Međutim 806

Sto i jedan svetac Hrvat je i Dalmatinac, a najveći među njima je Sveti Jeronim

Sto i jedan svetac Hrvat je i Dalmatinac, a najveći među njima je Sveti Jeronim
Sveti Jeronim, rad akademskog kipara Vaska Lipovca, ispred crkve svetog Jere na Marjanu

Mons. Nikola Eterović, apostolski nuncij na službi u Njemačkoj, rodom s Brača, iz župe svetog Jeronima u Pučišćima, ovih je dana u Zagrebu predstavio svoju netom objavljenu knjigu u nakladi Kršćanske sadašnjosti, koja nosi naslov “Sveta Stolica i Hrvatska”. 

U jednom poglavlju knjige nazvanom “Hrvatski sveci i blaženici”, nuncij Eterović navodi kako Crkva u Hrvata časti stotinu svojih svetaca i blaženika, točnije stotinu i jednog, te ih je podijelio na one koji su proglašeni prije i poslije uspostave Kongregacije za kauze svetaca, a nabrajanjem, počevši od mučenika svetog Venancija od stoljeća trećeg do naših dana i još jednog u plejadi mučenika na ovim našim prostorima, blaženog Alojzija Stepinca, na svoj način htio je naglasiti kontinuitet odnosa Hrvata i Vatikana i kroz ovu svetačku dimenziju.

U stvari, ako bismo htjeli biti precizniji, ne radi se samo o hrvatskim svecima i blaženicima, nego i onima koji su bili podrijetlom ili su živjeli u Dalmaciji, ondašnoj provinciji Rimskoga Carstva, koju u svojim poslanicama spominje i sveti Pavao, apostol koji je jedan od najzaslužnijih vjerovjesnika Evanđelja izvan granica Palestine, u kojoj se rodio, živio, bio mučen i pokopan, te je treći dan uskrsnuo od mrtvih sam Bogočovjek Isus Krist.

Granica rimske pokrajine Dalmacije tekla je od ušća Raše u Istri na Snježnik, odatle, crtom približno usporednom sa Savom, preko utoka Sane u Unu do izvorišta rijeka Kolubare i Ljiga u današnjoj Srbiji; odatle se spuštala Ibrom na Šar-planinu, a potom skretala prema zapadu na rijeku Mati (Albanija) i zatim dopirala do mora, a pripadalo joj je i istočnojadransko otočje od Kvarnera do Boke.

Tako, na primjer, logično je da je na Eterovićevu popisu i splitski patron sveti Dujam, podrijetlom Sirijac, mučenik iz vremena cara Dioklecijana, kao i ostali mučenici prikazani na znamenitom mozaiku krstionice svetog Venancija pored majke svih crkava, rimske bazilike svetog Ivana na Lateranu. Nabraja nuncij i istarske mučenike, srijemske mučenike, te ostale mučenike iz tog razdoblja, poput dvojice papa, svetog Stjepana I. i svetog Kaje, koji je bio rodom iz antičke Salone. 

Spomenimo s popisa još nekoliko svetaca: Vlahu – biskupa i zaštitnika Dubrovnika, Prošpera – zaštitnika Hvarske biskupije, Jurja – časnika rimske vojske koji se obratio na kršćanstvo i podnio mučeničku smrt u Dioklecijanovo doba, Tripuna – zaštitnika Kotora, Vicence – djevice i mučenice, zaštitnice Blata na Korčuli, Krševana – vjeroučitelja i zaštitnika Zadra, Kvirina – sisačkog biskupa, Vida – zaštitnika Rijeke... Svi su oni, mogli bismo tako reći, Dalmatinci, ili su bar s Dalmacijom bili itekako povezani.

Preskočimo sad jedno veliko razdoblje i evo nas u našim danima. Papa Pavao VI. je 9. svibnja 1969. osnovao Kongregaciju za kauze svetaca. Dvije godine poslije taj nam je sveti papa darovao prvog hrvatskog službeno kanoniziranog sveca Nikolu Tavelića, papa Ivan Pavao II. svetima je proglasio Leopolda Bogdana Mandića i Marka Križevčanina. Papa Wojtyla i njegovi nasljednici, papa u miru Benedikt XVI. i aktualni papa Frane proglasili su više Hrvata blaženima, očekuje se skoro Stepinčevo proglašenje svetim jer je vatikanska kongregacija potvrdila još jedno, drugo čudo po njegovu zagovoru...

Ili će se možda na tu čast prije svih beatificiranih Hrvata uzdići blaženi laik prof. dr. Ivan Merz, koji je bio apostol hrvatske katoličke mladeži na početku 20. stoljeća, po čijem se zagovoru - kako saznajemo iz pouzdanih izvora - nedavno dogodio još jedan čudesan događaj koji mu "širom otvara" vrata kanonizacije.

Međutim, ako se mene pita, prvi i najveći među svima nabrojenima je sveti Jeronim, koji je - zbog svog temperamenta i žestoke naravi - izrekao ovu molitvu: “Oprosti mi Gospodine jer sam Dalmatinac.” Rodio se u Stridonu (Stridonama), na granici između rimskih provincija Dalmacije i Panonije, oko 347. godine. 

Papa Damaz I., vrlo je cijenio Jeronima, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja, tzv. Itale. No Jeronim je stvorio veći dio novog latinskog prijevoda cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Tako je silno došao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu već gledali budućega papu. No to se predviđanje nije ispunilo. Umro je u Betlehemu 30. rujna 420.

Zaključio bih riječima Slobodana Prosperova Novaka iz njegove najnovije knjige “Sveti Jeronim Dalmatinac”. “Gdje god da se rodio veliki čovjek i kršćanski svetac, pisac i slavni pustinjak, rodio se na hrvatskom tlu te je stoljećima Hrvatima bio duhovni otac i zaštitnik. S pravom se može reći da je jedina Jeronimova domovina suvremena Hrvatska.”

Piše Ivan Ugrin