Ne bojte se 3182

Izgorila mi didovina

Izgorila mi didovina
Na Ogojni na Višaku, samo je ploča s natpisom Donje Sitno ostala čitava / ZVONIMIR BARIŠIN

Pakleni ponedjeljak 17. srpnja. U rano jutro vozim kćer u Kaštela. Još nemam pojma da u rodnom selu mojih roditelja, oca Marka i majke pokojne Karmele, rođene Mihanović, nebo i zemlja gori. U 9 sati žena šalje poruku preko Vibera: Gori Sitno Donje. Opet, kratko odgovaram. Veliki je požar bio prije samo četiri godine. Što više ima izgorit, pitam se.

Gledam iz Kaštel Sućurca prema istoku. Od Mosora se uzdiže bijeli dim prema visinama, iako u to doba još ne djeluje tako zastrašujuće. Više sliči na neki zalutali oblak. A i ne ćutim u zraku miris paljevine kakav sam prije petnaestak dana doživio u Slatinama na otoku Čiovu, kad je bura preko Kaštelanskog zaljeva s Planog nosila ogorjelinu i širila nesnosnu vrućinu.

Tek sam dan poslije, prolazeći autom na povratku u Split, mogao gledati uživo prizore spaljene zemlje.
Oko 9.30 vozim preko Solina u dalmatinsku metropolu. U 10 imam dogovoreno kod župana Bobana. Dok sam vozio, zove me Jurica Jurišić, predsjednik Mjesnog odbora Sitno Donje. Pita kako bi mogao plasirati informaciju preko Radio Dalmacije da se mole mještani da ne troše vodu na zalijevanje da ne bi ostali kojim slučajem bez vode za piće. Ne javlja se iz sela, znači, tad još uvijek požar nije alarmantna vijest.

Opako stanje

Razgovaram sa županom u njegovu uredu. Veli da je noćas loše spavao. Obilazio je požarišta: Katuni, Brela... Iza ponoći, kaže, iz Tugara se vatra počela širiti prema Sitnom Donjem i Gornjem. Gori i Hvar. Negdje u to doba stižu vijesti da je ozbiljno stanje na Višaku i u Sirotkovićima, odakle mu je zet Radelja.

Idem na Rivu, na dogovorenu kavu s novoimenovanim župnikom u Donjem Sitnom, don Jozom Gojsalićem. Usput srećem Antu Sanadera. Žuri kako bi s Bobanom obišao najugroženije lokalitete. Sad je već frka oko požara u Srednjim Poljicima. S obronaka Mosora, spustio se s jedne strane od Klanca prema Jasenovu, a s druge preko Vilara, Kave i Dume završio je u Srinjine, Žrnovnicu, Split, Stržanac, Podstranu...

Glavna tema razgovora s novim župnikom je požar. Spominjem mu kako se slično dogodilo 2013. godine, prilikom tadašnje pastoralne promjene u župi. I taj je put stigla vatrena stihija do novog groblja pokraj župne crkve Presvetog Trojstva... Dok razgovaramo, javlja se Jurišić: "Dramatično je. Gori cijelo selo, a nigdje ni jednoga kanadera."

Čujem se i s rođacima, Markom Ugrinom, crkovinarom i Tončem Mihanovićem, prvim tenorom župnog crkvenog zbora. Govore mi oba dva da je izgorjelo sve što je još bilo ostalo zeleno: maslinici, trešnje, višnje... Jedan mi od njih veli: Rođače, opako je... U Vickova je ispred svoje kuće preminuo Ante Bašić. Pomagao je vatrogascima u gašenju i doživio infarkt. Bog mu dao pokoj vječni.

Čak je Američka svemirska agencija NASA objavila fotografiju iz svemira na kojoj se vidi dim od požara na Mosoru, koji je stigao gotovo do Italije. (Mislim se, onako malo da ubijem neveselje, kako bi u Vatikanu mogli sačuvat bijelog dima za neke buduće konklave i izbor novog pape, da ne moraju prelati ložit peć u Sikstinskoj kapeli.) A da su tek mogli snimiti ono što je kolega fotoreporter Zvonimir Barišin "okinio" na Ogojni na Višaku, gdje je samo ploča s natpisom Donje Sitno ostala čitava, čitav svijet bi znao što nam rade naši piromani.

Nije svako zlo za zlo

Katastrofa. Takvi bolesnici zaslužuju u najmanju ruku doživotni boravak u nekoj za takve prikladnoj specijaliziranoj ustanovi.

I kad sam u redakciji Slobodne Dalmacije s glavnim urednikom i urednikom fotografije malo bolje pogledao Barišinovu sliku, imam što i vidit. Pa to je taman na mojoj zemlji, na didovini koja je ostala nepodijeljena. Bože me prosti, ako ništa drugo, barem će se moći dobro vidjeti meje koje će izroniti iz spaljene zemlje. Neće ih više ni bliža ni daleka rodbina moći svojatati i grabiti za sebe ono što nije njihovo. Uistinu vrijedi ona: nije svako zlo za zlo.

P.s. Poruka za kraj mons. dr. Marinu Barišiću: Nadbiskupe, ako Boga znaš, ne mijenjaj nam župnika u Sitnom Donjem barem za sljedećih deset godina.

Piše Ivan Ugrin




Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.