Rodna revolucija 506

Zapadna je civilizacija posvemašnje zbunjena

Zapadna je civilizacija posvemašnje zbunjena
FOTO ANTE ČIZMIĆ / CROPIX

Gender je više od teorije i nije samo globalna politička norma. Gender je kultura – kultura koja postaje globalna. Pod navalom zala koja proizlaze iz poricanja vlastitoga judeokršćanskog naslijeđa zapadna se civilizacija danas nalazi u stanju posvemašnje zbunjenosti. 

Bez ljudskoga i duhovnoga buđenja njezinih naroda, bez političkoga i kulturološkoga vodstva koje bi joj moglo pomoći da ponovno pronađe put prema svojemu istinskom određenju, poslije nekoliko stoljeća sekularizacije čini se kao da je pod anestezijom. Nakon što je postala ničija zemlja, ona se pretvorila u kulturološko tlo pogodno za nastanak fenomena kao što je rodna ideologija. 

Neopoganstvo se neumoljivo širi gdje god ne nailazi na otpor. Globalno upravljanje njegov je suučesnik i čak se potrudilo dati mu političku i kulturološku normativnu dimenziju. Na vlade i narode svijeta vrši se pritisak da se prilagode novim normama. Krug se zatvorio: od zapadnjačke kulture do globalnih političkih norma, od njih do politika koje se odnose na cijeli svijet, od novih politika do kulturološkoga napuštanja tradicije i vjere. Sve polazi od dekadencije zapadnjačke kulture i njoj se vraća. Vrti se u začaranu krugu.

Kultura je paideia: ona ima odgojnu ulogu. Između nje i politike vodi dvosmjerna ulica. Kada poštuje načelo samoodređenja nekoga društva, politika proizlazi iz kulture, iz zajedničkih društvenih vrjednota, iz onoga što smo u modernomu dobu nazvali društveni ugovor. Ona odgaja sve svoje građane za poštivanje zakona i tim odgojem sudjeluje u osnaživanju i stvaranju kulture. Svaka vlada ima dužnost tražiti dobrobit naroda koji joj je povjerio mandat da u upravljanju javnim poslovima predstavlja njegovu volju. Kada to prestane činiti, vlada više ne ispunjava svoju predstavničku ulogu, nego olako dopušta da njome upravljaju ideološki interesi pojedinih skupina čiji je cilj ugrabiti vlast. 

U onoj mjeri u kojoj se takve skupine domognu vlasti politika i zakoni koje vlada donosi nameću građanski odgoj čiji sadržaj nije u skladu ni s težnjama ni s dobrobiti građana. Od toga časa politika više nije odraz kulture, nego staje na njezino mjesto i sudjeluje u stvaranju umjetne kulture koja se nameće odozgor. Globalno upravljanje čije norme nisu samo političke, nego i kulturološke, pretvorilo je rodnu jednakost u sastavni dio građanskoga odgoja. Politička norma gender mainstreaminga (odnosno sustavne integracije rodne perspektive u sva politička strujanja i u djelovanje svih institucija) ima kulturološki cilj: globalnu kulturološku transformaciju u korist rodne etike. Nije nikakvo pretjerivanje ustvrditi da je taj cilj već gotovo postignut. Pod utjecajem globalnoga upravljanja rodna jednakost preko institucija transverzalno prodire u sva područja. 

Norma je prihvaćena, ona se primjenjuje i poučava sukladno etičkoj perspektivi globalnoga upravljanja – sukladno etici koja ne uzima u obzir univerzalne antropološke stvarnosti. Na taj način socijalni inženjeri manipuliraju težnjama naroda, njihovim pravom na samoodređenje i na tumačenje koje žele slobodno dati spolnoj ravnopravnosti. Iako je umjetna, globalna kultura rodne jednakosti koju je stvorila globalna uprava odgaja sve građane svijeta. Nitko ne će poricati da se pod njezinim utjecajem danas – napose među mladima – ubrzano mijenjaju mentaliteti, ponašanje, način života, odgojno-obrazovne norme i sadržaj poruka koje nam šalju kulturološke silnice. 

Globalna kultura rodne jednakosti pokazuje da se uspijeva učinkovito ugnijezditi u svim narodima, na svim kontinentima, širom svijeta. Koja je regija svijeta, koja zemlja, koja institucija, koje područje uspjelo posve izbjeći ideološka kliješta “rodne jednakosti”? Ne otvaraju li se u Africi, u Latinskoj Americi, u Aziji rodna ministarstva? Ne vodi li se borba protiv “rodnih stereotipa” već od vrtića, nije li rodna politika praćena kampanjama koje katkada – zapravo sve češće – idu sve do uključivanja pitanja seksualne orijentacije u školske udžbenike? 

Nije li rodna osjetljivost postala imperativ globalnoga odgoja i obrazovanja, nije li već preplavila sveučilišne programe na svih pet kontinenata? Nije li postala uvjetom za davanje razvojne pomoći? Može li ikoja nevladina organizacija dobiti sredstva iz javnih fondova ako ne spominje rodnu perspektivu? Nije li rodna ideologija već ušla u neke pravne instrumente, kao na primjer Protokol iz Maputa u Africi? Ne spominje li se u etičkim kodeksima brojnih poduzeća? Ne doprinosi li moda na najrazličitije načine sijanju “rodnoga zbunjivanja”? 

Kada se bolje pogleda, nisu li gender i teme koje iz njega proizlaze već preplavili područje umjetnosti, glazbe, kinematografije, reklama, kao i svijet interneta i medija? Nisu li rodne teme integrirane u kulturu poduzeća, utjecajnih foruma globalne uprave kao što je Svjetski ekonomski forum, istraživačkih instituta i think tankova, u asocijativni, karitativni, humanitarni svijet ili na područje razvojne pomoći (neovisno o tome jesu li vezani uz neku religiju), u ekumenska vijeća, kao i u kulturu svih međunarodnih i nadnacionalnih organizacija, u vladine nacionalne politike svih ministarstava i u politiku mjesnih vlasti? Nisu li od globalne do lokalne razine uspostavljeni mehanizmi nadzora koji provjeravaju primjenjivanje rodne perspektive? Iz ovoga nepotpuna popisa možemo zaključiti da je rodna revolucija pobijedila, barem izvanjski gledano. Svejedno se postavlja pitanje kako je ona širom svijeta realno kulturološki prihvaćena?

Proces kulturnih promjena 

Je li kulturološko utemeljenje roda, koji je društvima bio umjetno nametnut, doista održivo? Da bismo pokušali dati odgovor na to pitanje, pogledajmo kako se odvija proces kulturnih promjena. Tijekom svojega razvoja narodi postaju svjesni problema koje još moraju riješiti, na primjer onih koji su povezani s nedostatkom obrazovanja žena. To posvješćivanje dovodi do zdrave želje za napretkom i do konkretnih razmišljanja o tome kako ga ostvariti. Globalizacija, koja se dramatično ubrzala poslije prestanka hladnoga rata, sučeljava narode zemalja u razvoju s društvima koja su na društveno-ekonomskomu području naprednija. 

To sučeljavanje izaziva šok koji je mač s dvije oštrice. S jedne strane pojačava njihovu želju da budu i ostanu svoji i da sačuvaju svoja kulturna bogatstva ili da ih razviju zato što vide ono što je dobro u kulturama s kojima ih je globalizacija dovela u doticaj. S druge se strane u praksi primjećuje gubitak svojega kulturnog naslijeđa i ljudskoga i duhovnoga bogatstva koje posjeduju, gubitak koji bi mogao biti nepovratan. Zavedeni su – napose mladi – “zapadnjačkim modelom” (koji je danas neporecivo temeljni sadržaj kulturne globalizacije) pa često nisu dovoljno sposobni raspoznati što je u njemu štetno. Dopuštaju da ih ponese moćni val promjena koje im taj model nameće. 

Velika je napast prihvatiti rodnu jednakost – onako kako je tumači globalno upravljanje – kao gotovo rješenje za stvarne poteškoće žena širom svijeta. Nezapadne kulture teško će prepoznati na što ih sve obvezuje norma rodne jednakosti koja im se nameće, naime: – u njihovim će društvima na mjesto građana- -osoba doći sekularizirani i pozapadnjačeni građani-pojedinci, a na mjesto otvorenosti za ljubav hladna ugovorna etika – osoba, ljubav, obitelj, majka, otac, suprug, supruga, sin, kći na prikriven će način izgubiti pravo građanstva, a u njihovoj će se kulturi postupno ugušiti smisao za obitelj i za život – izazvat će se implicitna borba između spolova budući da je cilj revolucije preraspodijeliti vlast uzimajući je jednomu spolu i dajući je drugome – velikom će se brzinom širiti način života potaknut zapadnjačkim “seksualnim oslobođenjem” i tako će se ubrzavati sekularizacija. 

Do kulturnih promjena može doći na više ili manje slobodan i spontan način, one mogu biti više ili manje nametnute i programirane. Prethodna su nam poglavlja pomogla razlučiti visok stupanj usklađenosti globalnih kulturnih promjena u korist rodne revolucije. Postmoderni intelektualci koji su doprinijeli stvaranju novih pojmova igrali su ključnu ulogu ne samo u početku revolucionarnoga procesa koji su pokrenuli, nego cijelim njegovim putem koji su intelektualno pratili. Kao i svaka revolucija, rodna je revolucija imala svoju teoretsku i apstraktnu polaznu točku. Nakon toga su je glavni nositelji pretvorili u praksu, a oko njih su se postupno grupirali i umrežili aktivisti, društveni pokreti, lobisti, kulturološki čimbenici (mediji, industrija zabave i reklamna industrija…). 

Surfajući na valu zapadnjačke seksualne revolucije ova je revolucija oko svojih ideja često znala okupiti “kritičnu masu”. Formalno su joj se priključile političke i obrazovne institucije. Na njezinu su stranu stali veliki dijelovi zapadnjačkih kultura. Normativna globalna uprava globalizira zapadnjačku kulturnu revoluciju tako da u nezapadnjačkim kulturama reproducira istu shemu kulturne transformacije, i to brzinom koju joj omogućuju tehnološka sredstva koja joj stoje na raspolaganju: revolucija informacije (internet) povijesno se poklopila sa stvaranjem novih globalnih norma devedesetih godina 20. stoljeća. 

Bilo bi previše pojednostavljeno vjerovati da su odnosi između raznih skupina koje sudjeluju u kulturnim promjenama koje vode prema rodnoj jednakosti jednostrani ili piramidalni. Oni su složeni i interaktivni. Postmoderni mislioci istodobno su izrazili kulturne promjene i doveli do kulturnih promjena koje su se na Zapadu počele događati još pedesetih godina. Aktivisti i militanti istodobno su ovisili o njihovu intelektualnomu vodstvu i hranili ga. 

Nove globalne političke norme istodobno su promijenile kulture i izrazile kulturne promjene u zapadnjačkim društvima. Društva su istodobno pasivni primatelji i aktivni sudionici kulturnih promjena. Dodajmo da nije nužno da prijedlozi ideologa, aktivista, političkih norma, institucija i društava imaju identičan ideološki sadržaj; stvari više nisu bijele ili crne. No ako se doktrinarni projekt tijekom procesa proširi i postane dijelom kulture, on se rasprostire daleko izvan svojega izvornog područja utjecaja: zapravo na cijeli svijet. 

Nova obvezujuća etika 

Globalna se uprava prema rodnoj perspektivi ne odnosi samo kao prema političkoj i kulturološkoj normi, nego kao prema etičkomu imperativu: integrirati rodnu perspektivu u program, u politiku, u govor, u povelju postala je praktična obveza njezine etike. Tko to ne učini, izložen je kritici: kako se netko može usuditi oduprijeti globalnomu konsenzusu i njegovu “visokomu moralnom autoritetu” i ne htjeti se angažirati s njegovim partnerima u njegovu primjenjivanju? Nova globalna etika ima obvezujući karakter. Iako se postmodernost prikazuje kao “blaga” ili “mekana”, neformalna, otvorena, tolerantna, konsenzualna, ona u praksi pokazuje da je zapravo tvrda, zatvorena i pristrana. 

Ta etika koja slobodu odabira izdiže iznad svih drugih vrjednota nameće svoje tumačenje “slobodna izbora”. U prethodnomu smo poglavlju vidjeli kako globalna uprava nadgleda primjenjuju li svi “globalni građani” konkretno rodnu perspektivu, drugim riječima prisiljava ih na ideološki angažman koji je protivan njihovoj savjesti. Sadržaj navodne globalne rodne norme nije bio predmetom otvorene demokratske rasprave: “konsenzus” je bio proglašen, a da pojam uopće nije bio definiran, a normativne “definicije” koje su uslijedile nisu bile predmetom nikakva međuvladina nadzora (a još manje parlamentarne provjere na nacionalnoj razini). 

Taj proces odudara od svih temeljnih načela demokracije: u njemu je lako raspoznati prinudu i manipulaciju. Na kulturološkoj je razini jasno da rodna ideologija nije ni afrička ni azijska ni pacifička ni južnoamerička, pa čak ni zapadnjačka invencija. Stvorile su je manjine i nametnule svim narodima svijeta u trenutku kada su oni najviše težili za samoodređenjem. Nova netolerantna etika ne ostavlja im slobodu sučeljavanja njezinih norma s vlastitim kulturama i onim što smatraju da je za njih dobro. Nametanje je moguće u onoj mjeri u kojoj društva i pojedinci ostaju pasivni i dopuštaju da se s njima manipulira i nad njima dominira. 

Čini se ipak da je sve teže oduprijeti se i da otpor uključuje sve teže posljedice. Oni koji su svjesni kakvu ideologiju predstavlja rodna revolucija i koji ne žele kompromitirati vlastitu savjest često veoma teško nalaze rješenje koje bi bilo istodobno praktično i moralno prihvatljivo u specifičnim situacijama, kao na primjer: – kada su svi članovi neke skupine (tvrtke, vodstva nevladinih organizacija, udruge itd.) pod prijetnjom marginalizacije i penalizacije obvezni potpisati neku etičku povelju koja uključuje “rodnu jednakost” i kada se tome moraju prilagođavati u svim svojim djelatnostima – kada donatori uvjetuju davanje razvojne pomoći: “rodnu perspektivu” mora se uključiti u projekte, a kada (sve češće) dođu “nadzori i provjere” korištenja financijskih sredstava, dokazati da je se doista praktično primjenjuje – kada se sklapaju različita partnerstva (razvojni, sanitarni, obrazovni ili vjerski projekti) koja nameću prihvaćanje “rodne perspektive” – kada netko pripada političkoj stranci koja je u svoju platformu uključila novi jezik ili je čak “rodnu jednakost” proglasila prioritetom – kada netko sudjeluje u političkim odlukama koje uključuju “rodnu perspektivu”, često čak i kao prioritet – kada netko pripada profesionalnim krugovima koji su izravno ili neizravno uključeni u programe promicanja “rodne jednakosti” – kada netko sudjeluje u etičkim odborima koji se vode “konsenzualnom” logikom u kojoj nema mjesta za pluralizam i za protivljenje – kada je netko (u svojstvu roditelja, nastavnika, učenika, studenta) suočen sa školskim ili sveučilišnim programima koji su uključili “rodnu osjetljivost”… 

Prinudu nameću ne samo financijski pritisci ili zakoni nego i konsenzualni mentalitet i etika nove kulture. Prinudu nameće ne samo manjina ideologa na kormilu globalne uprave uz pomoć nebrojenih partnera na terenu, nego i većina kada bespogovorno slijedi, kada se kompromitira, ostaje pasivna, neupućena, kada se daje manipulirati i manipulira. Oni koji se žele oduprijeti imaju osjećaj da su u manjini i “sami protiv svih”. I oni bi se mogli dati zastrašiti jer, ako se odbiju pridružiti, ne će li biti praktički isključeni iz procesa donošenja i provođenja odluka, ne će li izgubiti društveni utjecaj, ne će li se naći zatvoreni u nepodnošljivu okviru neke anti-kulture, ne će li biti osuđeni na siromaštvo zbog nedostatka pristupa fondovima, ne će li izgubiti posao? 

Nametanje, zavođenje i sloboda savjesti

Do stvarnih i trajnih kulturnih promjena može doći samo ako ih članovi dotične kulture prihvaćaju, ako se s njima poistovjete, ako se angažiraju: ako promijene svoj mentalitet ili ponašanje. Te promjene podrazumijevaju uključivanje njihove savjesti. Kako je moguće da se iz vrhova globalne uprave društvima svijeta i narodima koji ih sačinjavaju uspješno nameću kulturološke norme koje – zato što poriču ono što jest, ono što je dobro – dovode do toga da muškarci i žene žive izvan sebe i zauvijek ostaju izvan svoje osobnosti? 

Da bi opisali svoju metodu, socijalni inženjeri i globalna uprava koriste glagole “internalizirati” i “posjedovati”. Shvatili su da se kulturološke promjene događaju preko članova određene kulture i da treba postići da oni postanu sudionici procesa promjena. Zato je odgajanje građana svijeta njihov najveći izazov. Oni koriste “mekane” i primamljive tehnike i strategije koje smo proučili u jednoj drugoj knjizi. 

Za članove neke kulture usvajanje nekoga ideološkog projekta podrazumijeva prihvaćanje ozbiljnih moralnih, osobnih i duhovnih kompromisa koji su za tu kulturu veoma štetni. Tamo gdje pokušaji nametanja rodne kulture uspijevaju i tamo gdje je ona već dovela do trajnih promjena, tamo se to dogodilo zato što su savjesti bile došle do točke zatamnjenja ili takve slabosti da više nisu bile sposobne razlučivati. Čini se da je buđenje savjesti u našim kulturama jedina alternativa nametanju rodne ideologije.

 Paradoksalno je da se u trenutku kada se više nego ikada govori o slobodi izbora izbjegava spominjati savjest. Savjest osobu potiče na traženje dobra, ljubavi i istine, u čvrstoj nadi da će ih naći. Savjest narodima omogućuje da iz ljubavi prema sebi razluče što je dobro za njih, što je u skladu ili u sukobu sa stvarnošću, istinom i njihovim zvanjem. Demokratske vlade dužne su braniti temeljno i univerzalno pravo na slobodu savjesti.

Dekonstrukcija stereotipa 

Kulturološko nametanje nove etike pokazuje se najviše na području obrazovanja. Od UN-ove svjetske konferencije o ženama u Pekingu, pod “normativnim” vodstvom tijela kao što je, na primjer, UNESCO, većina nacionalnih ministarstava obrazovanja preradila je sadržaj školskih udžbenika i učinila ih na ovaj ili onaj način “rodno osjetljivima”. Iako je to golem pothvat, taj revolucionarni i subverzivni projekt reforme obrazovanja jedva je vidljiv i prolazi relativno neprimijećeno.

 Počinje u vrtiću i ide sve do sveučilišta, događa se bez znanja roditelja ili njihove svijesti o tome kakav on utjecaj ima na obrazovanje njihove djece i na društveni život. U sve većemu broju zemalja tema seksualne orijentacije i rodnoga identiteta uvedena je u obrazovni program i često predstavljena kao ljudsko pravo. Osim kroz građanski odgoj, odgoj za ljudska prava ili odgoj za održivi razvoj, koji eksplicitno i prioritetno uključuju rodnu jednakost, reforma odgoja i obrazovanja koja promiče rodnu revoluciju prenosi se preko nečega što nova etika naziva “dekonstrukcijom stereotipa”. Taj se proces primjenjuje na sve obrazovne sadržaje na svim razinama. 

Pojam stereotipa bitan je sastojak postmodernosti, rodne revolucije i reforme obrazovanja. Što je stereotip? Etimološki, stereotip je “snažan dojam”, “duboko urezan znak”. U 20. stoljeću taj je izraz dobio sociološki smisao i označava neko društveno vjerovanje, uopćeno mišljenje koje se nepromijenjeno prenosi, a odnosi se na karakteristike koje su navodno svojstvene nekim društvenim kategorijama. 

Kada je riječ o rodu, stereotipi se odnose na društveno determinirane modele koji sadržavaju vjerovanja određene kulture s obzirom na društvene uloge muškarca i žene, kao i na njihove međusobne odnose (uključujući i spolne), drugim riječima, što društvo očekuje od muškoga i ženskoga ponašanja koje je, prema postmodernistima, diskriminatorno za žene, homoseksualce i druge kategorije koje klasificiraju kao “ranjive” ili “ugnjetavane”. Antropolozi i sociolozi postmoderne sfere utjecaja tvrde da se stereotipi razlikuju od zemlje do zemlje, od kulture do kulture te da ovise o povijesnomu razdoblju. 

Po njima stereotipi se prenose od najranijega djetinjstva i to preko odgoja koji daju roditelji, preko škole i procesom socijalizacije. Tijekom cijeloga života pojedinca konsolidiraju ih mediji, politika i kultura u najširemu smislu. Stereotipi su upisani u mentalitet širokih masa i u zakonske i institucionalne strukture neke zemlje81. Iako je u određenoj mjeri utemeljen u stvarnosti (da toga nema, ne bi imao snagu uvjerljivosti i ne bi se uspio društveno nametnuti), stereotip pojednostavljuje i uopćava. Temelji se na apriornim i prethodnim pretpostavkama. 

Njegov rigidan, okamenjen, standardiziran karakter odvaja ga od stvarnosti koja je po naravi otvorena i složena te čini od njega društvenu konstrukciju koja je po naravi zatvorena u sebe i redukcionistička. Stereotip zato ima negativne konotacije. Može biti više ili manje blizak stvarnosti. Granica između stereotipa i stvarnosti nije jasna. Stupanj njegove ukorijenjenosti u stvarnost zapravo uopće ne zanima rodne sociologe koji slijede frojdovsko-marksističku etiku “jednakosti” i nediskriminacije. Ta je etika imperativna: ona zahtijeva dekonstrukciju “stereotipa” koje smatra diskriminatornima. 

Da bi postigli svoj strateški cilj, a to je dekonstrukcija, intelektualni lideri rodne kulture nazvali su stereotipima one univerzalne antropološke stvarnosti koje smatraju smetnjom svojemu ideološkom projektu. Tradicionalne kulture odbile bi frontalni napad na majčinstvo, ženstvenost, brak i spolnu komplementarnost. Kada se te komponente ontološke i egzistencijalne stvarnosti muškarca i žene podmuklo pretvore u rodne stereotipe, one postaju egzogene tim kulturama i dobivaju negativan prizvuk. 

Te iste kulture tada počinju priželjkivati njihovu dekonstrukciju. Na te “eksterne fenomene” počinju primjenjivati negativnu, simplicističku i redukcionističku generalizaciju. Cilj je socijalnih inženjera da društva budu prvi agenti dekonstrukcije svojih vlastitih kultura.

(Knjiga Rodna revolucija je dostupna u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr)

NASTAVLJA SE...