Rodna revolucija 1596

Nametati homoseksualnost, zločin je protiv čovječnosti

Nametati homoseksualnost, zločin je protiv čovječnosti
Papa Frane i kardinal Robert Sarah, autor predgovora za knjigu Rodna revolucija

U izvrsnoj i vrlo preglednoj knjizi Rodna revolucija autorica Marguerite A. Peeters vodi čitatelja do samoga izvora rodne teorije za koju je papa Franjo rekao da je jedan od elemenata ideološke kolonizacije kojoj je podvrgnuto suvremeno društvo. Autorica u knjizi pokazuje kako je do pojma rod (gender) uopće došlo, što on sve znači i koje su posljedice prihvaćanja takva načina mišljenja u konkretnomu životu pojedinca i čitava društva. Na jednostavan i otvoren način autorica upozorava na opasnosti kojima rodna teorija prijeti čitavoj civilizaciji više ili manje neprimjetno namećući vlastite norme u svim slojevima našega društva i kulture.

Predgovor knjizi napisao je kardinal Robert Sarah, predsjednik Papinskoga vijeća Cor Unum.
Hvala! To je prva riječ koja mi izvire iz srca i prelazi preko usana dok čitam ovu knjigu. Zato bih najprije želio izraziti neizmjernu zahvalnost Margueriti A. Peeters koja nam je dala strpljivu, pomnu i temeljitu analizu rodne ideologije od njezina nastanka, preko njezina razvitka na Zapadu do njezina pokušaja da postigne status globalne norme.

Rodna ideologija tvrdi da između muškarca i žene ne postoji nikakva ontološka razlika: muški i ženski identitet nije upisan u narav, u stvarnost ljudske osobe, nego se pripisuje isključivo kulturi. On je navodno rezultat društvene konstrukcije, on je uloga koju pojedinci igraju kroz društvene zadaće i funkcije. Prema rodnim teoretičarima, rod je performativan, a razlike između muškaraca i žena tek su normativan jaram, kulturološki stereotip i društvena konstrukcija koju treba dekonstruirati da bi se postigao paritet. U ime slobode i jednakosti ideološki rodni ratovi koji se povode za individualističkim i subjektivističkim zahtjevima imaju za cilj stvaranje društva u kojemu se spolovi uopće ne razlikuju.

Autori rodne teorije i moćni lobiji koji se za njom povode rade na brisanju razlika među spolovima, odnosno na postizanju “spolne neutralnosti”: to je neka vrsta maglovite i kaotične mješavine apstrakcija koja se izražava u obliku nove utopije “oslobađanja želje”, utopije koja bi svima na svijetu trebala donijeti sreću. Rodni teoretičari rade na rastakanju onoga što nazivaju muško-ženskim “binarnim sustavom”. Kako vidite, suočeni smo s revolucijom koja želi izokrenuti izvorni poredak stvaranja muškarca i žene koji je oduvijek postojao u namisli vječne Božje ljubavi.

Ta revolucija koju predvodi Zapad djeluje na podmukao način i odvija se gotovo bez ikakve javne rasprave. Njezine su posljedice teške, dalekosežne i destruktivne. Ne odnose se samo na medicinske, humanističke i društvene znanosti, nego postaju sve vidljivije u konkretnomu životu pojedinaca i društava u kojima živimo. Rodni aktivizam utvrđuje svoje temelje i značajno širi područje svojega djelovanja. Nov, u bitnome subjektivistički način shvaćanja braka, obitelji, ljubavi, ljudskoga dostojanstva, prava i spolnosti sustavno se i čvrsto ukorjenjuje na Zapadu i postupno širi na ostatak svijeta.

Rodna se teorija podigla za jednu razinu kada se pretvorila u queer teoriju koja silovito radi na općoj destabilizaciji identiteta i institucija. Marguerite Peeters objašnjava da se queer teorija “ne zaustavlja na dekonstrukciji subjekta: glavna joj je briga dekonstrukcija društvenoga poretka… Stvara nered u normativnim tendencijama koje se odnose na spolnost, unosi zabunu u pitanjima ‘ograničenja koja prate heteroseksualnost’, mijenja kulturu”, razara konvencionalna pravila.

Dok sam čitao ovu dragocjenu knjigu, spontano sam se sjetio Guya Coqa koji našu postmodernu zapadnu civilizaciju uspoređuje s čovjekom “koji hoda rubom provalije. Neki ga koraci približuju provaliji, neki ga od nje udaljuju, ali on ne zna točno gdje je rub pa se može dogoditi da jedan jedini koračić dovede do konačne katastrofe: učinio je onaj jedan korak previše. Ako šetač želi izbjeći ono najgore, treba dobro proučiti kojim putem hoda, treba pokušati shvatiti koji i kakav korak treba izbjeći”.

Ako se subverzivne promjene koje promiču rodni aktivisti ne prestanu širiti, naše bi civilizacije mogle izgubiti smisao za ljudskost i “iščeznuti, ali ne u korist nekoga savršenog svijeta, nego u provaliji barbarstva” i totalitarizma. Borba postaje sve napornija i teža jer kulturna revolucija uspijeva uvelike deaktivirati vitalnu vezu između prava i istine, prava i dobra, prava i središnjega mjesta ljudske osobe u društvu. Ljudska prava tako postaju ovisna o proceduralnim interpretacijama i diktatu lažnih konsenzusa. Kada se takvi lažni konsenzusi jednom proglase, na njih se može pozivati da bi se postiglo prihvaćanje međunarodnih sporazuma koji onda dobivaju zakonsku snagu u državama koje su ih ratificirale.

Uzmimo jedan primjer. Političke procedure koje proizlaze iz globalnoga upravljanja navodnim konsenzusom odlučuju da univerzalan pristup kontracepciji mora biti razvojni prioritet, da je majčinstvo stereotip koji treba dekonstruirati, da se žrtvovanje embrija može opravdati potrebom genetskih manipulacija, da treba liberalizirati pobačaj i eutanaziju, da homoseksualne veze trebaju uživati ista prava kao i brak. To isto globalno upravljanje vrši snažan pritisak na države da bi se priklonile njihovim mahnitim ideološkim prioritetima, pri čemu očito i skandalozno preziru potrebe siromaha iz nezapadnih zemalja i kultura.

Zar siromasi nemaju nikakvih prava? Upravo bi oni i njihov sveukupan ljudski razvoj trebali biti u središtu međunarodne suradnje! Umjesto toga čini se da je lajtmotiv sadašnjega diskursa globalnoga upravljanja postala rečenica: “Prava homoseksualaca su ljudska prava i ljudska prava su prava homoseksualaca.” Ovom rečenicom globalno upravljanje želi promijeniti kulture naroda u korist slobodnoga izbora pojedinačne “spolne orijentacije”. Još veću zabrinutost izaziva to što – u trenutku kada se koristi pojam ljudskih prava da bi se nametnuo takav ideološki projekt – Tajništvo UN-a na opće čuđenje izjavljuje da “nijedan običaj, nijedna tradicija, nijedna kulturološka vrijednost ili religijsko vjerovanje ne mogu opravdati da se nekomu ljudskom biću uskrate njegova ljudska prava”.

S kojim se pravom kultura i vjera siromaha žrtvuju na oltaru homoseksualnosti ili nekih drugih idola zapadne moralne dekadencije? Danas se hitno nameće potreba za pomirbom između ljudskih prava i braka i obitelji, koji su zajedničko dobro čovječanstva. Brak i obitelj stoje iznad političke vlasti koja ih mora poštivati zbog njihove univerzalne ljudske strukture. Kada politička vlast počne sustavno razgrađivati brak i obitelj, kada ih odvaja od njihove naravi i zamjenjuje građanskim ugovorima, kada u ime rodne ideologije redefinira bračni par, brak, obitelj i rodbinske veze te privilegira homoseksualnost i transseksualnost, tada čovječanstvu oduzima osjećaj za realnost i razlog postojanja nekih stvari te doprinosi stvaranju samoubilačke kulture.

Izraze “brak” i “obitelj” – koji oduvijek podrazumijevaju samo i isključivo poštivanje spolne različitosti i otvorenost za prokreaciju – primjenjivati na homoseksualne parove, to je semantička zloporaba jezika. Homoseksualnost iskrivljuje bračni i obiteljski život. Ona ne može biti odgojna referenca za djecu. Ona djecu duboko i nepopravljivo sakati i razara. Uskratiti djetetu oca i majku – to je nepodnošljivo nasilje. Marguerite Peeters u ovoj knjizi zorno pokazuje kakvu tešku pogrješku čine zapadne zemlje kada s poštivanja neotuđivoga dostojanstva i prava svake ljudske osobe bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi prelaze na institucionalizaciju politika i običaja koji se protive braku i obitelji.

Homoseksualnost je besmisao s obzirom na bračni i obiteljski život. Preporučivati je u ime ljudskih prava je, najblaže rečeno, štetno. Nametati homoseksualnost, to je zločin protiv čovječnosti. Nedopustivo je da zapadne zemlje i UN-ove agencije nezapadnim zemljama nameću homoseksualnost i njezine moralne devijacije te da se služe financijskim prijetnjama da bi promijenile njihove zakonske norme. Nedopustivo je, osim toga, da se razvojna pomoć uvjetuje primjenjivanjem apsurdnih, subverzivnih, neljudskih norma koje se protive zdravomu razumu i temeljnim ljudskim stvarnostima. Promicati raznolikost “spolnih orijentacija” u afričkim, azijskim, oceanijskim i južnoameričkim zemljama znači usmjeravati svijet prema potpunu antropološkomu i moralnom rasulu, prema dekadenciji i uništenju čovječanstva!

Već smo se navikli da nam iz zapadnih zemalja dolaze nestabilne ideje te otuđene i prolazne ideologije poput marksizma i nacizma. Povijest je pokazala da je izvoz zapadnih ideologija uvijek uvelike štetilo čovječanstvu. Afrička se misao ne smije opet dati podčiniti. Nakon ropstva i kolonizacije Afriku se sada iznova ponižava i uništava nametanjem rodne ideologije. Od odlučujuće je važnosti da Afrikanci ne dopuste da im itko oduzme njihovu mudrost i antropološku perspektivu na kojoj počivaju brak i obitelj, naime isključiv odnos između muškarca i žene koji oduvijek postoji. Afrička filozofija bez ikakva dvoumljenja proglašava: muškarac nije ništa bez žene, žena nije ništa bez muškarca, a njih dvoje zajedno nisu ništa bez trećega elementa – djeteta.

Dijete je najveći i najdragocjeniji dar Božji. Ono je najuzvišeniji izraz velikodušne plodnosti ljubavi i međusobnoga darivanja supružnika. Počela je “velika bitka”. Suočeni smo s moćnim subverzivnim mehanizmima koji, po riječima Monique Wittig, koriste “ratnu mašineriju”. Oni frontalno napadaju dostojanstvo ljudske osobe, braka i obitelji te tako ugrožavaju budućnost čovječanstva. Marguerite Peeters objašnjava da je korozivno djelovanje rodnoga aktivizma u svojoj težnji za postizanjem zadanih ciljeva tako učinkovito da se čovjek može osjetiti posve nemoćnim, čak i odustati od borbe i reći: “Kako bilo da bilo, katastrofa je neizbježna pa neka stvari idu svojim tokom.”

Zato nas Marguerite Peeters želi potaknuti da se i dalje hrabro zalažemo za vječni poziv muškarca i žene na ljubav, zajedništvo i komplementarnost. Podsjeća nas na pobjedu maloga Davida protiv divovskoga Golijata. Još jednom joj zahvaljujemo što nam tako kompetentno i lucidno daje sredstva razlučivanja i u ruke stavlja “pet kamenčića” i “praćku” da se suočimo s “divom”, kao što je to učinio David koji prema Golijatu ide “u ime Gospodina Sabaota, Boga Izraelovih četa” (1 Sam 17,45). Marguerite Peeters nas poziva da čvrsto stojimo izvan ideološkoga okvira rodne kulture, da idemo putem razlučivanja i ne gubimo nadu, iako moramo živjeti posred sadašnje subverzije i konfuzije, iako smo suočeni s nebrojenim metamorfozama zapadnih društava i podnosimo silne nalete oluje koja prijeti da će čovječanstvo strovaliti u propast.

Razlučivanje igra odlučujuću ulogu. Početak razlučivanja jest stvarnost. Treba se sabrati, sagledati sadašnju stvarnost, sagledati je u najširoj mogućoj perspektivi. Trebamo biti sposobni otvoriti oči za iskušenja i negativne stvarnosti našega vremena i ne gubiti iz vida stvarnost Božjega otajstva. Umjesto da se zatvorimo u jednostrano usvajanje ili odbijanje, dopustimo Bogu da nas probudi upravo preko potresa koji osjećamo i otvorimo se transcendentnomu svjetlu njegove milosti. Moramo se “vratiti na izvor, Očevoj kući” i imati pouzdanja u djelatnu Božju nazočnost u povijesti, nazočnost koja se iskazuje preko naše aktivne suradnje i probuđene savjesti.

Marguerite Peeters se nadovezuje na uvjerenja i preporuke Johna Henryja Newmana koji kaže da samo ljudi vjere koji “koriste ono što donosi svaki dan, pouke svakoga sata” mogu razlučiti i primijetiti silnu Božju nazočnost u svijetu. “Nešto što nam se pri prvomu susretu čini mračnim, odražava Sunce Pravde kada prođe. Neka nas to ubuduće potakne da vjerujemo u ono što ne vidimo. Čini se da svijet ide svojim uobičajenim putem. Na licu društva nema ničega rajskog; u dnevnim novostima nema ničega rajskog; na licima mnoštva, na licima velikih i imućnih, na licima užurbanih ljudi nema ničega rajskog; u riječima blagoglagoljivih, u djelima moćnika, u savjetima mudraca, u odlukama taštih, u izobilju bogataša nema ničega rajskog; pa ipak, vječni blagoslovljeni Božji Duh je tu.

S nama je nazočnost Vječnoga Sina koji je deset puta sjajniji i moćniji nego u vrijeme kada je u ljudskomu tijelu među nama hodao ovom zemljom. Imajmo uvijek na umu ovu božansku istinu: što je Božja ruka skrovitija, to je moćnija; što je tiša, to je strašnija. Mi smo pod strašnim djelovanjem Duha i tko govori protiv njega, riskira više nego što se može zamisliti, a tko ga vrijeđa, gubi više blagoslova i slave nego što se može pojmiti.”

Da, usred naših tjeskoba i revolucionarnih oluja koje potresaju čovječanstvo sigurni smo u tihu i sigurnu nazočnost Božju. Ona je naša nada! Ovu knjigu preporučujemo i usrdno se nadamo da će se čitati širom Afrike i na svim kontinentima, da će potaknuti na iskren dijalog dostojan veličine i dostojanstva čovjeka koji je stvoren na sliku i priliku Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga.
Rim, 24. kolovoza 2012. Kardinal Robert Sarah, predsjednik Papinskoga vijeća Cor Unum

(Knjiga Rodna revolucija je dostupna u svim knjižarama Verbum kao i preko web knjižare Verbum.hr)

NASTAVLJA SE...