Rodna revolucija 1090

Karikaturalan pogled na stvarnost

Karikaturalan pogled na stvarnost
ILUSTRACIJA

Kako vidjesmo, binarizam, koji možemo nazvati generičkim postmodernim stereotipom, ima karikaturalan pogled na stvarnost koji se temelji na konfliktnu obrascu: onaj koji dominira-onaj nad kojim se dominira, naime muškarac-žena, istina-laž, heteroseksualno-homoseksualno, bijelo-crno, čovjek- -životinja… 

Rodne feministice smatraju da je dominantan ženski stereotip u većini kultura slika žene kao supruge i majke – stereotip koji pripada patrijarhalnomu i/li religioznomu sustavu i koji je u njihovim očima negativan, diskriminatoran, restriktivan, protivan jednakosti, ženu pretvara u inferiorno biće i žrtvu te sprječava njezinu emancipaciju i habilitaciju. Drugi “binarni” stereotip par excellence koji treba dekonstruirati bila bi, po njima, heteronormativnost: ona navodno pojedince zatvara u rodni identitet i društvenu ulogu pa se obvezno moraju prilagoditi svojemu biološkom identitetu kao muškarac ili žena. 

Prema rodnim feministicama, da bi se postiglo “oslobođenje” i da bi se muškarcima i ženama omogućilo samoodređenje bez ikakve izvanjske prisile, trebalo bi transcendirati te dijalektičke suprotnosti uz pomoć dekonstrukcije njihovih sastavnih dijelova. Socijalni su inženjeri shvatili: da bi se društva trajno “oslobodilo” “patrijarhalnih vrijednosti” i “heteronormativnosti” koja je ucijepljena odgojem od malih nogu, treba promijeniti mentalitet čimbenika koji prenose te navodne stereotipe (prvenstveno roditelja, odgajatelja, škole, obrazovnoga sustava, ministarstava obrazovanja, vjerskih vođa) i prilagoditi sadržaj poruka koje prenose mediji, umjetnost i glazba, razonoda, jezik, zakonodavstvo i politika, procedure donošenja odluka, “seminari edukacije i formacije”… 

Drugim riječima, namjeravaju promijeniti kulturu iz korijena. Oni često koriste izraz “produbljivanje” da bi izrazili svoju odlučnost u procesu sve dubljega ucjepljivanja rodnih norma u društveno tkivo. Sociolozi i antropolozi koje konzultira globalna uprava proučavaju situaciju pojedinih zemalja da bi odredili što se u pojedinim kulturama i lokalno mora mijenjati da bi se postigli njihovi revolucionarni ciljevi. Oni izvještavaju institucije koje se u donošenju svojih političkih prioriteta služe njihovim proučavanjima. 

Postoji li danas u praksi još ijedna internacionalna ili nacionalna politika koja bezuvjetno potiče majčinstvo, obitelj i brak? U novoj etici odgojitelji se prema dječacima i djevojčicama u školi više ne smiju odnositi različito, za neko zanimanje ili odjeću ne smiju reći da su “ženski” ili “muški”, djevojčicama ne smiju govoriti o pripremanju za majčinstvo. Naprotiv, priručnici rodnoga obrazovanja uče ih kako rušiti stereotipe dajući, na primjer, dječacima zadaće koje su tradicionalno ženske – šivanje, kuhanje, igranje s lutkama… – da bi im dali “slobodu odabira” svoje društvene uloge kada jednom odrastu. 

Da bi se deseksualiziralo društvene uloge i kućne poslove, ta kultura promiče alternativne modele po kojima više ne postoje ženski i muški kućni poslovi.

U današnje vrijeme u nekim zemljama, kao u Francuskoj, zamagljivanje znakova spolnoga identiteta ide preko revizije gramatike, pravopisa i pravila po kojemu muški gramatički rod ima primat nad ženskim. Možda najekstremniji primjer nalazimo u Švedskoj gdje kulturološka i politička rasprava otvoreno prelazi s rodne jednakosti na rodnu neutralnost: društvo i vlada bi trebali posve izbrisati uloge koje se temelje na spolnoj pripadnosti i stereotipima; više ne bi smjeli tolerirati nikakvu razliku među spolovima. 

Spolno neutralna zamjenica hen, koja zamjenjuje osobne zamjenice on i ona, široko je prihvaćena u školskomu sustavu. Već se događa da se djetetu daje ime koje ne odgovara njegovu spolu, otvaraju se unisex WC-i, a u trgovinama odjećom ukidaju se odjeljci “za muškarce” i “za žene”. Djecu se potiče da zamišljaju modele obitelji kao što su “tata-tatadijete” ili “mama-mama-ujak-brat-dijete”… Savršeno je jasno dokle je Zapad došao sa svojim radikalno pogrješnim shvaćanjem jednakosti!

Nova globalna kultura 

Postmoderna dekonstrukcija nikada ne će biti ništa više od negacije i odbijanja stvarnosti i istine, onoga što jest i što – zato što jest – ne može biti uništeno. Dekonstrukcija-negacija uvijek završava neuspjehom. Pa ipak, ona u kulturološkomu smislu može zauzeti puno prostora i dovesti do praznine čije posljedice svi mi već danas bolno osjećamo. Postmodernost pretendira ispuniti tu prazninu stvaranjem novih predodžaba o društvenoj ulozi muškarca i žene. Na taj način u konačnici poriče samu sebe: u početku je bila dekonstruktivistička, a postala je konstruktivistička čim je stvorila svoje vlastite stereotipe. 

Vidjeli smo kako ih je globalna uprava uspješno pretvorila u kulturološke i političke norme. Ti dekonstruktivističko-konstruktivistički stereotipi bez sadržaja, koji nisu sposobni ispuniti sadašnju društvenu, političku i kulturnu prazninu, svejedno zauzimaju prostor koji po pravu pripada slobodnim osobama, članovima određene kulture, a ne socijalnim inženjerima. Njihovi slogani, koji se do besvijesti ponavljaju u literaturi nove etike, samo naglašavaju malaksalost civilizacije. Privilegirana su im meta mladi, zbog obrazovanja koje primaju i društvenoga pritiska koji podnose.

Nova slika uloge žene izrazito je stereotipizirana: Samo građanka, Autonomna, neovisna, samoostvarena, karijeristica, gospodarica svoje sudbine, “oslobođena” muške dominacije, po snazi i moći jednaka muškarcu… Seksualno “oslobođena”, “oslobođena” svoje “reproduktivne uloge”, “kontrolira” svoju plodnost, slobodna “odabrati” čak i svoju “seksualnu orijentaciju”, “slavi” raznolikost odabira… Traži i posjeduje prava, Aktivistica, čimbenik društvene transformacije, Posjeduje društvenu, ekonomsku, političku moć i donosi odluke, Nediferencirana partnerica globalne uprave, njezinih programa (protagonistica održivoga razvoja, rodne jednakosti…) i njezine etike, posve angažirana u njihovoj primjeni, Proizvoditeljica i korisna za ekonomiju.

Podrazumijeva se da novi “stereotipi” imaju sklonost isključiti ono što su razgradili. Unutar kultura oni potiču na borbu između, na primjer: – građanstva i majčinstva – ženskih prava i života nerođenoga djeteta – slobode odabira i “heteroseksualne norme” – svih oblika obitelji i obitelji koja se temelji na braku između muškarca i žene – spolnoga partnerstva i komplementarnosti. 

Sekularizam koji odražava rodna ideologija nikada ne će posve pobijediti unutar kultura, no njegove su ambicije svejedno totalitarne: on apsolutizira nove stereotipe i želi da oni zauzmu sav prostor. Sekularistička vizija svijeta hoće se nametnuti i transcendirati one vizije koje su otvorene za transcendenciju. Okupaciju kulturnoga terena nadzire zakonima. Nisu li se vlade i društva do daljnjega pokazali neobično konformističkima u svojemu prihvaćanju novih rodnih stereotipa i njihove etike? 

Bez obzira na uporno napredovanje rodni se aktivisti ne prestaju žaliti da je, po njihovu mišljenju, njihov uspjeh previše marginalan: društva su po njima još jako daleko od društvene transformacije koju priželjkuju. Pa ipak, dok se oni trude prodirati sve dalje i dalje, već se vide znakovi aktivističkoga i doktrinarnoga umora. U međuvremenu se kulturološka rodna norma nastavlja primjenjivati širom svijeta. Nastavlja uništavati jedinstvo između muškarca i žene, rušiti obitelj, dezorijentirati mlade, zauzimati prostor koji pripada osobnomu rastu muškarca i žene i njihovoj sreći, nastavlja sekularizirati kulture i oduzimati identitet onima koji padnu pod njezin utjecaj. Opasnosti nove globalne rodne kulture i uništavanje koje ju prati doista su stvarni.

Div na glinenim nogama, kuća sagrađena na pijesku 

Rodna bi se ideologija mogla usporediti s divom na glinenim nogama ili s kućom sagrađenom na pijesku. Rodna je ideologija div: to je politička i kulturološka globalna norma koja se učinkovito primjenjuje. Čini se da njezina mašinerija u različitim stupnjevima danas upravlja vladama i kulturama brojnih naroda. Prividan globalan trijumf nove etike često izaziva osjećaj nemoći kod onih koji joj se žele oduprijeti. Pa ipak, postoji jedan praktičan izlaz: div stoji na glinenim nogama. Globalni konsenzus na kojemu počiva jest običan mit. 

Ako nisu zavedeni, ako nisu prešli na stranu zla, ljudi ne mogu iskreno prihvatiti to šarlatanstvo koje im je odozgor umjetno nametnuto odgojnom politikom i reformom obrazovanja koju provodi globalna uprava. Ne bi li bio dovoljan samo jedan kamen pa da se taj div na glinenim nogama sruši? Rodna je ideologija kuća sagrađena na pijesku. Na kući su već vidljive napukline koje pretkazuju njezino urušavanje. Buđenje kultura i pojedinaca koji postupno postaju svjesni “skrivenoga programa” podižu valove koji pomiču pijesak. To valovi dolaze i od sudaranja unutarnjih kontradikcija rodne ideologije: dvosmislenost koja joj je organski svojstvena ne može opstati. 

Rodna ideologija apsolutizira individualnu slobodu, a zapravo je konformistička i hoće sve građane svijeta svrstati uz svoje redukcionističke klišeje. Pravi se da je holistička i da uzima u obzir kompleksnost stvarnosti, a zapravo se zatvara u stereotipe koji isključuju stvarnost. Bori se protiv stereotipa žene-žrtve, a ženu doživljava samo i isključivo kao žrtvu diskriminacije. Bilo bi mudro savjetovati stanovnicima kuće neka što brže iz nje iziđu da ne bi bili pokopani pod njezinim ruševinama. 

Rodna ideologija nije sposobna dati odgovor na čežnje čovječanstva. Ona je, naprotiv, čovječanstvo uzela za taoca. Na taj je način u svijetu pokrenuta jedna velika bitka, a da većina toga paradoksalno nije ni svjesna: borba između globalne uprave koja beskrupulozno nameće svoju etiku i slobode naroda. Tko će pobijediti? Kako ohrabriti ljude, zajednice, društva da koriste svoju slobodu kako bi odabrali put koji će čovječanstvo, nakon tolikih stoljeća lutanja, vratiti otajstvu osobe u punini, bez ikakva uskraćivanja?

Rodna revolucija nije izmislila ništa novo. Ona se nadovezuje na proces negacije koji je svojstven otajstvu zla koje je od početka i tijekom cijele povijesti čovječanstvo vodilo prema trostrukoj devijaciji: prema neurednoj žudnji za moći, užitkom i znanjem kao svrsi samima sebi. Podsjeća na onu iskonsku napast: postati nadčovjek, muškarac i žena koji hoće “biti poput bogova” i odrediti se neovisno o Božjoj namisli, poričući istinu o svojemu biću i odbijajući ljubav. 

Rodni fenomen ide još dalje. On pobunu protiv Boga dovodi do točke do koje se u kulturološkomu smislu nikada prije nije došlo: ne stavlja li pod znak pitanja spolni identitet muškarca i žene koji odgovara izvornoj Božjoj objavi čovječanstvu? Ovo poglavlje daje uvodnu analizu raznih vidova rodne revolucije kao otajstva negacije.

Neuredno traženje moći, užitka i posjedovanja 

Tema moći, napose preuzimanja moći i individualnoga uživanja u njoj, jedna je od glavnih tema suvremene kulture. Pojavljuje se u pojmovima kao što su nadzor nad vlastitim životom ili sudbinom, autonomija, autonomizacija djece, neovisnost žene, ostvarivanje svojih potencijala, samoostvarivanje, samoodređenje, stjecanje znanja/vještina, izgradnja kapaciteta, pravo/moć odabira, osnaživanje žena, moć naroda, unutarnja moć, univerzalan pristup (informacijama, zdravlju, obrazovanju, odlučivanju, odabiru, pravima i tako dalje)… 

Učestalo ponavljanje teme moći poziva nas na razlučivanje: pod kojim je uvjetima promicanje moći kao kulturološke vrijednosti legitimno i dobro, a kada postaje devijantno i perverzno? Da bi raslo i da bi bilo sretno, svako je ljudsko biće iskusilo da treba slobodu i ispravnu autonomiju koja mu omogućuje donošenje osobnih i odgovornih odabira. Upravljanje Zemljom, socioekonomski razvitak, obavljanje nekoga posla, red koji treba vladati u obitelji, kao i vladanje ljudskim društvima zahtijevaju vršenje i priznavanje neke vlasti i razine autoriteta koji odgovaraju dotičnim djelatnostima. 

Vršenje vlasti ima za svrhu mir, pravednost i dobro koje je zajedničko svim ljudima. Vlast i moć nisu loši po sebi, pod uvjetom da budu shvaćeni i obavljani kao služenje. Kvare se čim ih se traži kao svrhu po sebi, da se utaži sebična i ohola žudnja za posjedovanjem, nadziranjem i dominacijom. Domoći se vlasti koja je sama sebi svrhom bio je cilj svih revolucija. Postizanje toga cilja povezano je sa subverzivnom težnjom za posjedovanjem s jedne i užitkom s druge strane, ono je odgovorno za ljudske, društvene, političke i duhovne nerede još od vremena Edenskoga vrta. 

Kako se to očituje u postmodernoj kulturi i napose u rodnoj revoluciji? Zanimljivo je da je postmodernost nastala kao reakcija na vlast – vlast kakva se bila vršila u modernosti. Postmodernost se usprotivila vlasti koja dominira, odnosno vlasti “nad”, ona je protiv “muške nadmoći” i “patrijarhalnoga režima” koji je prati, protiv roditeljskoga, klerikalnoga ili institucionalnoga autoriteta, protiv dogmatskoga nametanja, protiv koalicije “razuma i moći” hobističke politike i realpolitike, protiv ljudskih i društvenih hijerarhija. 

Postmoderni je cilj, što naglašavamo, dekonstrukcija “binarnih odnosa” koji karakteriziraju narav, dekonstrukcija međuljudskih odnosa koji su “konstruirani”, dekonstrukcija političke stvarnosti modernoga režima: onaj koji vlada – oni nad kojima se vlada, onaj koji dominira – onaj nad kojim se dominira, superioran – inferioran, muškarac – žena, muško – žensko, bijelo – crno, učitelj – učenik, kolonizator – kolonizirani, Zapad – ostatak svijeta, bogat – siromašan, većina – manjina, heteroseksualan – homoseksualan, senior – junior, mi – oni drugi, vjernik – ateist, kultiviran čovjek – divljak, čovjek – okoliš, roditelji – djeca, pripadnik nacije – stranac, klerik – laik i tako dalje. 

Postmodernost je neomarksistička i kaže da ti “binarni odnosi” utjelovljuju svakovrsne režime ugnjetavanja slabijega od strane jačega. Ide tako daleko da tvrdi da je svaka identitetska granica izvor ugnjetavanja. Pokušavajući dekonstruirati “binarne odnose” kroz koje doživljavaju stvarnost svijeta postmodernisti napadaju naum onoga koji je stvorio svemir po zadanomu redu i iz ljubavi. Oni ne namjeravaju dokinuti vlast, nego je preraspodijeliti: iz ruku “ugnjetavača” ona mora prijeći u ruke “ugnjetavanoga” i tako se navodno uravnotežiti ili raspodijeliti. Zato su nastali pojmovi kao vlast sa, vlast za sve, win-win, vlast iznutra i horizontalna vlast. 

Prema novomu shvaćanju vlast više ne bi dominirala ni prisiljavala. Takva ideja zavodi kako zapadno, tako i nezapadno pučanstvo: mnogi misle da postmoderne paradigme, poslije stoljeća društvene nepravde, čovječanstvu konačno otvaraju put prema jednakosti. 

Ovdje su potrebne dvije analitičke napomene. Najprije, protivno prividu, naglašavamo ideološki kontinuitet između modernosti i postmodernosti. U etosu i jedne i druge vlast nije samo dominantna vrijednost, nego i cilj za kojim se teži kao svrha samoj sebi. Drugo, moglo bi se čak reći da postmodernost modernu pogrješku tjera još dalje zato što je to prvenstveno kultura borbe za vlast. 

Pokazatelj je postupno nestajanje iz novoga globalnog postmodernog jezika izraza “služenje” koji je u modernomu jeziku još bio prisutan. Daljnji je pokazatelj nestajanje iz postmoderne političke kulture pojma demokratsko zastupanje koji je u modernosti bio poštivan kao demokratsko načelo (zastupanje uključuje osjećaj da se služi onima koji su nam dali mandat da ih zastupamo i od kojih primamo autoritet i legitimitet vlasti koju nad njima vršimo).

Postmoderna politička kultura naglašava “participativnu demokraciju”, ali postmoderno shvaćanje participacije u praksi olakšava stjecanje vlasti skupinama za pritisak i “participativnim” manjinama. Primjer rodnih politika pokazuje nam da je takav transfer vlasti već dosegao globalne razmjere. Kada vlast nije shvaćena kao služenje, ona postaje samoj sebi svrhom. Odsutnost pojma služenja ukazuje na odsutnost ljubavi. Neizbježna je posljedica dijalektika: traži se vlast za sebe i vrši se protiv onih koji zastupaju drukčije ideje ili interese. 

Bez služenja postmoderna “win-win situacija” i postmoderna “podjela” vlasti ista su obmana kao i lenjinizam: ravnoteža pojedinačnih interesa, ugovor bez ljubavi, obostrano sebično samoostvarivanje. Feminističko i homoseksualističko osnaživanje koje promiče globalna uprava doista znači grabljenje vlasti, ne da bi je se dijelilo ili preraspodijelilo, nego da bi se Weltanschauung, svjetonazor nekih lobija, nametnuo širom svijeta, i to kao uvjet za oslobađanje i spasenje, za dokončavanje ugnjetavanja i uspostavljanje jednakosti za sve.

Budući da je perspektiva tih lobija neuskladiva s perspektivom onih koji brane dobrobit obitelji, braka i čovječanstva, ne treba se čuditi što oni vlast žele ugrabiti isključivo za sebe. U svojim rukama već u velikoj mjeri drže globalnu normativnu moć, ideološki oblikuju one koji koriste nov jezik i tako vrše prekomjernu vlast bez presedana neposredno nad pojedincima. Moderni i postmoderni kult moći puno toga duguje marksističkoj ideologiji: proleterijat mora preuzeti vlast i nadzor nad sredstvima proizvodnje da bi srušio vlast buržoazije (klasna borba). 

Radikalne feministice moraju preuzeti političku vlast i nadzor nad sredstvima “reprodukcije” (kontracepcija, pobačaj) da bi srušile patrijarhalnu, mušku, dominirajuću vlast (borba među spolovima i rodovima). LGBT lobiji moraju preuzeti vlast u politici i kulturi da bi dokinuli “heteroseksualne privilegije” i promijenili društva i zakone (rodna borba). Nije li staljinizam tvrdio da je savršena demokracija svijet bez ugnjetavanih, u kojemu su svi navodno jednaki? No što se dogodilo? Njegova se vizija demokracije pretvorila u gulag. 

U ime “načela nediskriminacije” izlažemo se opasnosti novoga oblika dominirajuće, istodobno neomoderne i postmoderne vladavine radikalnih manjina nad većinama – i to globalnih razmjera. 

Razmotrimo sada vezu između sadržaja pojma roda i pojma moći. Rodni teoretičari tvrde da pojedincu nude moć izgraditi svoj vlastiti spolni identitet govorom (performativnim jezikom): poput Boga čija je riječ stvarateljska (“I reče Bog: ‘Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost.”), pojedinac bi postao sposoban govorenjem i činjenjem svoj identitet izvlačiti iz ništavila – iz praznine koju je proizvela dekonstrukcija stvarnosti i istine o njegovu biću i sudbini, dekonstrukcija koju su proveli sami rodni teoretičari. 

Pojedinac bi, navodno, mogao sam sebe konstruirati i tako nadzirati i posjedovati svoje odabire, svoje tijelo, svoj identitet, svoj život i svoju sudbinu. Stekao bi moć sam sebe “slobodno” odrediti kao da je apsolutni gospodar svojega života. Rodna filozofija predstavlja težnju za samostvaranjem, samoidentifikacijom, samoostvarivanjem i samootkupljenjem koja odgovara ničeanskomu nadčovjeku: to je obmana i iluzija zato što će identitet, koji netko tijekom procesa dekonstrukcije pripisuje samom sebi, uvijek ostati tek “identitet bez esencije”, fantomski, dezinkarniran. 

No upravo ta mogućnost odabira nečega što je “bez esencije”, nečega “spiritualiziranog”, “potencijalnog”, navodno “neograničenog” pojedincu daje osjećaj svemoći. Nalikuje kompleksnim postmodernim temama virtualnoga i potencijalnoga, nalikuje virtualizaciji realnoga, dematerijalizaciji i sotonizmu. Postmoderna borba za vlast nikada ne završava stjecanjem definitivnoga statusa: pristup cijeloj lepezi svih mogućih odabira jest beskrajan proces širenja, “otvaranja” i promjene.

Fabrikacija sociologije – sekularizam i scijentizam 

Otkada se razum odvojio od vjere, znanstveno istraživanje ne smatra da treba tražiti istinu, više se ne temelji na stvarnosti čije otajstvo osvjetljuje vjera, nego sve više i više na sekularističkim ideološkim pretpostavkama koje su od samoga početka inspirirale zapadnu kulturnu revoluciju. Kada se na kraju toga procesa pojavila postmodernost, pod znak pitanja stavljena je čak i sposobnost razuma da dođe do spoznaje stvarnosti. 

Što će bez vjere i razuma postmoderna sekularizirana društva učiniti od znanosti i tehnologije? Nisu li u opasnosti naći se izručeni na milost i nemilost ideološkim alijenacijama koje su puno gore od onih prošlih? Sociologija, koja se ubraja u mlađi naraštaj znanosti, dostigla je svoju zrelost u trenutku kada se pojavio pojam roda, u već postmodernomu kulturološkom kontekstu. Kada se zatvori za transcendenciju, sociologija se, poput svih drugih znanosti, zatvara u sebe: razvitak društva promatra iz sekularističke perspektive s ciljem postizanja društvenih promjena koje se uklapaju u tu sekularističku perspektivu. 

Sekularistička je pak etika sklona tome da znanost pretvori u univerzalnu referencu: ona je scijentistička. Sekularizam i scijentizam idu ruku pod ruku. Njihovo zajedničko napredovanje dovodi do toga da u politici volju naroda zamjenjuje diktat znanosti, a to je prijetnja za demokratska načela. Scijentizam je imperijalistički. 

Pojam roda postigao je svoju zrelost zahvaljujući intelektualnim elaboracijama socioloških rodnih studija. One za predmet proučavanja ne uzimaju osobu u cjelini: njezino otajstvo, zvanje, sreću, kulturološke i vjerske korijene, majčinsko biće žene i očinsko biće muškarca, ontološke razlike koje su sastavni dio njihovih identiteta, njihovu specifičnu antropološku strukturu, objavu po kojoj nas je Bog stvorio na svoju sliku kao muškarca i ženu. One se temelje isključivo na nejednakostima u društvenoj moći između spolova, na društvenim i rodnim “ulogama” pojedinaca, na sekularističkim vrijednostima i antropološkoj viziji koja je svedena na građansku dimenziju. 

Gender, kako ga tumači i primjenjuje globalna uprava, stavlja državu, građanske vrijednosti, društvenu ulogu muškarca i žene iznad njihova osobnoga, obiteljskoga i vjerskoga života. Rodna perspektiva majčinstvo i očinstvo u najboljemu slučaju svodi na društvene uloge – koje, uostalom, smatra inferiornima u odnosu na pozicije moći koje žena i muškarac mogu zauzimati u društvu – i pokušava uravnotežiti obiteljski i profesionalni život. 

Zastanimo na tomu pojmu “ravnoteža”. Svako ljudsko biće, neovisno o kulturi u kojoj živi, priznat će da majčinstvo, očinstvo, obiteljski život i religija transcendiraju društvenu i građansku ulogu pojedinaca. Kada otac i majka na svijet donose i odgajaju djecu, oni nesumnjivo ispunjavaju određenu društvenu ulogu, no ta je uloga po svojoj vrijednosti inferiorna u odnosu na osobnu dimenziju očinstva, majčinstva, obitelji i ljubavi. Ako između društvene uloge i osobne dimenzije postoji hijerarhijski odnos, nije li neprikladno govoriti o “uravnoteživanju”? 

Država i globalna uprava morale bi poštivati tu hijerarhiju, no rodna revolucija uspostavlja novu hijerarhiju – hijerarhiju naopačke – i tako vrši nasilje nad načelom supsidijarnosti. Namjera rodne perspektive da više ne razlikuje muškarca i ženu proizlazi iz zapadnjačke sekularističke etike i njezina utopijskoga shvaćanja neutralnosti, što se odražava na njezino shvaćanje građanskoga: građanin je neka vrsta apstraktnoga, antropološki “neutralna” entiteta, što između ostaloga znači da je aseksualan. Ta se etika pokazala nesposobnom nadići samu sebe i otvoriti se antropološkoj viziji žene koja nadilazi “građansku” dimenziju.

Rodna revolucija dokazuje da “čisto građanska” logika vodi shvaćanju muškarca i žene koje je neuskladivo sa zdravim razumom i s objavljenom antropologijom. Tijekom procesa globalne društvene transformacije, koji je pokrenut da bi se postigla rodna jednakost, društva kližu, a da to nitko ne primjećuje, prema dominantno sekularističkoj građanskoj antropologiji. Rezultat je postupno osiromašivanje kultura kojima je zapadnjački sekularizam stran. Nezapadne kulture, naime, nisu poput europskih u kojima se strogo odvaja, čak suprotstavlja, javnu i privatnu sferu, državu i Crkvu, sekularno i religiozno, kulturu i vjeru, građansko i osobno, razum i vjeru, znanost i transcendenciju otajstva. 

Rodna perspektiva doprinosi sekularizaciji nezapadnih društava. Ona globalizira sekularizaciju koja danas karakterizira stari kontinent, i to čini velikom brzinom. Slučaj rodne ideologije pokazuje kakav su moralni autoritet zapadna društva pripisala humanističkim i društvenim znanostima nakon što su ih odvojili od savjesti i religije. Moć društveno-kulturne transformacije koju posjeduju te znanstvene perspektive zajedno s kredibilitetom koji se pridaje dogmatizmu njihovih statistika na neki način pokazuju kako su narodi odustali od svoje kulturološke odgovornosti. Sociologija je stala na mjesto naroda kao kreatora vlastite kulture u onoj mjeri u kojoj su prihvatili postati marionete socijalnih inženjera koji djeluju na razini globalne uprave. 

Pogrješno shvaćanje jednakosti 

Nec Pluribus Impar: “Iznad svih drugih”, geslo Luja XIV., Kralja Sunca, apsolutističkoga monarha koji je imao sva prava, nije bilo čarobni štapić! Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka iz 1948. imala je značajan kulturološki i politički utjecaj širom svijeta. Prvi članak izjavljuje: “Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.” Kultura prava i jednakosti koja se razvila u dobu moderne od 18. stoljeća i koja je u postmodernomu dobu na neki način eksplodirala utjecala je na sva područja. 

Taj je utjecaj bio pozitivan kada je, na primjer, naglašavao neotuđivo dostojanstvo svake ljudske osobe, doprinosio dokidanju proizvoljne društvene hijerarhije, približavanju naroda, borbi protiv rasizma, nadilaženju kolonijalnoga duha, promicanju solidarnosti, obrazovanja i zdravlja za najveći mogući broj ljudi, promicanju individualne odgovornosti, legitimne autonomije i dostojanstva žena i djece. 

Jednakost u dostojanstvu i pravima priznata je kao nezaobilazno demokratsko načelo. Povratak na “povlastice” i na strogo hijerarhizirana društva više nije moguć. Nije ni željen ni poželjan. Ustvrditi da se ljudska bića rađaju jednaka u dostojanstvu, kako to kaže Univerzalna deklaracija, znači implicitno priznati da jednakost dostojanstva nitko ne može pripisati sam sebi, nego da je ona darovana – drugim riječima, da je njezin izvor transcendentan. Iako su na sadržaj Deklaracije utjecali razni elementi, judeokršćanski doprinos posebno je značajan. 

U nekim se člancima između redaka može raspoznati vjera da su sva ljudska bića stvorena na sliku i priliku Boga, koji je stvarni i jedini temelj univerzalnosti. Iz takve perspektive politika i zakoni moraju izjaviti ono što razum, savjest i srce svakoga čovjeka prepoznaju kao stvarno i istinito. Moraju jamčiti da društva poštuju taj darovan, transcendentan red. Tumačenje jednakosti ipak nije uvijek bilo u skladu s duhom onoga što je doista univerzalno. Jednakost je dvoznačna vrijednost još od 18. stoljeća kada su se na Zapadu rodila ljudska prava. 

Francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1793. u svojoj se formulaciji razlikuje od Univerzalne deklaracije: “Svi su ljudi jednaki po naravi i pred zakonom.” Narav je bila stup modernoga etosa kojega je snažno obilježio deizam 18. stoljeća: Bog je stvorio narav prema redu koji ljudski razum može otkriti sam, “neovisno” o Bogu koji više nije otac. Razvod između vjere i razuma, milosti i naravi, koji je proizišao iz deizma, imao je teške posljedice na zapadnjačko tumačenje jednakosti, ljudskoga dostojanstva, prava i građanstva još od prosvjetiteljstva. 

Ti se pojmovi nisu odnosili na muškarca i ženu kao osobe nego na pojedince-građane. Postali su hladni, strogo sekularistički i juridički. Autentično ljudsko i sinovsko značenje bratstva otuđilo se. Razvila se ugovorna kultura koja je dovela do toga da je besplatnost ljubavi postupno nestala. Zapadna kulturna revolucija ubrzala se nakon Univerzalne deklaracije iz 1948. i dovela do revolucije prava i sve subverzivnijega tumačenja jednakosti: ono je individualističko i egalitarističko, zanemaruje antropološku konfiguraciju osobe, dokida naravnu i legitimnu hijerarhiju (između roditelja i djeteta, učitelja i učenika, ravnatelja i zaposlenika, liječnika i pacijenta, vlada i nevladinih organizacija, čovjeka i prirode…) i stvara nove kategorije pojedinaca koji posjeduju prava, kao što su na primjer homoseksualci. 

Zapadna kulturna revolucija tako je od naturalizma došla do točke raskida s pojmom naravi. Za postmodernost, budući da ljudi više nisu jednaki po naravi, nisu više jednaki ni po dostojanstvu ni po svojoj sličnosti s Bogom pa se jednakost može povezivati samo s pojmom vlasti i proizvoljne “slobode odabira”. Ona postaje etički i pravni diktat. 

Rodna jednakost, etički imperativ globalne uprave, moćan je pokretač kulturne dekonstrukcije razlika između muškarca i žene, heteroseksualaca i LGBT, tradicionalne obitelji i “svih oblika obitelji”… Ne treba ni reći da feminističko i homoseksualističko osvajanje jednakosti nikako ne vodi stvarnoj proslavi divne različitosti osoba, njihova jedinstvena i nezamjenjiva karaktera, napose komplementarnosti između muškarca i žene.

Naprotiv, ona se nasukala na kulturološkoj i antropološkoj praznini, u nekoj vrsti nirvane koja se zove rodna ravnoteža ili paritet, u svijetu bez ugnjetavanih pojedinaca u kojemu su svi tobože “jednaki”, u navodno jednakoj redistribuciji vlasti među pojedincima – djecom i odraslima, ženama i muškarcima, LGBT i heteroseksualcima. Ta ravnoteža na koju ciljaju kvote dekonstruktivistička je i u stvarnosti je se vrlo rijetko postiže. Jedna radikalna i manjinska struja, koja ipak ukazuje na trendove, danas ide tako daleko da smatra jednakima sve oblike života (ljudski, životinjski i biljni). Ona katkada personalizira životinje (kao u pokretu za prava životinja) ili čovjeka svodi na životinju, što vidimo u nekim suvremenim filmovima i u neopoganskim duhovnim trendovima. 

Proces negacije

Gender nije intelektualna zanimljivost koju bismo mogli dekonstruirati argumentima razuma i voluntarističkim pristupom. Političko i kulturološko nametanje roda stavlja nas pred izbor koji neposredno uključuje savjest i srce osoba i naroda u njihovoj konkretnoj egzistencijalnoj stvarnosti: to je izbor između života i smrti, dobra i zla, stvarnosti i poricanja stvarnosti, istine o muškarcu i ženi i laži, nade i beznađa, ljubavi i mržnje. 

Vlade, narodi, roditelji, odgajatelji, mladi cijeloga svijeta, svi moraju odlučiti: prilagoditi se duhu nove globalne kulture i pasivno ili posve svjesno slijediti nove sekularističke norme ili se sinovski poistovjetiti sa svojim zvanjem na ljubav i sreću. Odluka je slobodna. Odabir rodne ideologije proces je negacije koji, kao i svaki ljudski čin, ide putem razuma, savjesti i srca.

Odbacivanje razuma. Kada na proizvoljan i dogmatičan način tvrdi da je sve društvena konstrukcija, čist proizvod jezičnoga diskursa, konstrukcija ugnjetavačkih granica, razum odbija priznati ono što je istinito, stvarno, dobro, ispunjeno ljubavlju i vrijedno ljubavi. 

Odbacivanje savjesti. Negacija stvarnosti putem jezika ima za cilj omogućiti pojedincu da izbjegne osobni angažman, da se “igra života”, da provede život bježeći od sebe i od onoga što zahtijevaju stvarnost i ljubav, da “pregazi sve granice” i ad infinitum istražuje “identitete bez esencije” – drugim riječima, da svoju savjest povede putem negacije. Tada osobni angažman postaje autodestruktivan. Nisu li rodnu i queer teoriju razradile osobe koje su živjele razne oblike homoseksualnosti i tako pokušavale racionalizirati i opravdati svoj odabir? Ne vodi li ta racionalizacija radikalizaciji negativnoga angažmana tih pojedinaca? Do kojih sve čina može dovesti savjest pervertirana poricanjem stvarnosti? 

Odbacivanje srca. Konačno, jasno je da se negativan angažman subverzivne rodne revolucije protivi ljubavi. Dekonstruirajući uvjete za sebedarje, napose ženskost i muškost, pokušavajući pretvoriti sve ljude u “jednake građane”, napadajući majčinstvo kao da je društvena nepravda, svodeći zvanje muškarca i žene na njihove društvene uloge, na “partnere” vezane “ugovorom”, rodna revolucija onemogućuje osobnu ljubav i ubija ljubav u kulturi. Negacija stvarnosti opustošila je zapadnu civilizaciju koja je postala svijet kontradikcija u kojemu se nitko ne može osjećati kod kuće.

(Knjiga Rodna revolucija je dostupna u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr)

NASTAVLJA SE...