Na putu svetog Jakova 1018

Kada sam nakon 800 kilometara pješačenja stigao u Santiago de Compostela, osjetio sam duboki mir

Kada sam nakon 800 kilometara pješačenja stigao u Santiago de Compostela, osjetio sam duboki mir
Bota je pješice prošao Francusku rutu, od Saint-JeanPied-de Port do Santiaga

Put sv. Jakova prolazi kroz polja, vinograde i voćnjake, šume i livade. I raznovrsni mirisi stalno vas prate na Putu. Tako smo cijeli jedan dan hodali uz grmove brnistre i njihov intenzivan miris cijelo nas je vrijeme opajao. Bilo je dana kad smo dugo prolazili kroz polja rascvjetalih voćki, nasade bazge, brnistre ili livade s poljskim cvijećem.

Ono o čemu želim svjedočiti dogodilo se na Meseti, španjolskom ravnjaku. Put tuda prolazi obično u ravnom pravcu, kroz polja ječma, raži, pšenice. Meseta je slična našoj Slavoniji, osim što je na većoj nadmorskoj visini. Četiri-pet dana prolazi se ravnicom, a ima dionica od 12 kilometara gdje nema ničeg osim ravnih polja; nema klupa za odmor, nema bara u kojem biste popili pivo, nema hlada u kojem biste se okrijepili. Hodaš sam prašnjavim putem, sam sa svojom molitvom i bocom vode. 

Prvi dan dok sam hodao Mesetom, umoran, jedva čekajući da se dočepam prenoćišta, odjednom me je, pri kraju dionice, zapahnuo divan miris, neobično svjež, blag i intenzivan istodobno. Pogledao sam uokolo, ali vidio sam samo polje, nigdje cvijeta ili rascvjetale voćke. Nije bilo ni vjetra, nijedna vlat se nije micala u polju, samo su ptičice veselo letjele uokolo. A miris je bio tako intenzivan kao da se sve blago prirode izlilo u njega. Kažu da takvi mirisi označavaju prisutnost anđela. Ja sam stao, upijao taj miris i zahvalio svome Prijatelju.

Postoji nekoliko tradicija na Putu svetog Jakova, a jedna od njih je da se na kraju hodočašća zapali komad odjeće. Sada kažu da to nije preporučljivo, ali nije ni strogo zabranjeno. Kada dođete na rt Finisterre, iza svjetionika ćete vidjeti postolje s križem oko kojega hodočasnici pale dijelove svoje odjeće ili ih samo ostave na postolju. I ja sam se pripremao da tako obilježim završetak svojeg hodočašća. Odlučio sam zapaliti jedan par čarapa. Za potpalu sam imao dva papira s popisom onih za koje sam molio, a koje sam odlučio zadnji dan pretvoriti u pepeo. Imao sam šibice, a i cigaru, kako bih i njome obilježio završetak Puta. 

Zadnjih nekoliko dana prije Finisterre hodao sam s Helmutom, Nijemcem iz Hamburga. I prije smo se na Putu znali sresti u istim prenoćištima, no kako od Santiaga do Finisterre ne ide puno hodočasnika, taj dio Puta prošli smo zajedno. Završetak Puta, nulti kilometar, udaljen je tri kilometra od Finisterre i mi smo odlučili najprije ići do kraja Puta, s rancima i cijelom opremom, a onda se vratiti u prenoćište. 

Na tom zadnjem dijelu Puta puše jak vjetar, tako da su postavljeni i znakovi opasnosti od vjetra za pješake. Bio sam pun nekog elana, zadovoljstva, radosti, i jedva sam čekao doći do kraja i zapaliti vatru. Uz Put sam pokupio i nešto suhog granja da mi se nađe za potpalu. 

Na kraju Puta je veliki parking, a na početku staze koja vodi do svjetionika nalaze se dvije suvenirnice i toalet. Iza svjetionika su stepenice koje se spuštaju do postolja, a svuda uokolo je prirodan teren. Skinuli smo rance i ja sam počeo pripremati potpalu za vatru. Izvadio sam ona dva lista papira, šibice i čarape, složio grančice. Dok sam to radio, došlo je još nekoliko hodočasnika sa svojim majicama i čarapama. Kako je puhao jak vjetar, oni su me okružili, te tako načinili zaklon da se vatra lakše primi. Prva šibica nije se ni razgorjela, odmah se ugasila.

Druga se je razgorjela, ali nije uhvatila. U tom času osjetio sam silan pritisak u mjehuru. Ma gdje ću se sada vraćati u toalet, najprije ću zapaliti vatru. I treća šibica se ugasila, a pritisak u mjehuru bio je sve jači. Bio sam frustriran, nervozan, ljutit što ne mogu zapaliti vatru, što mi kraj hodočašća propada. Ostale su mi još samo dvije šibice. Upalio sam predzadnju, no i ona se ugasila. Tad sam pokazao Helmutu na svoj ranac i potrčao prema toaletu. 

Kad sam se popeo na plato svjetionika, pritiska u mjehuru odjednom je nestalo. Ipak sam produžio do toaleta. Upitao sam se: Zašto me je moj Prijatelj uputio ovamo u ovom trenutku? Izišao sam iz toaleta, ugledao suvenirnicu, ušao i zatražio šibice. Nisu ih imali. Nije ih bilo ni u drugoj, ali sam tamo pronašao upaljače i kupio jedan. Vratio sam se do pripremljene potpale, kresnuo dva puta upaljačem i zapalio vatru. Da nisam uspio zapaliti vatru, mislim da bih bio prikraćen za nešto, osjećam da bih bio nesretan do kraja života. A moj Prijatelj je to znao i pomogao mi.

Na Putu niste sami. U vrijeme kada sam ja bio na Putu, svaki dan je hodočašće završavalo po više od tisuću ljudi. Dok hodate, netko će vas prestići, nekog ćete vi sustići. Dok se odmarate na odmorištima ili u baru, drugi će hodočasnici proći mimo vas, neki će kao i vi stati i odmoriti se.

I uvijek ćete se pozdraviti sa “Buen Camino!”, možda započeti razgovor, nastaviti hodati zajedno. Kada prispijete u prenoćište, ondje ćete zateći na desetke hodočasnika s kojima ćete dijeliti mjesto i vrijeme. Tu upoznajete ljude, zajedno perete rublje, zajedno večerate, s nekima idete na misu. I postoji prilično velika vjerojatnost da ćete nakon nekog vremena opet sresti istu osobu, premda ne hodate zajedno. 

Tako sam ja upoznao nekoliko hodočasnika, a Elizabeta je bila posebna. Prvi put smo se sreli u Logroñu, a uvijek kada sam noćio u crkvenim prenoćištima, tamo je bila i ona. Hodala je polako, uživala u prirodi, razgledala svaku crkvu, svaki spomenik. 

Elizabeta, pravim imenom Elisabeth Wurth, bila je iz Njemačke i na Put je krenula iz vlastite kuće. Doslovno. Do Santiaga je hodala točno sto dana. Nakon Logroña sreli smo se u Viloria de Rioja, pa u Burgosu i Leónu, Sahagúnu i Molinaseci. Ako se nismo vidjeli dva-tri dana, četvrti bismo se sigurno našli. Znala je uzeti dan odmora, pa bi negdje ostala dva dana, tako da sam je pred Santiagom izgubio. 

Nakon završetka moga Puta u Finisterri vratio sam se u Santiago jer sam sutradan rano ujutro odande imao avion za Split. U Santiago sam stigao u rano popodne i to mi je bio poseban doživljaj: nakon 45 dana hodanja prvi sam put sjeo u autobus. Otišao sam do katedrale i vidio hodočasnike koji su se družili i veselili na kraju svoga Puta. I ja sam se htio s nekim družiti taj zadnji dan na Putu. Upitao sam se koga bih od svih s kojima sam se na Putu družio, sada mogao susresti u Santiagu. Možda samo Elizabetu. 

Hodao sam po Praza do Obradoiro, glavnog trga u Santiagu, pred katedralom, prošetao sam oko katedrale, pa po obližnjim ulicama. Nigdje Elizabete. Nekoliko sam je sati tražio, a onda se pošao odmoriti prije mise. U katedrali su dvije hodočasničke mise, prva u 12, a druga u 19.30. Ja sam stigao na ovu drugu, večernju. Došao sam ranije, prošao crkvom da vidim je li Elizabeta možda tu, nisam je vidio. 

Sjeo sam u klupu i počeo moliti krunicu. Nakon desetak minuta iza stupa gdje sam sjedio pojavila se Elizabeta. Od stotinjak ljudi koje sam susreo na Putu, taj dan sam tražio Elizabetu i našao je u katedrali. Zajedno smo pribivali misi, poslije otišli na večeru, oprostili se i danas se povremeno dopisujemo.

Nekoliko puta sam spominjao ljubav, ljubav koja se osjeća i na Putu i u susretima hodočasnika. Pa ću navesti i tri potvrde ljubavi, tri konkretna primjera.
Moj prijatelj Vinko, koji je prije mene prošao Put, uputio me je da na Putu svakako svratim u Bercianos del Real Camino, u bar koji drži jedan naš čovjek. Naravno da sam našao taj bar, gazdu Franka i njegovu ženu Andreu, a ovo je njihova priča.

Franko je iz Pule, i kad je prvi put krenuo na Put sv. Jakova tako ga se dojmio da je s oduševljenjem krenuo i drugi put. Na tom drugom hodočašću upoznao je Andreu, koja je iz južne Španjolske i također je hodočastila sv. Jakovu u Compostelu. Tijekom Puta poznanstvo je preraslo u ljubav i oni su se odlučili vjenčati. 

Treći put su zajedno krenuli na hodočašće, tražeći mjesto na Putu gdje će živjeti. Našli su ga u Bercianos del Real Camino, otvorili bar, dobili kćer. Sretni i zadovoljni, u ljubavi i dalje žive svoj Put. 

Druga priča nas vodi u malo mjesto Labor del Rey, gdje je uz Put uređen maleni vrt s kampkućicom pretvorenom u ugostiteljski objekt. Kako je taj dan sunce bilo dosta jako, odlučio sam ondje popiti pivo. Bar vodi Maria, Bugarka iz Sofije. Prije četiri godine ona je krenula na Put, susrela Rodriga, hodali su zajedno, završili hodočašće zajedno i ostali zajedno na Putu, kao i Franko i Andrea. 

Treća priča je iz Ambasmestasa. To sam mjesto izabrao za noćenje kad sam planirao moje dionice i malo mi je bilo čudno što se gazdarica zove Irina. Došavši u prenoćište, upoznajem Irinu i njezinog muža Sergija. On Španjolac, ona Ruskinja iz Sankt-Peterburga. Upoznali su se na hodočašću prije dvije godine, vjenčali, uzeli u zakup prostor za prenoćište, još uvijek ga uređuju i, kao što rekoše: Žive svoj san - ostati stalno na Putu.

Naravno da sam se upitao zašto se sve to meni događa, zašto me je Bog podario tim događanjima. Nisam uzor kršćanin, imam svojih grijeha, svojih mana. Vjerujem da je dobar dio odgovora u ovoj knjizi, u ovome što upravo čitate, u mome svjedočenju onoga što mi je moj Prijatelj pružio. Jer treba svjedočiti, treba prenijeti ono što ste dobili, doživjeli, osjetili, ma kako to ponekad teško bilo opisati. Jer neke se stvari jednostavno ne mogu opisati riječima, treba ih doživjeti.

Možda će vam se ovo moje svjedočenje učiniti odveć svakodnevnim, nimalo posebnim, običnim. Možda te naizgled sitne događaje nećete vidjeti kao znak Božji, onako kako sam ih ja vidio, kako sam ih doživio. Možda. No da biste dobili taj pravi osjećaj, valja poći na Put, valja proći taj Put i otvoriti se svim mogućnostima. 

Kada sam stigao u Santiago de Compostela, osjetio sam mir, duboki mir, a kada sam u Finisterre zapalio svoje čarape, bio sam pun radosti, zadovoljstva, ushita, ljubavi, snage. Jer Put nam daje nešto predragocjeno. Daje nam svu milost Božju. Na nama je samo da se otvorimo i primimo je. Na Putu nam se vjera dokazuje, tu ćete vjeru u Boga osjetiti, tu ćete vjeru u ljubav doživjeti. Zato ne dvojite, krenite. Put sv. Jakova čeka vas i zove.

Ivica Bota (68), umirovljeni inženjer građevinarstva, rođen je u Osijeku, živi u Splitu. U svome radnom vijeku sudjelovao je u gradnji mnogih putova, cesta i autocesta, od Obrovca, Dugog otoka, Vrpolja i Šibenika, do Pelješca i Konavala. Suprug, otac Ane i Tomislava, Dorin i Lein djed, sa svojom obitelji te s bratom skladno živi u Župi Gospe od Pojišana. 

Hodočastio je u Santiago de Compostelu, na grob apostola Jakova, jedno od tri najsvetija mjesta Rimokatoličke Crkve. Pješice je prošao Francusku rutu, dugačku oko 800 kilometara, od Saint-JeanPied-de Port do Santiaga te još 100 kilometara do Finisterre na atlantskoj obali, gdje Put tradicionalno završava. 

Na Putu je bilježio dojmove i fotografirao zanimljive detalje, a plod toga je ova knjiga. Uz prikaz povijesti Puta sv. Jakova podastire u knjizi svoju sliku Puta, s naglaskom na stvarnim događajima, njihovu tumačenju i duhovnosti koju je proživio. Dosad je priredio i tri izložbe fotografija s Puta, jednu na Peristilu u Splitu, drugu u Muzeju Mimara u Zagrebu, a treću u palači Sponza u Dubrovniku. Želja mu je da izložbu predstavi i u ostalim gradovima Lijepe Naše.

Knjigom i izložbom želi svjedočiti o događajima na svome hodočašću, prenijeti čitateljima i posjetiteljima duh Puta sv. Jakova te ih time potaknuti da i sami požele doživjeti milost tog čudesnog hodočašća.