Ne bojte se 1561

Adio, don Ivane

Adio, don Ivane
U redakciji Slobodne Dalmacije koncem devedesetih

Svećenički poziv bio je njegov prvi, jedini i istinski poziv, istaknuo je nadbiskup Barišić i posvjedočio kako mu je don Ivan Grubišić rekao da se on sam ne želi baviti politikom, ali da ga drugi na to nagovaraju

Ni u snu nisam mogao zamisliti da ću i sam biti dio napetosti kad me don Ivan, u svojoj 76. godini života, iznenadio svojim ulaskom u aktivnu stranačku politiku koja je nespojiva sa službom katoličkog svećenika. Kad sam doznao za tu njegovu namjeru, odgovarao sam ga i poticao da svoje svećeničko vrijeme i talente i dalje koristi za pouke u vjeri i duhovna promišljanja, rekao je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić na sprovodnoj misi u župnoj crkvi sv. Jakova za nedavno preminulog svećenika don Ivana Grubišića u njegovu rodnom Dicmu, koji je okrijepljen sakramentima svete vjere blago u Gospodinu usnuo u 81. godini života na svetkovinu svetog Josipa.

Znak radosne vijesti

Barišić je dodao kako je don Ivan bio vrstan kateheta, i u ono vrijeme jednoumlja predstavljao znak Radosne vijesti, trudivši se biti otvoren prema svima. S brojnim talentima koje mu je Gospodin udijelio ostavljao je dubok trag u sredinama u kojima je djelovao, pokrećući nove inicijative i načine naviještenja evanđelja. Svećenički poziv bio je njegov prvi, jedini i istinski poziv u kojem se mogao cjelovito i potpuno ostvarivati, istaknuo je nadbiskup i posvjedočio kako mu je don Ivan rekao da se on sam ne želi baviti politikom, ali da ga drugi na to nagovaraju.

Na isteku mandata saborskog zastupnika, zaključio je nadbiskup, don Ivan je shvatio da su se njegovo ime i svećeništvo koristili za nešto što je doista strano svećeništvu te da je politika pretvrd zalogaj za idealista i humanista kakvim je želio biti. Barišić je spomenuo i izvadak iz pisma koje mu je don Ivan poslao: "Imao sam dobru namjeru i želju da nešto učinim za dobro hrvatskog naroda i građana Hrvatske, ali 'rebus sic stantibus' uvjerio sam se da se ne može ništa postići".

Don Ivan se naposljetku povukao iz politike, a jedan od razloga za to bila je i njegova želja da mu nadbiskup skine suspenziju od nekih čina svećeničkog reda, što je i učinjeno uoči Uskrsa 2016. Nadbiskup Barišić rekao je kako je don Ivanu suspenziju proglasio žalosna srca, a ukinuo je s radošću. Želju za zajedništvom sa svojim nadbiskupom i braćom svećenicima don Ivan iskazao je i pred Božić 2016. dolaskom u svećenički dom u Splitu, u kojem je praćen ljubavlju i skrbi služavki Malog Isusa proveo posljednje dane života i iz kojeg je prešao u dom Oca nebeskoga.

Zakonik je jasan

Za razliku od onoga što se čulo na sprovodnoj misi u Dicmu, nekoliko sati ranije, na komemoraciji za don Ivana Grubišića održanoj u velikoj dvorani tvrđave na splitskim Gripama, gdje je don Ivan kao dugogodišnji župnik svetog Roka i voditelj Hrvatske akademske udruge održao brojne propovijedi, meditacije, predavanja i tribine... osnovni je naglasak bio na tome kako je Grubišić cijeli svoj život bio jedne vrste disident i da je žalosno kako je otišao s ovoga svijeta sa crkvenom suspenzijom, što jednostavno nije istina.

De mortibus nihil nisi bene, međutim, činjenice se jednostavno moraju uvažavati, bez obzira na to što nekima još uvijek odgovara isticati kako u odnosu na don Ivana Grubišića ima i mnogih drugih svećenika koji zaslužuju nekakve suspenzije, samo što su oni za razliku od Grubišića prolazili lišo. No, Crkveni je zakonik jasan u pogledu bavljenja svećenika aktivnom politikom.

S don Ivanom Grubišićem sam se poznavao odavna. Spadao je u red splitskih župnika koji je u ono komunističko vrijeme, osamdesetih godina prošlog stoljeća, svojim djelovanjem uistinu "predstavljao znak Radosne vijesti", kako je istaknuo nadbiskup Barišić u spomenutoj homiliji u Dicmu. U to smo se vrijeme i mi onda mladi katolici s blagoslovom tadašnjeg nadbiskupa Frane Franića, i pod vodstvom blagopokojnog don Petra Šolića - kojem se ove godine navršava 25. obljetnica biskupstva i iznenadne smrti - okupljali u crkvi svetog Filipa u Splitu i činili jezgru novoutemeljenog Nadbiskupijskog vijeća za mlade. Jedna od inicijativa koju smo pokrenuli bilo je pokorničko hodočašće mladih od prasvetišta Gospe od Otoka u Solinu do svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske. Bilo je to užežin Velike Gospe godine 1982.

Moj prvi dojam nakon upoznavanja s don Ivanom bio je da mu nije bilo drago što iza nas stoji nadbiskup Franić... Od tada je prošlo desetak godina. Početkom devedesetih ja sam počeo svoju novinarsku karijeru u Slobodnoj Dalmaciji i na razne načine podržavao sve don Ivanove inicijative kojih je u to vrijeme bilo bezbroj i sve su bile uglavnom pastoralnog i humanističkog usmjerenja. Osoba dijaloga - osoba godine, Hrvatska povelja, Hrvatski svijećnjak... samo su neki od njegovih plodnih društvenih projekata kojima je uz pomoć idealista poput Željka Mardešića nastojao "pomicati Mosor", kako se jednom slikovito izrazio.

Čovjek nadasve

Ne bih htio sebe na ovom mjestu posebno isticati, ali, neka se zna, kao urednik kulture i kulturnog priloga Forum, osobno sam se založio kod tadašnje naše glavne urednice Olge Ramljak, koncem devedesetih, da upravo don Ivan Grubišić nastavi ispisivati nedjeljnu kolumnu kad je od nje odustao don Drago Šimundža. Prije don Drage, prvi svećenik kolumnist Slobodne bio je don Ivan Cvitanović. Olga je imala neke druge favorite, no, ja sam je uspio uvjeriti da odabere don Ivana.

I tako je "Čovjek nadasve" (kako se kolumna zvala), postao poznat i puno šire od Splita, jer su naklade naših novina bile višekratno veće nego danas i čitalo nas je stotine tisuća ljudi diljem Hrvatske i susjedne nam Bosne i Hercegovine. A onda kad je na vlast došao SDP u koaliciji s Draženom Budišom, ovi prvi sve su radili kako bi srušili tadašnjeg glavnog urednika Josipa Jovića. Održavali smo se još godinu dana zahvaljujući HSLS-u, a prije nego smo svi smijenjeni i ostali bez kolumni, Grubišić nam je okrenuo leđa i priklonio se onima prvima... Koji su ga, ne zaboravimo i to, prije četiri godine "iskoristili" kao kandidata za župana, a Grubišićevi su birači svojim glasovima izabrali Ivu Baldasara za splitskog gradonačelnika.

Ovu sam kolumnu, na kraju, htio baš ovako ispisati kako bih se na svoj način oprostio od svećenika don Ivana Grubišića. Više sam puta oštro pisao o njemu, ali mi je namjera bila upozoriti ga na njegove poteze a ne ocrniti njega kao osobu. Nisam mu se stigao za života ispričati, pa to činim ovom prilikom. Žao mi je za svaku tešku riječ. I neka, kako je rekao nadbiskup Barišić, "prepozna Očev milosrdni pogled i radosni zagrljaj Boga Oca i svećenika don Ivana". Adio, don Ivane.


Piše Ivan Ugrin

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.