Rodna revolucija 720

Pojam gender nastao je u SAD-u 1955. godine

Pojam gender nastao je u SAD-u 1955. godine
Psiholog i seksolog John Money (1921.–2006.)

U izvrsnoj i vrlo preglednoj knjizi Rodna revolucija autorica Marguerite A. Peeters vodi čitatelja do samoga izvora rodne teorije za koju je papa Franjo rekao da je jedan od elemenata ideološke kolonizacije kojoj je podvrgnuto suvremeno društvo. Autorica u knjizi pokazuje kako je do pojma rod (gender) uopće došlo, što on sve znači i koje su posljedice prihvaćanja takva načina mišljenja u konkretnomu životu pojedinca i čitava društva. Na jednostavan i otvoren način autorica upozorava na opasnosti kojima rodna teorija prijeti čitavoj civilizaciji više ili manje neprimjetno namećući vlastite norme u svim slojevima našega društva i kulture.

Povijest roda kao pojma i revolucionarnoga procesa krivudava je i složena. Možemo je podijeliti na četiri razdoblja, kod kojih ćemo spomenuti samo glavne dionice. Prva dva su temeljna. Ona su zapadnjačka i dogodila su se prije pada Berlinskoga zida: početno pojavljivanje i razrađivanje pojma među američkim psihijatrima, psiholozima i psihoanalitičarima od 1955. nadalje; prijenos pojma na područje društvenih znanosti gdje se od kraja šezdesetih godina (u francusko-američkim sveučilišnim krugovima) razvija i racionalizira, da bi se konačno pretvorio u društveno-kulturni projekt.

Druga dva razdoblja odnose se na globalizaciju rodnoga aktivizma: pretvaranje rodne perspektive u globalnu političku normu devedesetih godina i njezina stvarna globalna primjena koja vodi do nečujna pojavljivanja jedne nove globalne kulture.

U strogu smislu riječi, pojam gender nastao je u SAD-u 1955. godine kada je psiholog i seksolog John Money (1921.–2006.), tada doktorand na Harvardu, suočen s kliničkim slučajevima hermafroditizma (pojedinci koji posjeduju biološke značajke obaju spolova, što se danas naziva “interseksualni”), upotrijebio izraz gender da bi opisao seksualni identitet koji se ne podudara s biološkim.

On postavlja razliku između pojmova “spol” (biološki pojam) i “rod (gender)” (društvena uloga, iskustvo muškosti i ženskosti kod pojedinca, subjektivni osjećaji). Njegova je ekipa znanstvenika ustvrdila da dijete nema osjećaj spolnoga identiteta sve do dobi od najmanje dvije godine pa ga se može mijenjati, a da dijete pritom ne doživi nikakav veći psihološki stres. Money je postao slavan po izrazu koji je iznjedrio: gender role, odnosno rodna uloga.

Evo kako on definira rodnu ulogu: “Sve ono što osoba kaže ili učini da bi se pokazala kao dječak ili muškarac, odnosno djevojčica ili žena. To uključuje seksualnost u smislu erotike, ali se ne ograničava na nju.” Zaustavimo se na Moneyevoj definiciji i analizirajmo je u pet točaka.

– Najprije valja naglasiti antropološki redukcionizam ovoga američkog psihologa: za njega je pojedinac binom sastavljen od tijela i društvene uloge. Iz njegove binarne sheme na kojoj se temelji gender odsutni su transcendentalni poziv osobe na ljubav, na nesebično sebedarje koje jamči njezino ontološko jedinstvo, kao i duša i duhovni život osobe. To reduciranje osobe i njezina poziva na društvenu ulogu obilježit će sva kasnija tumačenja roda – od najviše do najmanje radikalnih.

Ono odražava raskol između osobe i pojedinca koji smo već spomenuli, raskol koji se dogodio u 18. stoljeću. Majčinstvo, na primjer, koje se na poseban način situira na razini osobe, osobnoga sebedarja, osobne majčine ljubavi prema začetomu djetetu, neizmjerno nadilazi “društvenu ulogu” koju žene igraju kao majke koje “socijaliziraju” svoju djecu. Rodna bi ideologija tako mogla ubiti osjećaj za majčinstvo u kulturama u kojima se majčinstvo još slavi i pretvoriti te žene-osobe-majke u žene-pojedinke-građanke.

– Drugo, Moneyjev je binom dijalektičkoga karaktera. Seksualni bi se identitet trebao moći suprotstaviti “društvenoj ulozi”. To se događa kada pojedinac izabere rodni identitet koji je različit od njegova biološkoga identiteta; tada je kao rastavljen od sama sebe i izložen nerješivim unutarnjim sukobima: njegovo ontološko i osobno jedinstvo je razbijeno.

– Treće, novi pojam roda smatra da je samo tijelo realnost, što znači da je samo tjelesna sastavnica binoma konkretna, objektivna, sigurna i stabilna. Društvena je sastavnica, rod, pak fantazmagorična, subjektivna, neizvjesna i fluidna. Iz toga izvodimo da je pojam roda u svojemu temelju materijalistički. Za Moneyja rod (sve što u pojedincu nije biološko) ovisi o jeziku (onome što je izrečeno) i o činu (onome što je učinjeno) pojedinca – a ne o njegovu biću, o stvarnosti onoga što on ili ona jesu.

– Četvrto, napomenimo izrazito negativan i pesimističan pogled kojim rodni teoretičari promatraju spolno tijelo: ono je za njih slučaj, sirova determinacija protiv koje pojedinac ne može ništa, sudbina koju treba podnositi, ograničenje, nemila preprjeka posvemašnjemu samoostvarivanju, čak i neprijatelj u slučaju kada spol pojedinca protuslovi njegovu rodnomu odabiru. Rod je, naprotiv, prostor u kojemu pojedinac može koristiti svoju “slobodu” i ostvarivati sama sebe bez ikakvih ograničenja.

– Peta i posljednja napomena odnosi se na posljednji dio Moneyjeve definicije: rodna uloga “uključuje seksualnost u smislu erotike, ali nije ograničena na nju”. Primjenjujući rodnu ulogu na izražavanje seksualnosti – znajući da ta uloga može biti različita od biološkoga identiteta pojedinca – Money je već u najraniju definiciju roda integrirao homoseksualističku interpretaciju koja se koristi danas.

Godine 1955. on je položio ideološke temelje za ono što će Judith Butler (1956.) i drugi rodni i queer teoretičari jasno izreći više od trideset godina poslije. Prvi pokušaji primjenjivanja pojma roda u sociologiji događaju se istodobno s pojavljivanjem toga pojma u humanističkim znanostima. Pokazuju u kojoj je mjeri kulturološki teren bio spreman za rodnu revoluciju. Već 1955. američki sociolog Talcott Parsons (1902.–1979.) razvija model nuklearne obitelji obilježen posve integriranom vizijom “rodnih uloga”: obrazovanje u miješanim školama, isti nastavni sadržaji za dječake i djevojčice, iste karijere za muškarce i žene, podjela odgojnih i kućnih poslova, nepostojanje dominacije jednoga partnera nad drugim, kod bračnih parova donošenje odluka konsenzusom…

Njegov je model bio korišten za promicanje projekta društvene transformacije koji je najavio viziju društva u kojemu rodna jednakost postaje politička norma: taj je model egalitaristički, on poriče komplementarnost muškarca i žene i smatra da njihove antropološke razlike predstavljaju preprjeku jednakosti. Moneyjevu ideju, koja proizlazi iz iznimnih kliničkih slučajeva i napose iz njegova osobnoga ideološkog usmjerenja, ubrzo su preuzeli drugi američki psihijatri i poradili na njezinoj široj primjeni i prihvaćanju.

Već 1958. prvi se put javlja pojam rodnoga identiteta, i to osnivanjem Projekta za istraživanje rodnoga identiteta (Gender Identity Research Project) u Medicinskomu centru Kalifornijskoga sveučilišta u Los Angelesu, koji proučava slučajeve interseksualaca i transseksualaca.

Psihijatar Robert Stoller (1925.–1992.) uveo je pojam rodnoga identiteta na Međunarodnomu kongresu psihoanalitičara 1963. u Stockholmu. Za Stollera rod se odnosi na “količinu muškosti i ženskosti” u pojedincu. Po njemu roditelji i kultura snažnije određuju rodni identitet djeteta nego njegove biološke karakteristike. On je objavio svoja istraživanja 1968. u vrlo utjecajnoj knjizi Sex and Gender: The Development of Masculinity and Femininity (Spol i rod: razvoj od muškosti do ženskosti).

Od toga trenutka rodni identitet znači psihološki osjećaj (neovisan o spolu) da je netko muškarac ili žena, a rodna se uloga odnosi na nešto što se počinje nazivati kulturološkim ženskim i muškim “stereotipima”. Ideja po kojoj spolni identitet odgovara identitetu koji si netko odabire subjektivno, samo-identifikacijom i samo-primjenjivanjem, a ne identitetu koji odgovara biološkomu spolu, ta ideja koja se rodila u glavama psihijatara pod Freudovim utjecajem, počela je sve više i više zanimati sociologe i probijati svoj put u zapadnjačkoj kulturi. Razlika između biološkoga spola i društvenoga roda postajala je sve naglašenija. Ona s vremenom poprima oblik razvoda: spol postaje pitanje kojim se bavi biologija, a rod postaje sve više i više neovisan o spolu.

Sazrijevanje pojma: šezdesete, sedamdesete i osamdesete

Rodni se fenomen rađao u francusko-američkoj sredini. Može se reći da se rodna teorija razradila uglavnom zahvaljujući nezdravoj suradnji između Francuske i SAD-a, karikaturi prijateljske suradnje koja bi trebala postojati između tih dvaju naroda koji su u razdoblju zapadne moderne, u dobru i u zlu, imali tako značajan utjecaj na povijest svijeta. Francuzi su rodnomu revolucionarnom procesu dali specifičan doprinos: racionalizirali su ga i od njega napravili teoriju, doktrinaran filozofski projekt. Amerikanci su mu dali golemu snagu društveno-kulturne transformacije svijeta.

Pojam roda razrađivao se šezdesetih i sedamdesetih godina, u vremenu kada se pripremala, a zatim i eksplodirala pobuna mladih. Hranio se francuskim ateističkim egzistencijalizmom, napose idejom oslobađanja pojedinca od onoga što je “po sebi” (poricanje onoga što je zadano, dakle stvarnosti) da bi mogao živjeti “za sebe”. Rodni je aktivizam rječita manifestacija takva aktivna poricanja. Želi pojedinca osloboditi njegove biti i poziva koji su mu bili dani besplatno, iz ljubavi, bez njegova uplitanja, i dati mu moć izbora i “slobodna” samoodređivanja. Rod ne poznaje ono što je “po sebi”; on pojedincu dopušta živjeti “za sebe”, u sartrijanskomu smislu.

Ovdje je prikladno podsjetiti na svjetski poznatu rečenicu Simone de Beauvoir (1908.–1986.): “Nitko se ne rađa kao žena, nego to postaje” (Le Deuxième Sexe, 1949.), na koju se rodna teorija tako često poziva. Dodajmo i da su za de Beauvoir obitelj, brak i majčinstvo izvor “ugnjetavanja” i ovisnosti žena. Pilula je žene “oslobodila” dajući im “vlast nad njihovim tijelom” i mogućnost “slobodna raspolaganja” njime. Na Zapadu je frojdovski marksizam dosegao vrhunac šezdesetih i sedamdesetih godina.

Rod se njime hrani da bi s jedne strane postigao frojdovsko “seksualno oslobođenje” žena, a s druge da bi ohrabrio žene da uzmu vlast u svoje ruke da bi okončale “muško ugnjetavanje” i spolnu nejednakost (marksistička “borba među spolovima”). Frojdovski marksist Herbert Marcuse (1898.–1979.), autor djela Eros i civilizacija20 i otac zapadne kulturne revolucije, jako inzistira na oslobađajućoj i imanentnoj ulozi mašte i snova. On zagovara dolazak “nerepresivnoga društva” koje bi seksualne nagone pretvorilo u političke vrijednosti.

Knjiga britanske feministice Ann Oakley (1944.) Sex, Gender and Society (Spol, rod i društvo), objavljena 1972., u pojmovnike društvenih znanosti uvodi nov način korištenja izraza gender i širi ga cijelom anglosaksonskom kulturom. Ta je knjiga služila kao priručnik onima koji su sedamdesetih godina u SAD-u iznjedrili rodni feminizam. Oakley je jedna od onih koji žele dokrajčiti “muško ugnjetavanje” koje je, kako kaže, predugo potlačivalo žene i dokinuti nejednakost među spolovima. Da bi se to postiglo, ona napada “društvene uloge” koje se tradicionalno pripisuju ženama i promiče ideju da rod nije prirođen.

U to vrijeme brojna američka sveučilišta otvaraju odjele rodnih studija koji se inspiriraju francuskom teorijom, koja se deset godina ranije pojavila na francuskim sveučilištima. Misao koja je istodobno marksistička, ničeanska, frojdijanska i post-strukturalistička, koju su utemeljili postmoderni mislioci kao Michel Foucault, Jacques Derrida, Gilles Deleuze, Jean Baudrillard, Jacques Lacan, Jean-François Lyotard, Julia Kristeva, Claude Lévi-Strauss, Simone de Beauvoir, Monique Wittig…, od roda pravi “postmodernu teoriju”: to je, kao što smo vidjeli, očita kontradikcija u pojmovima zato što bi postmodernost, koja poriče sposobnost razuma i znanosti da objasni svijet kakav jest, po logici stvari zapravo trebala s gnušanjem gledati na filozofsko razmišljanje.

Rodne su studije promicale sociološki pristup razlikama u socioekonomskomu i političkom postupanju prema muškarcima i ženama. Njihov je cilj bio promicati rodnu jednakost, “društvenu pravednost”, uvjete koji će ženama omogućiti “slobodan odabir” njihove društvene uloge. Rodni feminizam nije išao za tim da se uloga žene promijeni tako da postane strogo i u svemu jednaka muškarcima: takvo bi shvaćanje jednakosti ograničilo žene na jedan jedini izbor. Jednakost se ovdje odnosi na pristup mogućim odabirima, obrazovanju, zdravlju, zapošljavanju, društvenim odgovornostima, sredstvima, uslugama, informacijama, društvenomu statusu, vlasti.

Prema logici rodnoga feminizma ta se jednakost pristupa treba postići dekonstrukcijom muških i ženskih “stereotipa”, kulturološkim prihvaćanjem kontracepcije i prava na pobačaj, borbom protiv rodne diskriminacije, globalnom preraspodjelom društvene vlasti među spolovima koja jedino može eliminirati rodne nejednakosti (gender disparities) koje su institucionalizirane u zakonima i društvenim običajima te prebroditi rodni jaz (gender gap).

Koristeći se marksističkim kategorijama, rodne feministice tvrde da su žene akumulirale trostruki posao: reprodukciju (prokreaciju), produkciju (rad) i društvenu reprodukciju (održavanje kućanstva, odgajanje novorođenih, socijalizacija djece, u zemljama u razvoju dobavljanje vode i goriva i tako dalje). Iz toga zaključuju da žene ne samo da rade puno više od muškaraca, nego rade posao čija je narav takva da ih u odnosu na muškarca održava u društveno podređenu položaju. Zato se opća kulturološka prilagodba smatra imperativno potrebnom.

U praksi se jasno pokazalo da je promicanje jednakosti za koju su se posljednjih desetljeća zalagale rodne feministice išlo ruku pod ruku s individualističkim tumačenjem osamostaljivanja žena, što podrazumijeva više ili manje visok stupanj raskida u odnosu na muškarce, na njihove bračne i obiteljske dužnosti, na tradicionalne društvene norme i religijsko naučavanje. Žene bi trebale ostvariti slobodu, jednakost i moć putem samo-identifikacije vlastite uloge: takvu ideju u kulturi promiču rodni feminizam i rodne studije. S njihova su stajališta majčinstvo i komplementarnost između muškarca i žene preprjeke za samoostvarivanje žena.

Biološki determinizam – teorija po kojoj su žene društveno determinirane i držane u podređenu položaju zbog svojega spolnog tijela koje ih predodređuje za majčinstvo – jedna je od meta koju najradije napadaju. Vidjeli smo da još od prve definicije koju je dao Money gender uključuje mogućnost homoseksualističkoga tumačenja. Monique Wittig (1935.–2003.), liderica francuskoga lezbijskog pokreta koja je 1976. izbjegla u SAD, izričito povezuje rodnu teoriju, koja se tada razvijala na sveučilištima, za zahtjevima homoseksualaca.

Ti su zahtjevi u SAD-u počeli jačati od vremena Stonewallške pobune 1969., za kojom je 1970. uslijedila prva “povorka ponosa”. Pozivajući se na argument jednakosti, kako to čini rodni feminizam, homoseksualni pokret napada ono što naziva “heteronormativnost”, odnosno društvenu normu “heteroseksualnosti” koja se prenosi odgojem i kulturom, koja isključuje, zabranjuje ili stigmatizira homoseksualne prakse pa je krivac za diskriminaciju pojedinaca koji se poistovjećuju s drugim “spolnim orijentacijama”.

Tek su osamdesetih godina feministički i homoseksualistički rodni teoretičari “konsenzualno” zaključili da postoji razlika između roda i spola koju je ideološki proces ustanovio još u početku. Njihov je “konsenzus” rodu dao teorijsku osnovu koja je kulturnoj revoluciji kasnije omogućila napredovanje i globalizaciju. Za rodne teoretičare rod odgovara muškim i ženskim karakteristikama koje je izgradilo društveno okruženje, koje su naučene odgojem tijekom procesa socijalizacije (“društvena reprodukcija”) i koje se mijenjaju ovisno o razdobljima i kulturama. Spol bi za njih po naravi bio nepromjenjiv zato što je biološki (osim u slučaju kirurške intervencije kakvoj su se podvrgnuli oni koji se nazivaju transseksualcima).

Rod je istodobno i dionizijski i apolonijski. Kao hedonistički proces, on uzvisuje tijelo i spol, ali – iz perspektive rodnih teoretičara – tijelo zarobljava pojedinca u identitet čiji on nije inicijator pa je zato ono prvi uzrok stanja ropstva pojedinca. Rodna revolucija predstavlja neiskazan pokušaj “oslobađanja” duha od materije: ona nemilosrdno i beznadno ratuje protiv tijela. Njezina mržnja prema materiji paradoksalno se pokazuje u trenutku kada se čini da materijalizam i obožavanje materije u kulturološkomu smislu trijumfiraju.

Rodni aktivizam istodobno igra ulogu i anđela i zvijeri. Rodna je revolucija dinamičan ideološki proces koji ulaže sve veće i veće napore da bi biologiju nadvladao socijalizacijom. Vodi sve do tvrdnje koju je izrazila Amerikanka Judith Butler, profesorica filozofije na Kalifornijskomu sveučilištu i autorica bestselera Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity (Rodne nevolje: feminizam i subverzija identiteta) (SAD, 1990.), da rod nema nikakve veze sa spolom, da ne postoji nikakva veza između biologije i “društvene uloge”: “Rod nije ni kauzalan rezultat spola niti je fiksiran kao što je to spol. On je konstruirano stanje… radikalno neovisno o spolu… tvorevina koja slobodno pluta, a ima za posljedicu to da muškarac i muškost mogu značiti kako žensko, tako i muško tijelo, i da žena i ženskost mogu značiti kako muško, tako i žensko tijelo.”

U knjizi Gender and Power: Society, the Person, and Sexual Politics (Rod i moć: društvo, osoba i spolne politike), objavljenoj 1987., australska transseksualka Raewyn Connell (1944.), rođena kao Robert William Connell, proučava ono što naziva “rodnim redom” (gender order). Zalaže se za “značajnu reformu” toga “reda”: za rodnu tranziciju koja će društva s patrijarhalnoga reda prevesti na jednakost, shvaćenu u njezinu vlastitomu neobičnu neomarksističkomu smislu. Knjiga pokušava integrirati rod i spolnost u glavne tijekove društvene i političke teorije s ciljem temeljita mijenjanja tih tradicionalnih područja.

Connell, koja je bila aktivistica nove ljevice šezdesetih godina, profesorica sociologije na Sveučilištu u Sydneyju, savjetnica pri UN-u (napose pri UNESCO-u, ali ne samo to) u pitanjima rodne jednakosti, danas se smatra najutjecajnijom sociologinjom u Australiji. Kada je pitaju osjeća li se kao žena, ona odgovara: “Ne, ne osjećam da sam žena. Ja to znam.” Drugim riječima, njezin izbor transseksualnosti nije pitanje osjećaja nego intelektualnoga posjedovanja, to jest znanja.

(Knjiga Rodna revolucija je dostupna u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr)

NASTAVLJA SE...