zla. Znamo da zlo postoji i da je na djelu, ali da nema supstance. “Djelovanje” zla nije u tome da stvara, niti da ne stvara, nego da rastvara ono što postoji i što je dobro zato što postoji: odvratiti se od dobra, poricati dobro, suprotstavljati se dobru, uskraćivati nam dobro. Zlo je “izvrtanje otajstva pozitivnosti bića”, “otajstvo negativnosti”. Iz toga proizlazi da se svako zlo uvijek odnosi na neko dobro koje poriče. No budući da se protiv dobra bori, ne može ga u sebi sadržavati. Ne postoji mirna koegzistencija između dobra i zla, istine i laži. Ako korov i raste među pšenicom, od nje se razlikuje. “Koegzistencija” ne proizvodi hibridne plodove. U vrijeme žetve korov će biti odvojen od pšenice.

Zlo koje je “odsutnost dobra koje je tu trebalo biti” služi se prividom dobra da bi nas zavelo. U tomu smislu zlo “nalikuje” dobru. Rodna se ideologija često uspijeva nametnuti zato što ljudi misle da je nešto što nije: napose kada je riječ o poštivanju jednaka dostojanstva muškarca i žene i o slobodi, jednakosti i socioekonomskomu napretku za kojim teže. Pa ipak, u onoj mjeri u kojoj ulaze u okvir kojim upravlja normativna rodna ideologija oni gube slobodu i u opasnosti su da se brzo i lako daju zavesti suptilnim napastima neuredna traženja moći i užitka te tako sudjeluju u dekonstrukciji dobra koje zapravo traže. 

Ustvrditi da proces negacije koji predstavlja rodna revolucija sadrži dio istine po našemu mišljenju znači očijukati s rodnim teoretičarima i njihovim institucionalnim sponzorima u ime pogrješna tumačenja dijaloga. Napomenimo na kraju da cilj “obraćenja” rodne teorije na istinu, za kojim teže oni koji se priklanjaju tvrdnji o “dijelu istine” koji vide u tomu pojmu, uopće nije postignut. To je jasno kao dan. Može se, naprotiv, reći da sadašnja situacija pokazuje veliku konfuziju koja proizlazi iz amalgama u tumačenju jezika, obrazovanja, kulture i politike. Ta konfuzija ne vodi ničemu dobrom. 

Zastrašenost zbog moći globalne uprave. Globalni normativni konsenzus čija je “rodna jednakost” prividan predmet te pritisak koji se vrši na vlade i društva da zajamče njezinu primjenu na području obrazovanja, kulture, etike, politike i ekonomije ima zastrašujući učinak. Čini se da je rodna kultura zauzela sav prostor. Ako je tome tako, kako ostati izvan okvira? 

Na logiku ovakva rezoniranja odgovorimo s tri napomene. Prve dvije proizlaze iz političkoga realizma koji nam ponekad nedostaje. Izgledaju proturječne: na vagi moći globalne uprave s jedne se strane već desetljećima nalazi ubitačna težina ideologa, a s druge činjenica da je rodna mašinerija zapravo tek papirnati tigar. Povijest je pokazala da ideolozi strogo nadziru okvir tumačenja pojmova koje su sami fabricirali, pretvorili u globalne norme, čiju primjenu organiziraju i nadziru uz pomoć najrazličitijih strateških mehanizama i uz pomoć hipermoćnih financijskih partnera. Njihov čelični zagrljaj ne slabi. Njihova politička i financijska moć i ideološka sofisticiranost daleko nadilaze naše mogućnosti da ih svladamo. 

Ta bi nas situacija trebala podsjetiti da je naše jedino oružje autoritet istine, stvarnosti i ljubavi, koje ne možemo svjedočiti ako smo ušli unutar okvira. Rodni je aktivizam papirnati tigar. Globalni normativni konsenzus čiji je on umjetni predmet ne poštuje slobodu vlada i naroda. Budući da je konsenzus lažan, nema moralnoga autoriteta. Budući da je samo konsenzus, odnosno soft dokument, nema pravnoga autoriteta. Rodna revolucija načelno zapravo ne može doista ugristi. Njezina destruktivna moć društvene transformacije svodi se na ono što joj mi hoćemo dati, a što je nažalost najčešće puno. Papirnati bi se tigar mogao pretvoriti u tračak dima kada bi ga dotakla vatra ili samo neka iskrica. Nije li duhovno buđenje društava vatra o kojoj govorimo?

Naša treća napomena proizlazi iz antropološkoga, kulturološkog i duhovnog realizma: rodna kultura nije nikakav trijumfalan uspjeh nego gromoglasan neuspjeh. Ona vlada svijetom, ali je proizvela samo razaranje, otuđenje i osiromašenje. Bolest traži lijek koji proizlazi iz zdravoga izvora. Lijek ne može proizići iz zla koje je dovelo do bolesti: evo još jednoga razloga da ostanemo izvan okvira. 

Praktičan zaključak koji izvlačimo iz navedenih napomena jest sljedeći: nije ni strateški mudro, ni pragmatički korisno, ni moralno i osobno opravdano ući u rodni okvir, čak ni s namjerom da se ponudi neko alternativno tumačenje ili dobije pomoć javnih financija za neke hvalevrijedne ciljeve. Moramo ostati izvan, razmišljati i djelovati neovisno o njegovu jeziku, njegovim normama, pretpostavkama i konceptima, neovisno o njegovoj etici i njegovim operativnim mehanizmima da nas ne bi uvukli u svoj ideološki okvir. 

Ako, naime, uđemo u taj okvir, kako ćemo izbjeći:
– da nas drugi formatiraju i vode kamo ne želimo ići, kako ćemo izbjeći silazak niz nizbrdicu ideološkoga procesa roda i njegovih partnerstava?
 – traženje vlasti koja je sama sebi svrhom i koja nas uvodi u borbu za utjecaj da bismo nametnuli svoje tumačenje jednoga iskvarena pojma, umjesto da svjedočimo?
– varanje muškaraca i žena dobre volje koji većinom ne znaju što je na kocki ako jedan opasan projekt društvene transformacije pokušavamo prikazati u lijepu svjetlu?
– reaktivizam, sjedeći na repu ideologa, a trebali bismo imati kreativan stav?
– štetnu dvosmislenost, nezdrave amalgame, svjesne ili nesvjesne kompromise ako činimo obrnuto od onoga što navodno želimo činiti (ako tvrdimo da u pogrješci postoji “dio istine”), ako dopuštamo da nas zlo, pa makar i djelomično, zavede? Nije li cilj agenata društvene transformacije upravo gubitak našega identiteta? 

Gledati u drugomu smjeru: perspektive nade 

Nakon što smo isključili stratešku opciju djelovanja “unutar okvira”, ostaje nam alternativa: ponuditi drukčiji, pozitivan put. To je uzak put: s lijeve strane mu je provalija kompromisa, a s desne zid sukobljavanja. Put kojim želimo ići sadrži svoja prometna pravila: polazište i perspektiva su uvijek stvarnost i istina o onome tko smo, naime osoba, muškarac ili žena, sin ili kći Oca koji ljubi, stvoreni iz ljubavi i za ljubav. 

Ta neotuđiva stvarnost koju se univerzalno može prepoznati i koja je neuništiva – dobra je. Ona ostaje neovisno o našemu odabiru i našim lutanjima. Ona nije nikakav “okvir”. Ako uz nju prianjamo, ako tim putem idemo, ako nju ljubimo, postajemo slobodni. Suprotno od onoga što tvrde rodni teoretičari, nikada ne ćemo postati nešto što nismo. Pokušaji dekonstrukcije ne mogu ništa: oni su osuđeni na propast.

Vjerujemo da je došao čas da se pozornost odvrati od rodne tematike, koja je danas postala gotovo opsesivna, i da se pogled odlučno upravi u drugomu smjeru, u smjeru dobara koje nam gender želi uskratiti.

Put kojim smo zajedno prošli omogućio nam je obrnutim i negativnim putem pristupiti velikim kulturološkim temama našega vremena. To su, između ostaloga:
– žena i njezino stjecanje utjecaja u javnomu životu kakav nikada prije nije imala
– sloboda, individualan odabir, sloboda pristupa
– jednakost
– identitet (ljudskoga bića, muškarca i žene, kultura…)
– odnos prema materiji i ljudskomu tijelu
– naglasak na procesu, na promjenama, na dinamici, na govorenju i činjenju
– prekid s nekim zloporabama modernosti kao što su mačizam, paternalizam, viktimizam, autoritarizam, dogmatizam, racionalizam, naturalizam, koalicija između razuma i moći – svi su oni dobili smrtne udarce
– globalizacija… 

Prava slika nove kulture već se nazire, kao što dobro sjeme raste skupa s kukoljem, neovisno o ideološkim projektima. Znakovi vremena koje donose aktualne kulturološke teme pokazuju svi u istomu smjeru: univerzalna težnja za novom civilizacijom u kojoj ljubav ponovno nalazi svoje mjesto u međuljudskim odnosima, u javnomu prostoru, na poslu, u politici, u kulturi, u odnosima među društvima. 

Ta je težnja nadahnuta. Ono što neki nazivaju civilizacijom ljubavi veliko je dobro za cijelo čovječanstvo, nada kakve nikada nije bilo. Ova će knjiga tek nagovijestiti teološku i trojstvenu perspektivu nove evangelizacije koja je zapravo jedini cjelovit i zadovoljavajuć odgovor na izazove koje donosi gender. Razmotrimo neke od tih elemenata.

Od binarizma do ponovnoga otkrivanja trojstvene strukture osobe i ljubavi 

Egzistencijalno iskustvo svake osobe, kada se u savjesti i srcu otvori ljubavi, dovodi do otkrića da struktura ljubavi nije binarna nego trojstvena: pružena ljubav, primljena ljubav, podijeljena ljubav (ljubav-zajedništvo). Odnos ljubavi donosi plod koji proizlazi iz pružene i primljene ljubavi: zajedništvo. Odsutnost toga ploda ukazuje na odsutnost ljubavi. 

Postmodernisti su stvorili pojam binarizma da bi opisali odnose između pojedinaca, naroda i sastavnica naravi koje smatraju nepravednim i proizvoljnim odnosima moći i dominacije, koji su društveno konstruirani tijekom povijesti i strukturalno upisani u moderne institucije, Realpolitik, sirovi “nacionalni interes”, autoritarizam, mačizam i druge zloporabe koje su se događale tijekom ljudske povijesti. U ime slobode i jednakosti (što su i moderne i postmoderne vrijednosti) oni namjeravaju “dekonstruirati” “binarne odnose” dokidajući “identitetske granice” koje sami stvaraju. 

“Binarni” odnosi ne poznaju ljubav i zapravo slijede logiku vlasništva, koristoljublja, sebična traženja užitka, moći i dominacije. Odgovor na dominaciju nije dekonstrukcija onoga što postoji nego ljubav prema onome što postoji. Vrijedi razmotriti postmoderni izraz “identitetska granica”. U logici ljubavi identitet ne može biti nikakva “granica”. Identitet, koji je bitan za ljubav, ne dijeli one koji se ljube: naprotiv, nezamjenjiv identitet ljubljene osobe sama je supstanca ljubavi osobe koja ljubi i međuljudskoga zajedništva dviju osoba. 

Odgovor na granice koje razdvajaju ljudska bića jesu ljubav i zajedništvo. Odabir negacije, naprotiv, onemogućuje ljubav. Postmodernisti koji napadaju “moderni binarizam” zapravo su, možda i ne znajući, i sami binaristi. Njihove paradigme naoko zagovaraju jednako sudjelovanje svih, ali ostaju u dijalektičkoj logici moći.

Gender je dijalektički protivan spolu. “Konsenzus” suprotstavlja “one koji sudjeluju” (manjinski lobiji) i one koji ne sudjeluju (tiha većina). Načelo win-win (dobitnik-dobitnik), kao i načelo win-lose (dobitnik-gubitnik) ne poznaje ljubav i ostaje u logici traženja moći za sebe. Kada analiziramo tumačenje ideologa globalne uprave, postmoderne su paradigme sve redom neobinarističke. I mi smo na svoj način ostali zatočenici binarnih okova i zatvorili vrata ljubavi kada smo osobu sveli na binome “razum-volja”, “razumna životinja” ili “individualna supstanca razumne naravi”, zaboravljajući da je osoba stvorena iz ljubavi i za ljubav. Hipertrofirali smo razum na štetu savjesti i srca, utekli smo se “teorijama” da se ne bismo morali angažirati u životu i u ljubavi, htjeli smo nadvladati drugoga golom istinom, istinom bez ljubavi. 

Osvit nove civilizacije: od jednakosti do ljubavi 

U trenutku kada nastaje globalna kultura jednakosti, čovječanstvo mora učiniti odlučujući korak: prijeći sa sekularističke vizije koja se zatvorila u sebe na osobu i na ljubav. Istinsko je bratstvo sinovsko: izvor mu je u ljubavi Oca. Srcem prepoznajemo da je svaka osoba sin ili kći Oca puna ljubavi i dostojna ljubavi. Ljubav sjedinjuje i stvara zajedništvo među osobama poštujući njihov identitet i legitimnu hijerarhiju. 

Otac, suprug, stariji brat ili odgojitelj pun ljubavi ne osjećaju se “superiornima” u odnosu na dijete, suprugu, mlađega brata ili učenika. Ljubav ne poznaje dijalektiku binarnih odnosa superiornosti i inferiornosti. Ljubav je ono što, često zbunjeno, traže muškarci i žene našega vremena. Zapadnjački pristup građanskoj jednakosti i ljudskomu bratstvu još od 18. stoljeća ne priznaje neodvojivo jedinstvo oca, sina i brata. 

Ni modernost ni postmodernost nisu prepoznale očinstvo kao izvor ljubavi. Zapadnjačko su građansko i sekularističko bratstvo i jednakost binarni, horizontalni, hladni, formalni, unipolarni. Ako je nečiji “brat” tek jedan od građana, onda je on zapravo ugovorni partner, dakle suparnik. Takvo shvaćanje bratstva nije ljudsko; ono je intelektualna apstrakcija. 

Univerzalno bratstvo koje bi trebalo postojati među muškarcima i ženama i velikodušno se prelijevati u javni prostor u ovomu vremenu kada čovječanstvo teži za civilizacijom ljubavi izvire iz osobne i besplatne ljubavi: “Zemaljsko se društvo ne sastoji samo od odnosa prava i dužnosti, nego prvenstveno od odnosa koje obilježuju besplatnost, milosrđe i zajedništvo.”

Ljubav je uvijek osobna i raznovrsna: očinska, majčinska, bratska, sinovska, bračna. A što je univerzalnije od trojstvene strukture ljudskoga srca (očinsko-sinovsko, bratsko i bračno)? Politički model mnogih nezapadnih, napose afričkih kultura, model je zajednice, čak obiteljski model. U tim je kulturama prihvatljivo, čak samo po sebi razumljivo, u javnosti govoriti o traženju dobra, o istini, ljubavi, životu, srcu, savjesti, o dobru i zlu, o obitelji kao temeljnoj stanici društva, o majčinstvu i očinstvu, o bratstvu koje je sinovsko, a ne samo vodoravno i sekularističko, o braku, o radosti koju donose djeca, o žrtvi ili o Bogu. 

U tim su kulturama odnosi između Crkve i države katkada zdraviji – usklađeniji sa stvarnošću društvenoga i političkoga života – od odnosa koje je uspostavio zapadnjački sekularizam. Na svoj način te kulture bolje poštuju načelo odvajanja po kojemu Crkva i država na prijateljski način i s poštovanjem surađuju na dobro društva i traže ono što je dobro za pojedinačne osobe koje ga sačinjavaju. Kada to traženje nije iskreno, suradnja je neplodna, odnosi između Crkve i države postaju teški i sterilni, a ono što je trebalo biti odvajanje postaje razvod.

Dalje, nezapadnim je kulturama stran zapadnjački individualizam koji danas prevladava u shvaćanju demokratskoga građanstva i ljudskih prava. U tim kulturama ljubav nije izgubila mjesto koje joj s pravom pripada u svakomu ljudskom društvu, a u međuljudskim odnosima prevladava inteligencija srca, koja je razvijenija nego na Zapadu. Vjerujemo da bi te kulture mogle potaknuti zapadnjačka društva na pomirenje između građanina i oca, građanina i vjernika, prava i besplatne ljubavi, žene i majčinstva, države i obitelji, razuma i traženja istine, kulture i vjere, kulture i ljubavi i, konačno, razuma, savjesti i srca, da bi sve pozitivne stvarnosti ponovno dobile pravo građanstva. 

To je posao koji zapadna društva danas moraju obaviti ako žele ponovno pronaći dah života, inspiraciju, kreativni polet za budućnost. Ova nam perspektiva otvara golemo polje rada. Da bi urodila plodom, ona traži odlučnost da se tim putem krene, traži težak rad, razlučivanje i srce otvoreno za našu nezapadnu braću i sestre. Neizbježno izložene pritiscima globalne uprave čije sekularističke ponude nisu slobodno izabrale, nezapadne kulture moraju obaviti svoj dio posla: one su se navikle prilagođavati onome što se događa na Zapadu pa trebaju naučiti raspoznavati opasnosti nove etike i postati aktivno svjesne svojega bogatstva iz čega – u vremenu globalizacije – proizlazi njihova odgovornost prema čovječanstvu. Dijeljenje darova koje su različiti narodi i kulture primili i razvili tijekom svoje povijesti pozitivna je alternativa scenariju globalizacije zapadnjačke radikalne sekularizacije.

Zaključimo ovo razmišljanje o jednakosti s još nekoliko misli o aktualnoj kulturološkoj temi rodne jednakosti. Što je izvorna slika onoga čiju nam karikaturu nudi rodna revolucija? Koje je značenje pojma “ovo je vrijeme žene” u kojemu živimo? Nije li to vrijeme ljubavi? Mislimo da ako žena vrši sve snažniji utjecaj u društvu, ne kao muškobanjasta žena niti u konkurenciji s muškarcem u borbi za vlast, nego u punu smislu kao žena, komplementarna s muškarcem, majka i odgojiteljica čovječanstva, supruga koja s ljubavlju odgovara na ljubav svojega muža, tada će ona igrati svoju jedinstvenu i nezamjenjivu ulogu u dolasku nove civilizacije u kojoj će se živjeti autentično univerzalno bratstvo, u kojoj će se svaku osobu prihvaćati ne zbog njezina ideološkoga položaja kao u vrijeme modernosti niti kao “identitet bez bitka” kao u postmodernosti, ne zbog njezine “uloge”, nego kao brata i sestru, kao osobu, iz ljubavi. 

Napuštanje naturalizma, racionalizma i intelektualizma: otvaranje otajstvu

Zapad je prešao s neuravnotežena uzvisivanja naravi (naturalizam) i razuma (racionalizam) koji su svojstveni modernosti na njihovo postmoderno poricanje. Postmodernisti napadaju ne samo esencijalizam nego i metafiziku supstancije. Njihov je radikalni cilj dekonstruirati ono što jest. Rodna ideologija poriče da nam je spolni identitet prirođen, što se još do nedavno u povijesti općenito smatralo samo po sebi razumljivim. 

I postmoderno odbacivanje metafizike vrijedno je naše pozornosti. Ovaj se razvitak odnosi na središnje pitanje našega vremena, naime na ljudski i osobni identitet. Muškarci i žene našega vremena žele prijeći prag onoga što je osobno, prag ljubavi i života i otvoriti se transcendenciji trojstvene objave. Naš identitet nije tek naravan: on je transcendentno otajstvo koje razum ne može “posjedovati”. On je besplatan dar: on je primljen, on je sinovski. On je živ i hrani se našim međuljudskim odnosima. U odbijanju identiteta koji se definira samo biološki možemo raspoznati gađenje nad modernim posesivnim i individualističkim naturalizmom. 

U fokusu postmodernosti nalazi se intelektualizam sa svojim apstrakcijama, krutim teorijama, besplodnim i hladnim raspravama, okamenjenim idejama, dogmatizmom, gotovim rješenjima i duhom dominacije. Teme postmoderne kulture, među kojima su “performans” (govorenje i činjenje), “slavljenje različitosti”, promjena, dekonstrukcija “stereotipa” (koji su apstrakcije), “prijelaz s identiteta na postojanje”, karikaturalno ukazuju na želju za povratkom jednostavnoj stvarnosti, konkretnomu ljudskom činu, životu i njegovoj kreativnoj dinamici, ljubavi. Dinamična, konkretna i živa ljubav nije statična i apstraktna “teorija” niti društveni konstrukt: ona je vrhunska stvarnost našega bića i postojanja. Ne iznenađuje da je modernistička koalicija između razuma i moći (uvjeriti i dominirati razumskim argumentima) izazvala negativne reakcije i da je se uvijek slabo cijenilo u nezapadnim kulturama. 

Težnja za intelektualnim pojednostavljivanjem i “kraj intelektualizma” znakovi su vremena. Uzak put između modernoga racionalizma i postmodernoga iracionalizma nalazi se u povratku procesu ljudskoga čina u njegovoj cijelosti, u pomirenju razuma, srca i savjesti. Postmodernisti “putuju” izvan sebe samih. Nakon što su napustili svoju kuću, naciju, identitet i zvanje, besciljno lutaju; više ne idu putem vlastite sudbine. 

Pokušavajući “prijeći granice” zatvaraju se sve više i više u imanentnost vlastite volje. Lutanje ih vodi do ruba crne rupe koja bi mogla progutati više mladih nego ikada u povijesti. Tko će ih izložiti svemoćnoj snazi koja daruje život i svjetlost, u kojoj je punina božanskoga života? Vratiti se izvoru, vratiti se Očevoj kući, kući živoga Boga (ne konceptualnoga, filozofskoga ili apstraktnoga boga), to traži odluku i angažman cijele osobe.

Kamen koji ruši diva na glinenim nogama 

Zid koji je dijelio šutljivu većinu od vlasti globalnoga upravljanja mogao bi se srušiti poput Berlinskoga zida, bez nasilja, zahvaljujući buđenju naroda kada oni odluče preuzeti odgovornost. Vjerujemo da Bog suvereno upravlja poviješću. Prisjećamo se sna kralja Nabukodonozora o divu na glinenim nogama. 

“Iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju” (Dn 2,34–35). Kamen se odvalio na Božju inicijativu. Naše vrijeme još nije vrijeme slave nego vrijeme borbe. 

U borbu protiv Golijata David je krenuo s Božjom snagom, naoružan s pet kamenčića i praćkom. Da bi se srušilo diva na glinenim nogama, rodnu revoluciju i njezine globalne političke i kulturološke norme, morat će se na Božju inicijativu odvaliti neki kamen, ali i mi moramo surađivati. Ako pogledamo oko sebe, sigurno ćemo u konkretnim životnim okolnostima naći pokoji kamenčić za svoju praćku. Na primjer, posvuda nas agresivno napadaju slogani i klišeji. Možemo ih iskoristiti i usmjeriti protiv nove globalne etike. 

Moglo bi biti politički učinkovito u javnomu diskursu početi koristiti “male rečenice” kao na primjer:
– Globalni je konsenzus običan mit: ni vas ni mene nitko nije pitao za mišljenje.
– “Rodna” je jednakost predmet lažnoga konsenzusa.
– U pitanjima slobode izbora ne ćemo dopustiti da nas zarobe globalne norme.
– Nema konsenzusa bez iskrene potrage za onim što je stvarno, dobro i istinito.
– Sloboda savjesti osnovno je pravo na izbor.
– Zatvoren konsenzus lažan je konsenzus. Lažan konsenzus nikoga ni na što ne obvezuje.
– Ništa nije protivnije supsidijarnosti od globalnih norma koje su izradili eksperti.
– Vrijeme je vratiti se stvarnosti o tome tko smo.
– Narodi se bude. Čut će se njihov glas.
– Dvosmislenost rodne ideologije nepodnošljiva je. Riječi i politika moraju imati jasan sadržaj.
– Sloboda savjesti i socijalni inženjering nisu kompatibilni.
– Vlast pripada muškarcima i ženama, a ne ekspertima izvana.
– Želimo služiti općemu dobru, a ne pojedinačnim interesima.
– Ne poštuje se pravo naroda da vladaju sami sobom.
– Temelj je dijaloga poštivanje identiteta.
– Kulturna raznolikost temelji se na kulturnomu identitetu. Neka svatko bude ono što jest.
– Rodna je revolucija neokolonijalizam…

Ispuniti prazninu: hitne odgojno-obrazovne potrebe 

Vjerujemo da najhitnija tema našega vremena nije politička nego odgojno-obrazovna. Ako razmotrimo političko djelovanje lobija koji se protive rodnoj revoluciji i njezinoj radikalno sekularističkoj etici, vidimo da su djelovali kao vatrogasci, najčešće reaktivno, uvijek prekasno, i da su predlagali minimalistička rješenja ili čak kompromise. Takva strategija ne može zaustaviti subverzivan proces. 

Neovisno o tome koliko su hvalevrijedni napori tih lobija, takva strategija može biti čak i kontraproduktivna. Odgajati i obrazovati ljude, naučiti ih razlučivati, odgajati savjesti i srca: to, naprotiv, u svoje vrijeme donosi trajne rezultate. Mladi žele naučiti razlikovati ono što ih vodi osobnoj sreći od suptilnih i zavodljivih zamka lažljive kulture. Potraga za osobnom srećom mnoge vodi do otkrića radosti koja izvire iz slobodna pristanka na ono stvarno, univerzalno istinito i vrijedno ljubavi, a što osoba može otkriti u svojoj savjesti. Golema odgojno-obrazovna zadaća koja nam se otvara mnogostrana je. 

Spomenimo samo neke vidove:

Nadvladati neznanje.
Iako tematika koju smo proučavali u ovoj knjizi zabrinjava mnoge roditelje, odgajatelje, dušobrižnike, mlade, menadžere, političare i građane, čini se da mnogi ostaju u neznanju o tome što je sve zapravo na kocki i zadovoljavaju se djelomičnim, površnim, čak netočnim saznanjima. 

Imati hrabrosti reći “ne”. “Konsenzus” je prečesto umjesto nas odlučivao o normama društvenoga života, miješao se u naš osobni život i upravljao njime. Globalna uprava staje na mjesto naše kreativnosti. Čvrst i odlučan “ne” koji je trebao biti javno upućen sekularističkomu okviru globalne etike prečesto nije bio izrečen, što je imalo za posljedicu još dublje upadanje u glib dvosmislenosti i kompromisa. Trebali bismo ponovno imati hrabrosti i karaktera reći “ne” onome s čime se po savjesti ne možemo složiti. 

Promijeniti diskurs. Ne ćemo ulaziti u rodni diskurs koji čovječanstvu nije koristan; predlagat ćemo nešto drugo. Naš jezik jasno i jednostavno imenuje pozitivne i univerzalne stvarnosti za kojima čovječanstvo teži. Efekt šoka provjerena je vojna taktika. 

Imati odgojno-obrazovno držanje. Kulturološka praznina potiče našu želju da u svim okolnostima i prema svakomu čovjeku razvijamo bratski odgojno-obrazovni odnos: osobe s kojima se susrećemo suočiti s njihovom savješću, pozvati ih da slušaju svoje srce, staviti ih pred pravi izbor i tako im probuditi savjest za istinu, a srce za ljubav. 

Ponovno izgraditi odgojno-obrazovnu sintezu. Pred nama se otvara golem posao ponovne izgradnje odgojno-obrazovne sinteze u čijemu je središtu razlučivanje. To treba naučiti.

(Knjiga Rodna revolucija je dostupna u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr)

SVRŠETAK