Rodna revolucija 673

UN-ovi glavni tajnici godinama podržavaju LGBT lobi

UN-ovi glavni tajnici godinama podržavaju LGBT lobi
FOTO REUTERS / Mike Segar

Kako je došlo do toga da se rodna jednakost, o čemu smo govorili na početku ove knjige, pretvorila u globalnu političku i kulturnu normu upravo u trenutku kada je njegov doktrinalni projekt na Zapadu dostigao svoju konceptualnu zrelost?

Podsjetimo da je neposredno poslije pada Berlinskoga zida 1989. godine UN poduzeo izgradnju novoga globalnog konsenzusa o normama, vrijednostima i prioritetima međunarodne suradnje za novo doba: za razdoblje poslije hladnoga rata, za 21. stoljeće, za vrijeme u kojemu živimo. Izgradnja toga konsenzusa dogodila se najvećim dijelom nizom od devet velikih međunarodnih konferencija koje su se odvijale ubrzano, jedna za drugom, između 1990. i 1996.

Tijekom konferencijskoga procesa bio je prihvaćen cijeli niz “novih paradigma” koje se koriste posve novim jezikom. Jedna od tih paradigma je i rodna perspektiva. Izraz gender (rod) ušao je u jezik tekstova o kojima su države-članice UN-a pregovarale početkom devedesetih godina, i to pod utjecajem rodnih feministica koje su djelovale u partnerstvu s tijelima UN-a još od sedamdesetih godina, što dokazuje povijest.

Zbog solidno utvrđena partnerstva s tim skupinama institucije UN-a bile su sklone prihvatiti ideološko tumačenje roda koje smo opisali u prethodnomu poglavlju. Iz strateških razloga to tumačenje nije bilo javno priznato. Izraz gender (rod) doživio je odlučujući prodor na Četvrtoj međunarodnoj konferenciji o ženama u Pekingu 1995. godine kada je postao predmetom navodnoga globalnog konsenzusa.

Rodna je perspektiva ključni pojam Pekinške akcijske platforme, a rodna jednakost (gender equality) njezin primarni cilj. Tijekom poslije-hladnoratovskoga konferencijskog procesa UN-a dogodio se niz tihih revolucija koje su se odvijale uz pomoć jezika i konsenzusa: politička, socioekonomska, antropološka, odgojno-obrazovna, demografska, ekološka, pravna, etička revolucija… Pojavio se nov svjetonazor i razvila se nova globalna etika koji su se vrlo brzo nametnuli.

Evo nekoliko primjera:
− politička revolucija: participativna demokracija, konsenzus, izgradnja konsenzusa, jednakopravno partnerstvo, načelo partnerstva, višedioničarsko partnerstvo, dobro upravljanje, globalno upravljanje, pokret građanskoga društva, nedržavni sudionici, demokratizacija religija, dječji parlament, sudjelovanje djece, psi čuvari, mehanizmi odgovornosti, inkluzivna konzultacija, samo-vladanje (self-government)…
− socioekonomska i okolišarska revolucija: održiv razvoj, inkluzivan ekonomski razvoj, rodna jednakost, demografska stabilizacija, nulta stopa rasta, načelo predostrožnosti, zeleno ponašanje, jednakopravnost svih oblika života…
− pravna revolucija: pristup pravima, prava djece, seksualna i reproduktivna prava, pravo na smrt, prava budućih naraštaja, prava životinja, izvještaji u sjeni…
− kulturna, etička i antropološka revolucija: kulturna raznolikost, blagostanje zajednice, ljudska sigurnost, društvena transformacija, kvaliteta života za sve, samo-upravljanje (self-managment), nova globalna etika, osnaživanje, solidarnost, puni potencijal, individualna autonomija, različiti oblici obitelji, kućno partnerstvo, rodna raznolikost, održivi načini života…
− odgojno-obrazovna revolucija: učenje od sebi ravnih, građanski odgoj, odgoj za prava, odgoj za održivi razvoj, rodno obrazovanje… Iz perspektive globalnoga upravljanja konsenzus iz devedesetih godina predstavlja cjelinu. Zato je gender nedjeljiv od drugih “novih paradigma”.

Peking se izgradio na “stečevinama” iz Kaira (seksualno i reproduktivno zdravlje i prava, odnosno, između ostaloga, univerzalan pristup cjelokupnoj lepezi kontracepcijskih metoda i takozvanome “nerizičnom pobačaju” tamo gdje je zakonski dopušten), koji se pak izgradio na “stečevinama” iz Rija (održiv razvoj). Sve je povezano sa svime: sve je nerazmrsivo sadržano u svemu. Novi je konsenzus semantički i etički sustav. U stvarnosti rod nije tek jedan kamen u izgradnji zdanja, nego njegov ugaoni kamen: ubrzo poslije Pekinga globalna je uprava izjavila da je rodna jednakost jedan od transverzalnih prioriteta međunarodne suradnje.

Pekinški je konsenzus, poput konsenzusa drugih velikih međunarodnih konferencija, u strogu smislu riječi međuvladin: UN je po svojemu mandatu međunarodna organizacija, no jedan od konkretnih rezultata političke revolucije jest praktično uvođenje višedioničarskoga režima: uz klasični međuvladin proces tijekom i poslije konferencija u njemu sudjeluju eksperti i nebrojeni takozvani “nedržavni čimbenici”, napose moćne međunarodne nevladine organizacije kao što su Amnesty International, International Planned Parenthood Federation, Women’s Environment and Development Organization, Greenpeace, da spomenemo samo neke.

Sudjelovanje tih nedržavnih čimbenika u politici međunarodnih organizacija nema presedana u njihovoj povijesti i u povijesti zapadne demokracije. Na kraju konferencijskoga procesa višedioničarski se režim de facto pretvorio u političko načelo. Na konferenciji o stanovanju u Istanbulu 1996. priznavanje načela partnerstva pretvorilo je “nedržavne čimbenike” u jednakopravne i obvezne partnere vlada u primjenjivanju novoga globalnog konsenzusa. U stvarnosti se pokazalo da su na izgradnju “novoga globalnog konsenzusa” ti čimbenici imali puno veći utjecaj nego vlade.

Tako je rođeno globalno upravljanje: moćna mreža ideološki srodnih partnera koja uključuje međunarodne i nadnacionalne organizacije, nevladine organizacije i stručnjake koji nadahnjuju njihovu orijentaciju, zapadne vlade koje njima vladaju i sve druge ekonomske, socijalne i političke čimbenike koji su se pridružili “konsenzusu”, koji govore njegov jezik i pristaju uz njegovu etiku. Iako ta politička revolucija stavlja pod upitnik autoritet vlade, njezinu reprezentativnost i funkcioniranje demokracije, većina ni dan-danas nije svjesna njezina dometa.

Ako želimo učinkovito odgovoriti na izazove koje analizira ova knjiga, bitno je shvatiti što je na kocki i izvući zaključke iz prijenosa vlasti koji se, otkada je prestao hladni rat, događa tiho i u sjeni: prijenos vlasti s naroda na čimbenike koji nisu izabrani od naroda i koji slijede svoje pojedinačne interese. Vratimo se globalnomu upravljanju. Mnogobrojni raznovrsni “partneri” eksponencijalno i kapilarnim putem šire polje utjecaja i primjene njegovih norma. Škole, ženski pokreti, lokalne vlasti, sindikati, udruge mladih, nevladine organizacije za razvoj, karitativne organizacije, mediji, lokalni domovi zdravlja i zdravstvene ustanove, svijet mode i zabave, kulturni krugovi, poduzeća, vjerske zajednice… svi su oni neizbježno izloženi globalnim normama.

Ako nisu prvostupanjski partneri, s vremenom postaju partneri drugoga ili trećega stupnja, ovisno o razini usvajanja nove etike. Na taj način doprinose da se na područjima kojima se bave društveno tkivo natapa tom etikom. Postupno, svjesno ili nesvjesno, većina ih u konačnici postaje “sudionikom”. Krajnji je cilj da se dopre do svih “građana svijeta”. Zbog svoje složenosti i obujma višedioničarski proces nadilazi svaku mogućnost demokratske kontrole. Svoju je zastrašujuću učinkovitost dokazao u globalnoj rodnoj revoluciji: iako pekinški konsenzus nije pravno obvezujući, rodna se perspektiva već primjenjuje širom svijeta. Izazvala je neku vrstu neponištive kulturološke transformacije.

Jezične promjene u međuvladinu diskursu

U usporedbi s jezikom pravnih instrumenata koji su bili prihvaćeni prije devedesetih godina korištenje izraza gender (rod) i njegovih brojnih izvedenica (za koje smo dali nekoliko primjera u prvomu poglavlju) predstavlja ne samo novost, nego i rez u međuvladinu diskursu. Kada govore o jednakosti svih ljudskih bića (u dostojanstvu i pravima) ili o pitanjima koja se odnose na obitelj, brak i odgajanje djece, povelje o ljudskim pravima spominju “muškarce i žene” ili “bračne parove”, “roditelje”, “majke” ili “muževe” i “žene”.

Kada obrađuju pitanje nediskriminacije, koriste riječ “spol”. Međunarodna povelja o pravima priznaje obitelj (u jednini, a ne “obitelji” u množini) kao naravnu i temeljnu stanicu društva koja ima pravo na zaštitu od strane društva i države (UDHR čl. 16/3; ICCPR čl. 23; ICESCR čl. 10), stanicu koja se temelji na braku između jednoga muškarca i jedne žene (UDHR čl. 16/1) koji se sklapa samo na temelju slobodna i puna pristanka budućih supružnika za koje se u kontekstu ovih dokumenata posve jasno podrazumijeva da su suprug i supruga muškarac i žena (UDHR čl. 16/2, ICCPR čl. 23/3).

Povelja potvrđuje inherentno – inherentno znači neodvojivo od naravi – dostojanstvo svih članova ljudske zajednice. Inherentno dostojanstvo ljudskih bića, njihova spolna diferencijacija kao muškarca i žene, njihova jednakost u dostojanstvu, brak kao sjedinjenje muškarca i žene, prokreacija i majčinstvo, obitelj kao naravna temeljna stanica društva, pravo roditelja na izbor obrazovanja za svoju djecu (UDHR čl. 26/3), supružnički identitet ljudskoga bića – sve su to univerzalne, međusobno povezane, neotuđive i nerazdvojive stvarnosti. Jezik povelja o ljudskim pravima imenuje te stvarnosti kakve jesu – što i jest uloga jezika.

Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka (UDHR) ne ostavlja nikakav prostor za sumnju o njihovoj međuovisnosti niti o ontološkomu jedinstvu muškaraca i žena, pri čemu je biološki identitet tek jedna od sastavnica. Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka (UDHR) jednostavno izjavljuje ono što svi muškarci i žene “obdareni razumom i savješću” (UDHR čl. 1) mogu slobodno i univerzalno prepoznati kao istinito i dobro. Uloga zakona doista nije konstruirati stvarnost i istinu, nego pokazati što je ispravno. Kada ne bi bilo tako, zakon i univerzalnost bili bi proizvoljno nametanje.

Budući da je rodna revolucija proces koji dekonstruira univerzalne stvarnosti koje smo upravo naveli, nije čudo što jezik koji imenuje te stvarnosti, kako smo vidjeli u prethodnomu poglavlju, pomalo nestaje iz globalnoga upravljanja otkada se ono poistovjetilo s programom zapadne feminističke, seksualne i kulturne revolucije onako kako je sažima gender. Nametnula se nova semantička cjelina u kojoj je gender, kako smo vidjeli, tek jedna od sastavnica: seksualno i reproduktivno zdravlje i prava (umjesto prokreacije), obitelj u svim oblicima, razni oblici obitelji, obiteljska raznolikost ili obitelji (u množini umjesto u jednini – to je namjerno nejasno da bi se mogao uključiti “svaki mogući odabir”), nerizičan pobačaj, sloboda izbora, stereotipi (umjesto komplementarnosti), društvene konstrukcije, jednakopravni partneri (umjesto supružnika), prisilne trudnoće… da nabrojimo tek neke.

Dvosmislenost je zajednička značajka novoga jezika koji nije jasno definiran zato što ne imenuje stvarnosti nego ideološke konstrukcije. Od Pekinga se rodni vokabular proširio munjevitom brzinom u politici na međunarodnoj, nadnacionalnoj, nacionalnoj i lokalnoj političkoj razini.

Od nepostojanja političke definicije do dvoznačnih definicija

Iako izraz gender prevladava u pekinškoj Akcijskoj platformi i premda je taj izraz u terminologiji UN-a relativno nov, pekinški “konsenzus” ne daje njegovu definiciju. Nevladini i vladini promicatelji rodnoga programa (većinom sa Zapada) koji su ga uspjeli uvesti u taj dokument59 strateški namjerno izbjegavaju njegovu definiciju da bi izbjegli protivljenje i mogli prikriveno nastaviti gurati provođenje globalnoga konsenzusa o rodnoj perspektivi: bila je to prva dionica strategije manipulacije čiji je cilj natjerati većinu da se svjesno pridruži ideološkim ciljevima koji su joj od početka bili skriveni.

Rodna je revolucija bila pekinški trojanski konj. Nepostojanje definicije ključne riječi iz Pekinga stvorilo je političku “ničiju zemlju”. Treba li taj novi izraz tumačiti u njegovu tradicionalnomu gramatičkom značenju, što je najvjerojatnije mislila većina vlada zemalja u razvoju? Oni drugi, koji su bili svjesni skrivenoga plana, to su pokušavali pobiti ili spriječiti. No zašto se onda ne držati jezika koji je do tada bio uobičajen u UN-u, zašto ne nastaviti govoriti o muškarcima i ženama? Mali je broj bio onih koji su bili svjesni postojanja skrivenoga programa koji je protivan općemu dobru čovječanstva. Između nesvjesne većine, doktrinarne manjine i manjine koja se odupirala nije postojao stvarni konsenzus i nelagoda je bila primjetna.

Semantička je dvoznačnost izazvala veliku zabunu. Konsenzus proglašen u Pekingu bio je zloupotrijebljen. Čovječanstvo je težilo za integralnim razvojem žene, a ne za rodnom politikom. Pokazalo se da dvosmislenost jezika i konsenzusa dovodi do podjela. Tadašnja je politička realnost bila sljedeća: ideolozi (u manjini) i njihovi institucionalni partneri koji su držali uzde globalnoga upravljanja i globalne normativne, interpretativne i operativne moći, bili su odlučni da će se time i poslužiti da bi postupno (ali što je brže moguće) vladama i narodima nametnuli svoj globalni projekt društvene transformacije. Odnosi između UN-a i država-članica, između zapadnih i nezapadnih kultura, između sekularista i vjernika, “participativnih” manjinskih lobija i tihe većine, nisu mogli teći mirno.

Neposredno poslije Pekinga globalno je upravljanje rodnu perspektivu pretvorilo u jedan od svojih prioriteta. Vršilo je pritisak na države-članice UN-a i na njihove kulture da se drže svojih navodnih angažmana i prilagode se njegovu normativnomu liderstvu. Primjenjivanje rodne perspektive zahtijevalo je da gender dobije barem nekakvu definiciju: stvari, naime, postaju konkretnije kada ih se treba primjenjivati.

Globalno je upravljanje, dakle, prešlo s nepostojanja definicije na proizvodnju definicija koje su donosila razna tijela UN-a i nevladine organizacije. Te su definicije bile opširne i nejasne, stalno su se “proširivale”, a cilj im nije bio objasniti pojam, nego sitnim koracima uvesti mogućnost vlastite feminističke, sekularističke i homoseksualističke interpretacije koja nije bila predmet konsenzusa. Treba naglasiti da te “definicije” nikada nisu bile podastrte nikakvu međuvladinu nadzoru. Bez obzira na to, globalno se upravljanje prema njima odnosi kao da posjeduju normativan autoritet.

Zastanimo na sadašnjoj definiciji koju daje UN žene, mega-agencija koju je 2010. otvorila Opća skupština UN-a, agencija koja je počela djelovati 2011., a čiji je mandat globalno primjenjivanje rodne perspektive na nacionalnim razinama. Gender se odnosi na društvena svojstva i mogućnosti koje su povezane s činjenicom da je netko muškarac ili žena, na odnose između žena i muškaraca te djevojaka i mladića, kao i na odnose između žena i odnose između muškaraca. Ta svojstva, te mogućnosti i ti odnosi društveno su konstruirani i naučeni tijekom procesa socijalizacije.

Oni su specifični za neke kontekste i vremenska razdoblja i promjenjivi su. Gender određuje što se očekuje, što je dopušteno i što se cijeni kod žene ili muškarca u određenomu kontekstu. U većini društava postoje razlike i nejednakosti između žena i muškaraca u odgovornostima koje im se povjeravaju, u djelatnostima koje poduzimaju, u pristupu sredstvima i nadzoru nad njima, kao i u mogućnosti donošenja odluka. Gender pripada široku društveno- -kulturnomu kontekstu. Drugi važni kriteriji za društveno-kulturnu analizu uključuju klasu, rasu, razinu siromaštva, etničku skupinu i životnu dob.

Takva dugačka i nejasna definicija zahtijeva analizu. Izraz “odnosi” holistički je pojam koji uključuje “spolne odnose”. Definicija ne govori samo o “odnosima između žena i muškaraca” nego i o “odnosima između žena” i “odnosima između muškaraca”. To podrazumijeva da UN žene u svoju definiciju hoće uključiti homoseksualističko i queer tumačenja roda. Ta se teza u definiciji potvrđuje poslije, kada nije riječ o društvenim ulogama muškarca i žene, nego o “društvenim svojstvima, mogućnostima i odnosima” muškaraca i žena, na koje se gleda kao na “društvene konstrukcije”.

Pred očima nesvjesne većine prelazi se s uloga na svojstva, mogućnosti i odnose. Ta jezična promjena nije bezazlena. Ako su, naime, muško-ženski odnosi (ako ta riječ uključuje i značenje “spolni odnosi”) društvena konstrukcija, tada postaje moguće dekonstruirati “heteronormativnost”. A ne bi li društvena svojstva i mogućnosti koje su vezane uz odnose između žena i odnose između muškaraca mogli značiti: “društvena svojstva i mogućnosti vezane uz odnose između lezbijki i odnose između homoseksualaca”, drugim riječima uz homoseksualni “brak”?

“Konsenzus” o “globalnoj normi” rodne jednakosti sustavno je jačao tijekom međuvladinih pregovora koji su uslijedili poslije Pekinga. Globalno se upravljanje služi time da bi još snažnije nametnulo svoj ideološki projekt. Vrijedi istaknuti da do dana današnjega postoji samo jedna definicija roda oko koje se vlade slažu i da je to jedina definicija koja je pravno obvezujuća: nju daje članak 7/3 Statuta Međunarodnoga kaznenog suda (1998.): “Izraz gender odnosi se na dva spola, muški i ženski, u društvenomu kontekstu. Izraz gender nema nikakvo drugo značenje osim gore navedenoga.”

Ta je definicija puno restriktivnija od neformalnih definicija koje se može naći na internetskim stranicama raznih organizacija UN-a i nevladinih organizacija. Ona svejedno predstavlja kompromis između konzervativnoga stajališta onih koji su pokušavali zaustaviti ideološku prijetnju definirajući gender kao muškarca i ženu i onih koji muškost i ženskost hoće povezati s pojmom društvene konstrukcije (odakle dodatak “u društvenomu kontekstu”). Ova definicija nije posve zadovoljavajuća ni za jedne ni za druge i pokazuje visoku razinu političke napetosti oko tumačenja roda. Njom se u nekim slučajevima ipak mogu poslužiti oni koji žele dokazati da u ovomu trenutku ne postoji nikakva pravna, politička, a još manje moralna obveza prihvatiti zapadnjačko ideološko tumačenje roda.

Što se pak homoseksualističkoga tumačenja tiče, dodajmo da spolna orijentacija i rodni identitet ni dan-danas nisu jasno definirane kategorije u međunarodnomu pravu te da nisu predmetom nikakva međunarodnoga pravnog dogovora. No tko je toga svjestan i do kada? Globalno upravljanje na to se ne obazire, nego i dalje tjera po svome. Kako stvari sada stoje, čini se da najbolje rješenje nije u tome da se pokušava ograničavati ideološki sadržaj tumačenja roda, nego da se izbjegne korištenje toga izraza u međuvladinim pregovorima, ili barem u našemu govoru.

Od feminističkoga do homoseksualističkoga tumačenja

Vidjeli smo da su feminističko i homoseksualističko tumačenje roda dva ploda s istoga stabla. Oni su već od prvoga pojavljivanja pojma koegzistirali u postmodernim zapadnjačkim intelektualističkim laboratorijima. U kulturološkomu kontekstu koji je na Zapadu slavio “oslobođenje žene” (napose u smislu “seksualnoga oslobođenja” zahvaljujući pristupačnosti kontracepcije i pobačaja) dok je ostatak svijeta težio za integralnim razvojem žena, feminističko tumačenje globalne političke norme rodne jednakosti nametnulo se prvo, i to s lakoćom, praktički bez ikakvih preprjeka i protivljenja.

U godinama poslije Pekinga mijenjale su se politike, a često i zakoni, da bi se prilagodili rodnoj perspektivi. Promjene su bile izvanjske i unutarnje. Izvana, politike su davale naglašeno snažan prioritet “paritetu”, “promociji” žena, njihovu “osnaživanju”, njihovim pravima, njihovoj financijskoj i ekonomskoj neovisnosti, jednaku pristupu položajima na kojima se donose odluke, sredstvima, obrazovanju, informacijama, jednakoj plaći za jednak rad, vlasti, borbi protiv nasilja nad ženama i protiv svakoga oblika diskriminacije žena. Izvanjski je cilj bio povećati produktivnost i ekonomski rast otvaranjem tržišta rada ženama. Kvote su katkada gušile slobodu jer se proizvoljno nametalo jednaku žensku “reprezentativnost”, na primjer u parlamentima.

Osim ovih većina promjena bila je sama po sebi neutralna. U praksi ono što ih čini dobrima ili lošima jest njihov sadržaj i duh u kojemu ih se tumači i primjenjuje. Na unutarnjoj razini sadržaja politika rodne jednakosti proširila je sekularističku viziju žene kao pojedinca koji je neovisan o osobnim i obiteljskim odnosima, što je na globalnoj razini išlo ruku pod ruku s pogoršavanjem obiteljske politike i obiteljskih zakona.

To je otišlo tako daleko da je donesena uredba da je odsada diskriminatorno govoriti o obitelji u jednini pa je uveden izraz “obitelji u svim oblicima” koje se sve redom stavlja na istu razinu. Ta je politika uvela nov odnos među spolovima kada je, kako doktrinarno, tako i u praksi, zabranila korištenje izraza “komplementarnost”. Politika rodne jednakosti uvijek se povezuje s programima olakšavanja pristupa kontracepciji i otvara vrata pravu na pobačaj. Za globalno upravljanje podrazumijeva se da je obvezno i prioritetno da emancipacija žena ide preko njihova pristupa spolnomu zdravlju i reproduktivnim pravima, drugim riječima preko cijele lepeze kontracepcijskih sredstava i takozvanoga “nerizičnog” pobačaja tamo gdje je legalan. Tako je, nametanjem sekularizacije, politika rodne jednakosti doprinijela uništavanju kultura u kojima se primjenjuje.

Politike rodne jednakosti utvrđuju svoje temelje na sve većemu broju razvoda i na uništavanju obitelji, čemu i same doprinose. Sve više povećavaju socijalnu pomoć ponovno osnovanim obiteljima i razvedenim nevjenčanim parovima. Ti negativni fenomeni s vremenom postaju kulturalna, politička, pravna, čak i etička vrijednost. Rezultat je suprotan onomu što ljudi žele: dok olakšavaju pristup vlasti ženama, politike rodne jednakosti tjeraju žene da se odreknu svoje ženskosti i time ubrzavaju krizu obitelji. Takav razvitak, posve logičan i objašnjiv, sada je već primjetan u svim društvima.

Sociološke i političke promjene do kojih je došlo zbog učinkovite primjene feminističkoga tumačenja roda pripremile su tlo za sadašnji prodor homoseksualističkoga tumačenja. Posljednjih se godina čini da je moćni transnacionalni LGBT lobi preuzeo štafetu od feminističkoga lobija koji na Zapadu gubi dah. On osvaja teren i subverzivni proces podiže na novu, višu razinu. Spretno i učinkovito manevrira da bi progurao svoje homoseksualističko tumačenje. Na taj način pokazuje svoje radikalno lice onima koji ga prije nisu prepoznali.

Njegova se strategija sastoji u tome da u ime “univerzalnih prava” najprije zahtijeva zaštitu od diskriminacije i nasilja, a zatim društvene povlastice, dok mu je stvaran cilj izazvati globalnu kulturalnu promjenu u korist općega prihvaćanja i valorizacije LGBT načina života. U prosincu 2008. prvi put se na Općoj skupštini UN-a raspravljalo o pojmovima “seksualna orijentacija” i “rodni identitet”. U ožujku 2012. o njima se raspravljalo na Vijeću za ljudska prava UN-a, i to nakon što je krajem 2011. visoki povjerenik za ljudska prava objavio prvi službeni izvještaj UN-a o kršenju ljudskih prava zbog seksualne orijentacije.

Prema tomu izvještaju 76 zemalja kriminalizira privatno suglasno prakticiranje homoseksualnosti. Lisabonski ugovor, koji je stupio na snagu 2009., u članku 21. Povelje o temeljnim pravima zabranjuje “svaku diskriminaciju koja se temelji na spolu, rasi, boji kože, etničkomu ili društvenomu podrijetlu, genetskim karakteristikama, jeziku, religiji ili uvjerenjima, političkomu ili bilo kojemu drugom mišljenju, pripadnosti nekoj nacionalnoj manjini, imetku, rođenju, hendikepu, životnoj dobi ili seksualnoj orijentaciji”.

“Jednakost” homoseksualnih prava već je prioritet američke i europske vanjske politike. Posljednjih su godina glavni tajnici UN-a uporno ponavljali poruku da su ljudska prava iznad religija. Ban Ki-moon daje eksplicitnu podršku pravima homoseksualaca.

Pekinški konsenzus i gender mainstreaming

Pekinški konsenzus sadrži i strategiju primjenjivanja koja se zove gender mainstreaming. Taj je izraz teško prevesti, a znači sustavnu integraciju rodne perspektive u glavna politička strujanja i u djelovanje institucija. Gender mainstreaming odnosi se na sve institucije, sva područja tih institucija (ako je riječ o vladi, onda na sva ministarstva), na sva društva, na svim razinama, bez ikakve iznimke. Nema nikakve sumnje da je primjenjivanje gender mainstreaminga poslije Pekinga stvarno i učinkovito. U tome prednjači UN. 

Kofi Annan je još 1997. proveo institucionalnu reformu kojom je rodnu perspektivu uključio u sve programe, fondove i normativne agencije UN-a. Tajništvo je počelo sve eksplicitnije naglašavati da je UN odlučio dati prioritet rodnoj jednakosti. Druge međunarodne organizacije, nadnacionalne institucije, vlade i njihova ministarstva bez oklijevanja su se tome priključile. Nakon što je 2001. bilo prihvaćeno Osam razvojnih ciljeva tisućljeća, rodna je jednakost bila proglašena transverzalnim prioritetom međunarodne suradnje. Na taj se način rodna jednakost munjevitom brzinom nametnula kao politička norma globalnoga upravljanja, a svoje je prakse učinkovito proširila sve do lokalne razine, i to zahvaljujući transnacionalnim partnerstvima i mrežama nevladinih udruga koje se od 1995. eksponencijalno množe.

Naum da se s mlačnoga konsenzusa iz Pekinga prijeđe na kruto nadziranje njegove primjene prepoznaje se po brojnim znakovima. Osnivanje agencije UN žene 2010. godine pokazuje namjeru da se globalni projekt društvene transformacije rodne jednakosti institucionalizira. UN-ovo Vijeće za koordinaciju izvršnih direktora prihvatilo je u travnju 2012. akcijski plan mjerenja “napretka” postignutoga u pitanjima rodne jednakosti na razini UN-a (Systemwide Action Plan – SWAP) i sustavne integracije rodne perspektive u operacijama UN-a. Taj je akcijski plan smišljen kao “okvir svijesti o odgovornosti” (accountability framework) koji će omogućiti UN ženama učinkovitiju koordinaciju djelovanja UN-ova sustava u pitanjima rodne jednakosti. 

On traži “usklađivanje” “indikatora učinkovitosti” politike i operativnih procesa u pitanjima rodne jednakosti raznih UN-ovih tijela. UN žene po potrebi pojačava pritisak na cjelokupni sustav UN-a da bi se taj okvir primjenjivao brzo i učinkovito. Dana 8. ožujka 2012. glavni tajnik UN-a i predsjednik Opće skupštine dali su zajedničku izjavu o organizaciji pete globalne konferencije o ženama koja će se održati 2015. (Peking +20). Namjera je razraditi globalan program na tragu Pekinga, otvoren za “pitanja koja su se pojavila”, program koji više nego prije uključuje mlade. Taj prijedlog isto tako želi dati veći zamah UN ženama i pojačati “autoritet” te institucije.

Privlačna snaga normativne rodne revolucije Subverzivni proces rodne revolucije već smo usporedili s koncentričnim krugovima na koje djeluje centripetalna sila, sila krute i radikalne ideološke jezgre. Kao što ne postoje jasne granice između raznih stupnjeva tumačenja pojma, tako primjećujemo da nikakva jasna demarkacijska linija ne dijeli projekt rodnih i queer teoretičara (koji smo opisali u prethodnomu poglavlju) od globalne političke rodne norme kakvu od Pekinga primjenjuje globalno upravljanje. 

Politička norma ide istim putem kao i vizija teoretičara: s feminističkoga prelazi na homoseksualističko tumačenje. Drugim riječima, intelektualci, kao i uvijek, kolo vode: oni, doduše, još uvijek djelomično prikriveno, ciljaju na političku revoluciju. Politička norma vodi narode – koji toga nisu svjesni, koji o tome ništa ne znaju ili se njoj protive ili opiru – prema subverzivnu obzoru ideologa. Kao globalna politička norma rodna je revolucija okvir kojim upravljaju njezini institucionalni partneri. Ti aparatčici drže uzde globalnoga upravljanja. Njihova se strategija otkriva malo-pomalo: metodički napreduje korak po korak, ovisno o tome kako i kada ideološki projekt biva politički prihvaćen, počinje sastavnicama koje izgledaju bezazleno (vanjski krugovi) i traži sve više i više prostora. Proces je progresivan i mudro osmišljen, a cilj je napredovati što je brže moguće.

Raznorazna tumačenja roda koja danas postoje razlikuju se po stupnju radikalizma. Ta tumačenja koegzistiraju unutar politika, institucija i društava širom svijeta. Povijest nam ipak pomaže uvidjeti kakva je privlačna snaga rodne revolucije, iako se to često događa neprimjetno. Tko god uđe u okvir koji nadziru aparatčici, ne može biti siguran da ne će poći smjerom kojim nije želio ići.

(Knjiga Rodna revolucija je dostupna u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr)  

NASTAVLJA SE...