Međutim 2211

Partizanske krvave ruke

Partizanske krvave ruke
Proslava Dana antifašizma u Brezovici / CROPIX

Za slobodnu i neovisnu Hrvatsku kroz našu stoljetnu prošlost stotine su tisuća ljudi od stoljeća sedmog položile živote na oltar domovine, sve do nedavnog Domovinskog rata inspiriranog velikosrpskom zločinačkom ideologijom načertanija i okupacije hrvatskih teritorija.

Među mučenike za Hrvatsku mogli bismo mirne duše ubrojiti i autentične hrvatske antifašiste poput Andrije Hebranga, kojeg je zločinac Josip Broz Tito mučki eliminirao nakon stvaranja komunističke FNRJ. Hebrang, poput Stjepana Radića – kojeg su velikosrbi ustrijelili u beogradskoj Skupštini – nije želio da se mi Hrvati još jednom provedemo kao guske u magli u novoj "velikoj Srbiji". Život je, po Titovu nalogu, izgubio u jednom beogradskom kazamatu. Komunisti su njegovu smrt lažno prikazali kao samoubojstvo. Do dandanas se ne zna gdje mu je grob.

Kao ni desecima tisuća hrvatskih vojnika i civila koje su nakon Dana pobjede u Europi masakrirale partizanske postrojbe. Hrvatski martirologij započeo je na Bleiburškom polju, potom u Hudoj jami, Teznom, Macelju, Jazovki... na neprekidnim križnim putevima. Boljševička Titova vojska, uz blagoslov britanskih snaga i osobito ratnog premijera Winstona Churchilla, pod svaku se cijenu borila za opstanak Jugoslavije.

Slično su postupili i engleski lordovi početkom devedesetih – ignorirajući i činjenicu da je na čelu demokratske Hrvatske antifašist Franjo Tuđman – koji su mirno gledali kako vojnici JNA s crvenom petokrakom na glavi uz bradate četnike s kokardama orgijaju po Pakracu, Škabrnji, Vukovaru... urličući stihove da im iz Srbije šalju salate dok oni kolju Hrvate...

Svaka čast dalmatinskim antifašistima, koji su na poziv Komunističke partije išli u oslobađanje Dalmacije od fašističke okupacije. Nju je svojim potpisom na Rimske sporazume u svibnju 1941. Ante Pavelić predao u ruke Talijanima, da bi se onda u svibnju 1945. – ne pristajući prije toga na inicijativu ministara Mladena Lorkovića i Ante Vokića da se NDH distancira od Nijemaca i priključi saveznicima (obojica su pod nerazjašnjenim okolnostima ubijena koncem rata u lepoglavskoj tamnici) – zajedno s Vjekoslavom Luburićem skrasio u emigraciji, ostavljajući hrvatski narod na cjedilu.

Međutim, što ćemo s nazovi-antifašistima iz udarnih dalmatinskih partizanskih brigada koji su, kad je rat završio, krvavi pir nastavili u susjednoj Hercegovini. Mislili su da će udarajući na pastire – u Širokom Brijegu spalili su i stare fratre koje su pokupili s bolesničkih kreveta – razbiti Crkvu koja je ostala uz svoj narod, na čelu s mučenikom blaženim Alojzijem Stepincem.

Na znanje dementnom predsjedniku SABA RH Franji Habulinu, koji je u Brezovici lamentirao da se "uporno prešućuje i govori kako su partizani pobili ne znam koliko svećenika, a da se ne spominje kako su ti svećenici i blisko surađivali s ustaškim vlastima u borbi protiv partizana", u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, pobijeno je gotovo sedam stotina svećenika, časnih sestara, bogoslova... Crkve u Hrvata.
Presudile su im partizanske ruke!


Piše Ivan Ugrin