Rodna revolucija 731

Queer pokret je militantan i neobično dinamičan

Queer pokret je militantan i neobično dinamičan
ILUSTRACIJA

U izvrsnoj i vrlo preglednoj knjizi Rodna revolucija autorica Marguerite A. Peeters vodi čitatelja do samoga izvora rodne teorije za koju je papa Franjo rekao da je jedan od elemenata ideološke kolonizacije kojoj je podvrgnuto suvremeno društvo. Autorica u knjizi pokazuje kako je do pojma rod (gender) uopće došlo, što on sve znači i koje su posljedice prihvaćanja takva načina mišljenja u konkretnomu životu pojedinca i čitava društva. Na jednostavan i otvoren način autorica upozorava na opasnosti kojima rodna teorija prijeti čitavoj civilizaciji više ili manje neprimjetno namećući vlastite norme u svim slojevima našega društva i kulture.

Snažan prodor neprekidne revolucije ne zaustavlja se na rodnomu aktivizmu: devedesetih se godina u SAD-u razvila queer teorija kao izravan produžetak rodne teorije, napose njezinih homoseksualističkih i transseksualističkih tumačenja. Queer teorija, koju su razradili post-strukturalistički mislioci, među kojima Butler, Eva Kosofsky Sedgwick (1950.–2009.) i Lauren Berlant (1957.), tvrdi da su rodni identitet (ili seksualna orijentacija) i spolni čini po sebi društvene konstrukcije. Po toj teoriji “seksualna orijentacija” nije ni “naravna” ni bitna za osobu: između onoga što subjekt čini i njezina “ja” postoji “interval”.

Queer teorija, koja ima pretenziju pokriti cijelu lepezu svih mogućih seksualnih aktivnosti i identiteta neovisno o tome jesu li društveno normativni ili ne, ne cilja u prvome redu ni samo na jednakost i toleranciju nego na opću destabilizaciju identiteta i institucija, na radikalnu subverziju. Ona ne staje na dekonstrukciji subjekta, nego se prije svega zanima za dekonstrukciju društvenoga poretka. Ciljevi su joj sociopolitički.

Posljedično sije nemir u normativne tendencije spolnoga poretka, uvodi sumnju u pitanjima “heteroseksualnih ograničenja”, mijenja kulturu, ako treba, koristi čak i ono što M. Wittig naziva “ratnom mašinerijom”. Queer pokret je militantan i neobično dinamičan. Wittig govori o “demoliranju… konvencionalnih pravila”. Priznaje da se “takvo djelovanje uvijek događa na neprijateljskomu terenu. Što je trojanski konj čudniji, što je manje konformističan, što ga se manje može asimilirati, to mu više vremena treba da bude prihvaćen”.

Ništa ne može obeshrabriti uporne lobije koji su odlučili queer teoriju primijeniti ne samo na manjinu, nego na najveći mogući broj ljudi. Nema sumnje da takav proces kulturne transformacije ima totalitarističke pretenzije. Queer teorija je teorija u onoj mjeri u kojoj racionalizira svjestan i voljan odabir virtualno beskrajne raznolikosti identiteta, čije istraživanje postaje moguće zahvaljujući dekonstrukciji heteroseksualnosti. Ti su identiteti homoseksualan, lezbijski, biseksualan, transseksualan, androgin, hermafrodit, transvestit, drag king, drag queen, transformist, XX boy, boyz, new half, shemale…

Queer teorija ipak je prije svega subverzivan projekt spolnoga i društvenoga preslagivanja na novim temeljima. Ona se sastoji u “novomu promišljanju identiteta izvan normativnoga okvira društva koje smatra da se spolnost svodi na binarnu podjelu među ljudima, podjelu koja je utemeljena na ideji komplementarnosti u razlikama i koja bi se trebala ostvarivati prvenstveno u heteroseksualnim parovima”.

Queer teorija dogmatski tvrdi da identiteti, budući da nisu fiksni, ne mogu biti zatvoreni u kategorije seksualne orijentacije koje bi pojedinca ograničile na samo jednu restriktivnu seksualnu orijentaciju; zato ih, prema queer teoretičarima, treba suzbijati i dekonstruirati. Queer na engleskomu znači “čudan”. Ta je riječ izabrana namjerno: “Queer je po definiciji sve ono što je u sukobu s normalnim, legitimnim, dominantnim. Ne odnosi se ni na što posebno. To je identitet bez esencije”, kaže David Halperin (1952.) u knjizi objavljenoj 1997., knjizi čiji naslov parodira pojam kršćanske svetosti: Saint Foucault, Towards a Gay Hagiography (Sveti Foucault: prema gay hagiografiji).

Nije potrebno naglasiti da je takav identitet čista suprotnost esencijalizmu koji je, uostalom, jedan od ciljeva koje napada. Izraz “identitet bez esencije” dobro izražava ideološki program ne samo queer teorije nego i postmodernosti. On je iracionalan, kontradikcija u pojmovima: identitet ne može postojati bez sadržaja koji se može identificirati. Što može biti identitet bez esencije? Ako queer teorija poriče postojanje ženske i muške naravi i identiteta i ako je, osim toga, tobožnji queer identitet bez esencije, što onda queer teoretičari konkretno predlažu?

Ovdje se ideologija zaplela u mrežu vlastitih kontradikcija. Naime: − S jedne strane, afirmacija identiteta strateški je potrebna da bi se mogla provesti revolucija: kako destabilizirati heteroseksualnu normu koja je u kulturološkomu smislu dominantna u svijetu, kako promijeniti sadržaj obrazovanja, kako radikalno promijeniti cijela društva bez afirmacije queer identiteta? − S druge strane, pojedinac koji se deklarira kao queer izabrao je lutanje izvan sama sebe; on stalno “putuje” od jednoga roda do drugoga, ovisno o hiru okolnosti, slučajnim susretima, sociološkim promjenama, proizvoljnosti. Čak i kada bi se htio definirati, to bi mu bilo nemoguće: više ne zna tko je jer je napustio sama sebe i, čini se, odlučio da se ne će vratiti kući samome sebi, barem onako dugo dok se bude hvatao za nekakav fantazmagorični identitet.

U vezi s navodnim “queer identitetom” nameću se tri napomene. Naglasimo najprije njegovu virtualnu stranu, što je značajka postmodernosti. Queer identitet je ne samo vazda potencijalan, nego nikada nije sposoban ostvariti se: identitet koji nema svoje izvorište u stvarnosti nikada ne može postati stvarnost. Takav nas virtualni identitet vraća na Freudov radikalno neodređeni id. Evo kako E. Kosofsky Sedgwick ocrtava pitanje queer identiteta: “Iako taj izraz jako mijenja značenje ovisno o tome primjenjuje li se na sebe ili na drugoga, prednost queera je u tome što, u kontekstu akademskoga istraživanja rodnoga i spolnoga identiteta, nudi relativno nov izraz koji u etimološkomu smislu podrazumijeva prelaženje granica, ali se ne odnosi ni na što posebno, čime pitanje tumačenja ostavlja otvorenim za prosvjed i propitivanje.”

Izbjegavanje identifikacije ukazuje prije svega na bijeg od osobnoga angažmana. To izbjegavanje angažmana zapravo je negativan angažman. Takvo je dvosmisleno ponašanje simptomatično za postmodernost. Naša se druga napomena odnosi na asocijalni karakter queer identiteta: njegova je posebnost u tome da se može potvrditi isključivo samo-imenovanjem. Drugim riječima, queer je samo ona osoba koja samu sebe javno proglašava takvom, a ne osoba koju takvom proglašava društvo.

Proces samo-imenovanja podrazumijeva traženje apsolutne neovisnosti pojedinca u odnosu na vlastiti identitet, egzistenciju i bitak, ali na neki način i u odnosu na društvo kojim manipulira kada se odbija identificirati onakvim kakav u stvarnosti jest. Ta se neovisnost iskazuje u namjeri pojedinca da posjeduje svoj “odabir”, što se može izraziti ovako: “Posjedujem svoj odabir. Na njega sam ponosan i iza njega stojim. Ne dopuštam da mi netko drugi ili društvo kaže tko sam. Svoje biće i svoje postojanje ne primam ni od koga osim od sebe samoga. Sam odlučujem tko sam. Društvo mora prihvatiti moj odabir i prilagoditi se mojim promjenama seksualne orijentacije. Ja sam gospodar svijeta.”

Treća napomena: kada prekardaši, materijalizam se okreće protiv samoga sebe. Time želimo reći da queer teorija materijalizam uzdiže na razinu idola – materija, spolno tijelo – fluidno, porozno, bez supstance. Na koncu konca, revolucija je cijelu stvarnost – znanstvenu, materijalnu, duhovnu – pretvorila u virtualnu stvarnost: bestjelesnu i bez supstance. Queer teoretičari vjeruju da biologija nije vjerodostojna. Ukazuju, na primjer, na to da kromosomi X i Y mogu stvoriti neobične kombinacije ili da postojanje interseksualaca dokazuje da klasifikacija pojedinaca na muškarce i žene nije apsolutna i da općenito predstavlja problem.

S jedne se strane nalazi revolucionarna namjera da se afirmira identitet, a s druge načelno odbijanje jasna određivanja jednoga identiteta: iz te kontradikcije nema izlaza.

Neke napomene o razmišljanju J. Butler

Judith Butler, koja se smatra globalnim autoritetom u pitanjima filozofskoga razmišljanja o rodu (ako to uopće postoji), zapravo je queer teoretičarka. Konfuzija je znakovita jer između rodne i queer teorije gotovo da i nema granice: jedno organski prelazi u drugo u toj mjeri da se često može smatrati da jedno sadrži drugo. U svojoj knjizi Gender Trouble, koju smo već spomenuli, Butler iznosi ideju da društvenu organizaciju treba iz temelja premisliti u skladu s homoseksualnim i transseksualnim modelom.

Sam naslov knjige kaže da je Gender Trouble manifest koji poziva na stvaranje “nereda u spolnim pitanjima”. Butler, baš kao i queer teoretičari, poziva na subverzivno djelovanje. Ona ismijava ideju da postoji izvorni spol te riječima i djelima, koji iz temelja destabiliziraju “identitetski binom” muškarac – žena, proizvodi sustavnu kulturološku zabunu u spolnim kategorijama. Za nju stereotipi koje treba dekonstruirati nisu samo ideje nego prije svega sve sheme društvenih odnosa koje su se, po njoj, s vremenom okamenile.

Za Butler spol i rod nisu imenice nego glagoli. Time želi reći da pojedinac postaje ono što odabire reći i učiniti: to nas vraća na prvu Moneyjevu definiciju roda, što u konačnici pokazuje snažnu ideološku koheziju rodne teorije od početka. Biti žena ili muškarac “nije nešto što netko jest, nego nešto što netko čini”. To se “čini” performativnim jezikom: to je jezik koji ne imenuje stvarnost, nego u život doziva sociološki projekt koji su sklepali socijalni inženjeri.

Muški i ženski spol, njihova prividno naravna koherencija, heteroseksualna žudnja, majčinstvo kao raj za žene (raj koji je sada izgubljen), spol i spolnost su za queer teoretičare isključivo performativni: kulturološki konstruirani dugoročnim ponavljanjem stiliziranih čina koji stvaraju iluziju bitne ontološke jezgre ženskoga ili muškoga spola. “Regulatorni diskursi”, “okviri razumljivosti” ili “disciplinski režimi” unaprijed odlučuju koje mogućnosti spola, roda i spolnosti smiju izgledati društveno koherentne i naravne.

Naglašavamo ovu točku: sada više nije samo rod slučajan, proizvod diskursa, bez stabilnosti i univerzalnosti, nego čak i spol, koji prije diskursa jednostavno nije ni postojao. Od očiglednosti da je spol naravna biološka činjenica ne ostaje više ništa. Postati žena, o čemu govori S. de Beauvoir i što je fasciniralo J. Butler, po njezinu mišljenju može voditi u bilo kojemu smjeru, ne nužno prema tome da će netko doista i postati žena. Rod je, po tome, polje istraživanja koje je uvijek otvoreno i prividno neograničeno. Može ga se beskrajno graditi i rušiti, provesti čitav život u konstruiranju, dekonstruiranju, rekonstruiranju, može se zauvijek lutati izvan samoga sebe.

Još od adolescencije Butlerovu fascinira Spinoza po kojemu je etičko sve što je tehnički ostvarivo. Ona prihvaća tu ideju i zanima se za ono što je tehnički, zakonski i kulturološki ostvarivo, sve što – rekao bi Marcuse – može biti izrečeno ili zamišljeno. Iako to ne želi primijeniti na sebe, ona predlaže transseksualnost kao način destabiliziranja binoma izvanjsko-unutarnje: unutarnji je rod ono što pojedinac sam sebi pripisuje, a izvanjski je rod biološki spol koji je svima vidljiv. Transseksualnost je za nju “zabavan” način dokazivanja da je rod kodiran, ponavljan i odigran.

Uranjajući u Freudov pesimizam Butler tvrdi da je “rod uvijek neuspjeh, nitko ne uspijeva” te dodaje: “i jako je dobro što ne uspijevamo”. Priznajući da proces istraživanja roda nije put prema sreći ona odabire stanje stalna stoičkoga lutanja i čak se čini da uživa u njemu. Čini se da se pomirila s posve negativnim pogledom na egzistenciju koja je, po njoj, idiotska igra, okrutna iluzija usporediva s mitom o Sizifu. Sudjelovanje u toj apsurdnoj igri od pojedinca traži odlučnost da će stalno i hrabro nastaviti svoje traženje, iako je unaprijed isključio mogućnost da će ikada naći sreću. Butler o sebi kaže: “Nikada nisam našla svoje mjesto; mislim da nikada ne ću naći svoje mjesto; nisam kod kuće u svojemu rodu; uvijek sam bila izmještena; zapravo ne pripadam nijednoj kategoriji. Nisam prilagođena.” Ona “putuje”, kako sama kaže, unutar svojega identiteta.

I postmoderni filozof Jacques Derrida (1930.– 2004.) ukazao je na vječito traženje postmodernoga čovjeka koje je “herojsko” zato što nikada ne donosi zadovoljstvo. Derrida nijednu stvarnost nije shvaćao ozbiljno. Za njega “rješenja” i “odgovori” vode samo beznađu. Važno je uvijek iznova nastaviti tražiti, ustrajati da tako kažemo u dnu pakla, ostati “slobodan” u svim okolnostima: slobodan od bilo kojega nastojanja u odnosu na vlastito biće, zvanje, jezik, stvarnost, istinu i druge ljude.

Nelagoda koju izaziva odbijanje vlastitoga angažmana ne ograničava se samo na nekolicinu postmodernih mislilaca: ona je zajednička cijelomu jednom naraštaju, našemu naraštaju, ako se da uvući u negaciju. Kada netko sam sebi pripisuje svoj identitet na radikalno autonoman način, umjesto da ga sinovski primi od oca puna ljubavi, kada se netko odbija identificirati s onim što jest i kada se igra sa svojom egzistencijom umjesto da se angažira, sam sebe osuđuje na prokletstvo.

Samouništenje: post-genderizam

Američka feministica Shulamith Firestone (1945.) napisala je 1970. godine nažalost proročke riječi. U dugačku citatu koji slijedi, uzetomu iz njezine knjige Dijalektika spola, ona nam nudi sintetiziran pregled frojdovsko-marksističkoga procesa koji je vodio od radikalnoga feminizma (koji zahtijeva jednakost moći, napose putem prava na kontracepciju i pobačaj) do rodne teorije i odatle do queer teorije, da bi konačno doveo do post-genderizma:

Kao što je za ukidanje ekonomskih klasa bila potrebna pobuna ugnjetavane klase (proletarijata) i preuzimanje sredstava produkcije uz pomoć privremene diktature, tako je i za ukidanje spolnih klasa potrebna pobuna ugnjetavane klase (žena) i preuzimanje sredstava reprodukcije: ne samo vraćanje ženama punoga vlasništva nad njihovim vlastitim tijelom, nego i njihovo (privremeno) preuzimanje kontrole nad ljudskom plodnosti – nad novom demografskom biologijom i svim društvenim institucijama začeća i odgajanja djece. Kao što cilj socijalističke revolucije nije bio samo ukidanje privilegija ekonomskih klasa, nego i samoga postojanja ekonomske klase, tako i konačni cilj feminističke revolucije, za razliku od prvoga feminističkog pokreta, mora biti ne samo ukidanje muških privilegija, nego i same spolne razlike: genitalne razlike između ljudskih bića u kulturološkomu bi smislu izgubile na važnosti. (Povratak na nesputanu panseksualnost – Freudovu “polimorfnu perverziju” – vjerojatno bi zamijenila hetero/homo/biseksualnost.)

Reprodukciju vrste uz pomoć jednoga spola u korist obaju spolova zamijenila bi umjetna reprodukcija (ili barem mogućnost takve): obama bi se spolovima djeca rađala jednakomjerno ili bi se rađala neovisno o spolovima, već kako se na stvar gleda; ovisnost djeteta o majci (i obrnuto) prepustila bi mjesto znatno kraćoj ovisnosti o malenoj skupini ljudi, a inferiornost koja ostaje u odnosu na odrasle u smislu tjelesne snage bila bi kulturološki kompenzirana. Podjela rada bila bi posve dokinuta ukidanjem samoga rada (uz pomoć kibernetike). Tiranija biološke obitelji bila bi slomljena.

Poput svih ideologija rodna teorija na kraju uništava samu sebe. Njezin se “kraj” pokazuje na različite načine. Prvo, ideološki je proces dekonstruirao svoje vlastite intelektualne temelje, naime temeljno razlikovanje između spola i roda, i to tvrdnjom da je u konačnici čak i spol društvena konstrukcija: od toga trenutka razlikovanje spol/rod više nema smisla. U praksi se te dvije riječi sve češće koriste kao istoznačnice, napose u homoseksualnomu kontekstu.

Drugo, tvrdokorna volja da se dematerijalizira ljudsko spolno tijelo, što je karakteristika queer pokreta, dovodi do toga da se revolucionarni proces nasukava na žalu post-roda i post-čovječanstva. Dolazi do toga da se iz kulture želi posve odstraniti rod (shvaćen kao muški i ženski) i rodne uloge jer se smatra da je to negativno i za pojedinca i za društvo. Do te će eliminacije doći uz pomoć naprednih biotehnologija. Godine 1991. post-rodna teoretičarka Donna Haraway (1944.) proslavila se svojom uspješnicom A Cyborg Manifesto: Science, Technology and Socialist Feminism in the Late XXth Century45 (Manifest kiborgu: znanost, tehnologija i socijalni feminizam na kraju 20. stoljeća).

Taj je esej najavljivao “istinsko” oslobađanje žena zahvaljujući njihovoj preobrazbi u post-biološke i post-rodne organizme. Tako se rađa “post-humanost”, potomak “braka” između čovjeka i tehnologije. Taj “brak” već omogućuje, ili će sve više i više omogućivati, na primjer, promjenu spola, produživanje života za nekoliko godina, povećanje mišićne snage, “oslobađanje” žena od njihove “reproduktivne” uloge uz pomoć umjetnih maternica, punjenje mozga uz pomoć “downloadanja” (mozak “u braku” s računalom), umnažanje vlastitih virtualnih identiteta u kibernetskomu prostoru (avatari). Queer teoretičari tvrde da će doći trenutak kada će čovječanstvo, koje je postalo post-čovječanstvo, biti oslobođeno i od roda i od spola: živjet će u androidnomu “prostoru” koji je više virtualan nego stvaran, u kojemu su sve identitetske granice ukinute.

U tomu društvu bespolnih pojedinaca više nema nikakvih ograničenja slobodnu traženju mogućnosti povećanja moći i užitka. Nije čudno da Lee Edelman (1953.), jedan od glavnih queer teoretičara, svoju knjigu naslovljuje Nema budućnosti!. Put kojim idu rod, queer teorija i post-gender slijepa je ulica za čovječanstvo. On može voditi samo u propast, u smrt čovječanstva.

Treće, “kraj roda” se najsnažnije pokazuje u posvuda vidljivoj težnji za povratkom zdravomu razumu koji je suočen sa sociološkim i antropološkim evolucijama koje su otišle predaleko. Ostvarenje te latentne želje ovisi o našemu angažmanu i našoj sposobnosti usmjeravanja angažmana bez čega će permanentna revolucija sadašnju kulturološku prazninu ispuniti novim izumima. Takav se razvitak ne će dogoditi sam od sebe.

(Knjiga Rodna revolucija je dostupna u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr

NASTAVLJA SE...