Na putu svetog Jakova 1491

Medaljon i pločica arkanđela Mihaela čuvale su me od svih putešestvija na Caminu de Santiago

Medaljon i pločica arkanđela Mihaela čuvale su me od svih putešestvija na Caminu de Santiago
Postoji “hodočasnički recept” kako sanirati žulj na nozi

Zašto Camino de Santiago? Zašto krenuti pješice na Put dug 800 kilometara do tamo nekog grada? Gdje je tu smisao? Na to je pitanje Andrej Bader, autor prekrasnoga hrvatskoga hodočasničkog vodiča naslovljenog Santiago de Compostela, ovako odgovorio: “Smisao morate naći sami, morate osjetiti da vas Camino zove. Mogu vam odgovoriti samo zašto sam ja otišao. Zato što je to najveći izazov i posljednja velika avantura našeg starog kontinenta. Izazov vjere. Vjere u sebe. Vjere u Boga.” 

Nakon odlaska u mirovinu više sam se posvetio svome vrtu oko kuće. A kako baš “nisam doma” s tim stvarima, podatke o vrtlarstvu tražio sam i na internetu. I jednog predvečerja u tom mi traženju internet izbaci i Santiago de Compostela. Znao sam za Put, čitao sam Hodočasnika Paula Coelha, gledao film Put, ali nije me to ponukalo da krenem na Put. Tu večer sam, dakle, otvorio stranicu o Santiagu, malo guglao i onda rekao sam sebi: Ti bi to mogao. Nakon tri dana kupio sam avionsku kartu i počeo se pripremati za Put. 

Ja nikada nisam pješačio, hodao duže ture, planinario. Kad sam kupio cipele za Put, nekoliko puta sam propješačio do Instituta na Marjanu, oko 7 kilometara, i natrag, da ih malo razgazim. To su bile sve moje fizičke pripreme. Zato sam, planirajući dnevne dionice Puta, gledao da to bude meni prihvatljiva dužina.

Internet je pun podataka o Putu. Imate kompletne trase Puta na nekoliko stranica. Sva mjesta, udaljenosti, visinske razlike, prenoćišta i barovi u pojedinim mjestima, ljekarne, trgovine i ATM (bankomati). Ima i puno foruma na kojima stari hodočasnici, oni koji su prošli Put, savjetuju mlade što i kako se pripremiti, kako se ponašati i što očekivati na Putu. Tu sam pročitao i duhovna iskustva tih ljudi. Većina je napisala da nisu oni izabrali Put, već je Put izabrao njih. Nešto slično i ja sam osjetio u trenutku kad sam odlučio poći.

Temeljem tih podataka ja sam napravio svoj plan Puta. Zapravo, izradio sam dvadesetak planova dok nisam došao do onog pravog. Taj pravi plan temeljio se na 40 dana Puta do Santiaga. Mogao sam izabrati koji dan manje, ali odlučio sam hodati 40 dana jer je 40 biblijski broj, mnogo toga u Bibliji događa se u 40 dana ili 40 godina. Plan je obuhvaćao i dodatnih pet dana od Santiaga do Finisterre, ukupno 45 dana Puta. 

Pripremajući se za Put, toliko sam se srodio s njim da na sam dan polaska nisam bio nestrpljiv i nervozan. Imao sam tu vjeru u sebe. Ujutro sam obukao opremu za Put, spremio ranac, na njega pričvrstio svileni šal s crveno-bijelim kockicama te sa ženom i kumovima pošao u moju župnu crkvu Gospe od Pojišana na jutarnju misu u 8 sati. Nakon mise primio sam hodočasnički blagoslov i kum me je odvezao na aerodrom. 

Preko Rima letio sam do Lourdesa. Naime, gledajući koji aerodrom izabrati za dolazak u Francusku, vidio sam da je u blizini Lourdesa mjesto Saint-Jean-Pied-de-Port, jedna od polaznih točaka tzv. Francuskog puta, da je veza vlakom s njim preko Bayonne dobra. Tako sam odlučio najprije otići u Lourdes. Došao sam relativno rano, tako da sam već prvi dan uspio stići na kupanje u bazenima sa svetom vodom. To sam ponovio sljedeći dan, a zadnji dan sam pred vrata kupatila stigao već u 7 ujutro, da bi i taj dan, prije polaska prema Saint-JeanPied-de-Port, još jedanput ušao u svetu vodu. 

Bilo je ondje puno ljudi, a iznenadila me gospođa u uniformi Hrvatske vojske. Kad smo počeli razgovarati, rekla mi je da je u tijeku hrvatsko vojno hodočašće, tako da sam pribivao misi na hrvatskom jeziku. Obišao sam dvije bazilike, a treću, podzemnu, nisam, jer je bila otvorena samo za vojnike. No u Bazilici Gospe od Svete Krunice imao sam također jedan susret.

Bazilika je golema, ima 15 kapela, a svaka pojedina kapela predstavlja prizor iz otajstava krunice. Pet je kapela radosnih otajstava, pet žalosnih i pet slavnih otajstava. Stao sam ispred jedne da se pomolim, podigao pogled na sliku i vidio Isusa u njegovoj agoniji u Getsemanskom vrtu. Pri vrhu slike, u desnom kutu, bila su i tri apostola koja su ga pratila, Petar, Ivan i Jakov. Ja sam od svih 15 slika slučajno izabrao upravo onu na kojoj je sv. Jakov. Naravno da sam to shvatio kao dobar znak prije mojih 900 kilometara hodočašća.

Prije odlaska iz Lourdesa napunio sam jednu malu plastičnu bocu svetom vodom i ponio je sa sobom. A svojima u Split poslao sam paketić s nekoliko suvenira i dvije boce svete vode. Iz Lourdesa sam vlakom stigao u Bayonne, gdje sam imao vremena obići katedralu. Nakon toga ušao sam u vlak za Saint-Jean-Pied-de-Port. Veliku većinu putnika činili su oni s rancima poput moga. Kad smo stigli, prošetao sam mjestom, pred crkvom Notre Dame du Bout du Pont pokušao saznati kada je sutra misa, ali nisam uspio. 

Nakon večere prvi put sam spavao u albergue, prenoćištu za hodočasnike. Vrata su škripala, pod je škripao, krevet je škripao, a ja sam spavao kao top. Ujutro sam učinio nešto što ću ponavljati svakog idućeg jutra do povratka u Split. Plastičnu bocu sa svetom vodom iz Lourdesa u kojoj je ostalo dva prsta vode nadopunio sam do vrha. Svaki put kad bi voda bila pri kraju, ja bih bocu nadopunio do vrha. Tako sam cijelim Putem pio barem mali dio vode iz Lourdesa. 

U Saint-Jean-Pied-de-Port je Hodočasnički ured, gdje se hodočasnici prijavljuju i uvode u registar, dobiju putovnice, podatke o Putu, informacije o vremenu. Na putu do Ureda prošao sam pokraj crkve, ušao unutra i shvatio da je upravo počela misa. Skinuo sam ranac i stavio ga uza zid gdje ih je bilo još desetak. Sudjelovao sam u misi, pričestio se i vidio da na lijevoj strani oltara gore svijeće. Odlučio sam da ću po završetku mise i ja zapaliti dvije svijeće, po jednu za moje žive i mrtve. I tu sam doživio nešto što tumačim kao blagoslov.

Kada je misa završila, kupio sam dvije svijeće i došao do mjesta gdje se one stavljaju u postolje. Zapalio sam prvu svijeću i kad sam je htio staviti na postolje, jednostavno sam se ukočio. Odjednom sam osjetio težinu, kao da je sto tona na meni, ugodnu težinu koja me je cijeloga obuzela. Trajalo je to nekoliko sekundi. Kad je prestalo, uspravio sam se, i u tom su mi trenutku niz lice potekle suze, same od sebe. Trgnuo sam se, obrisao suze i postavio svijeće. Pun neke posve nove energije krenuo sam na Put.

Po povratku u Split pričao sam o tome prijateljima i neki od njih su mi potvrdili da su i sami doživjeli takav trenutak. Prijateljica Nada iz Jabuke kod Trilja rekla mi je da je to doživjela u Međugorju, da je nakon toga još desetak puta išla u Međugorje, ali da se nikad više taj doživljaj nije ponovio. Kad sam njezino iskustvo ispričao prijatelju svećeniku, on mi je rekao: Pa što bi ona htjela, i na apostole je samo jedanput sišao Duh Sveti. Htio bih ovdje naglasiti da na Putu nije baš sve samo divno i krasno. Ima i teških trenutaka, umora, nervoze pa i ljutnje. No uz duhovnost koju dobije, hodočasnik sve nedaće lako svlada. Jer i kušnje su dio Puta.

Pri slaganju opreme ponio sam i nešto za prvu pomoć, malu kutiju sa zavojem i flasterima, Andolom i propolisom, a ponio sam i šest zavoja, bandaža. Na lijevoj nozi imam istaknute vene pa sam za njih bio uzeo dvije bandaže, a onda sam dodao još dvije za stopalo i dvije za koljeno. Petnaestak dana prije polaska dobio sam ječmenac na lijevom oku. Kapi i mast koje sam stavljao četiri puta na dan nisu pomogli te sam s ječmencem krenuo i na Put. Šesti dan na Putu dobio sam žulj na desnoj nozi. Postoji “hodočasnički recept” kako sanirati žulj na nozi. Iglom s koncem probije se žulj na početku i kraju te se konac ostavi da preko njega istekne tekućina iz žulja.

Kad sam to učinio, premazao sam žulj propolisom i preko svega stavio gazu. To sam činio sljedećih 7-8 dana, dva do tri puta na dan. Dva dana nakon što sam dobio žulj na nozi, dobio sam i drugi, vrlo neugodan, u usnoj šupljini, od zubne proteze. Tjedan dana ta me je rana jako tištala, nisam mogao ni jesti kako valja. Dan nakon toga upalili su mi se hemoroidi. Već desetak godina s njima nisam imao problema, no sada na Putu su se aktivirali. Kupio sam mast u ljekarni, gotovo svako selo je ima. 

Kad sam te večeri molio završnu molitvu za taj dan, zavapio sam: Zašto sve to odjedanput, i vene, i ječmenac, i žulj jedan i dva, i hemoroidi? Nije li moglo jedno po jedno, a ne sve odjednom? Kod kuće sve to ne bi bio veći problem, no na Putu, gdje samo navečer i ujutro možeš obaviti higijenu u prenoćištu, ništa nije tako jednostavno. Ipak, unatoč svemu, uspio sam hodati po planu. Trajalo je malo duže, no nisam posustajao. Tih nekoliko dana zdravstvenih nedaća shvatio sam kao iskušenje.

Drugo iskušenje doživio sam otprilike tjedan dana kasnije, u molitvi za moje mrtve. Dan je bio lijep, vedar i miran. Ujutro sam rekao svome Prijatelju da taj dan kanim moliti za svoje mrtve. Krenuo sam stazom i započeo s molitvom. Nakon nekoliko sati pješačenja zaustavio sam se u hladu jednog većeg drveta, iz ranca izvadio molitvu za pokojnike i počeo je čitati. U molitvi se nalazi i sljedeći tekst: “Znamo da prazna riječ ili mnoštvo riječi ne mogu pomoći ni spasiti naše pokojne. Zato želimo, zajedno s Isusovom Krvi, prikazati i svoju krv kao znak ljubavi i solidarnosti.” 

U tom trenutku podigao sam pogled s papira i zamijetio da s lijeve moje strane s drveta visi neka grančica. Bila je to grana kupine koja je s jedne strane obuhvatila stablo. Ponovno sam pročitao rečenicu iz molitve kako zajedno s Isusovom Krvi želimo prikazati i svoju krv, pa pogledao granu kupine. Što biste vi učinili? Ja sam uhvatio granu kupine, pritisnuo palac na trn i prikazao svoju krv.

Ovo svjedočanstvo povezuje početak i kraj mojeg hodočašća, zato najprije o njemu svjedočim. Prilikom priprema za polazak na Put dopisivao sam se putem interneta s mnogim hodočasnicima, te tako upoznao i Mirelu, našu djevojku na radu u Njemačkoj. Ona mi je rekla da bi bilo dobro ponijeti na Put medaljicu s likom anđela. Preporuka mi se svidjela i otišao sam u prodavaonicu kod sv. Dominika. Ondje sam našao jednostavan medaljon sa sličicom arkanđela Mihovila na aluminijskoj podlozi, koji je stajao pet kuna. Objesio sam ga o tanku kožnu uzicu i stavio medaljon oko vrata. Treći dan slika se odlijepila od podloge i izgubila negdje u kući. Poslije sam je našao i zalijepio na rub kompjutora. Krenuo sam nanovo u potragu za boljim medaljonom, ali kako ništa drugo nisam našao, kupio sam isti aluminijski medaljon sa sličicom sv. Mihovila. 

Obišao sam i zlatarnice, no ni ondje nemaju likova arkanđela. U jednoj su mi zlatarnici rekli da mi lik arkanđela Mihaela mogu ugravirati na zlatnu pločicu. Razveselio sam se i odmah naručio pločicu. Pločica je bila gotova na samog Svetog Duju. Prije procesije otišao sam po nju, stavio je na kožnu uzicu i nosio oko vrata do polaska na Put. A aluminijski medaljon stavio sam u ruksak, neka se nađe. 

Treći dan na Putu krenuo sam iz Zabaldike prema Pamploni. Prije polaska fotografirao sam se s časnom sestrom Mariasun i na toj fotografiji imam zlatnu pločicu oko vrata. Dolazim u Pamplonu i dok čekam da se prenoćište otvori, opet se fotografiram. Poslije, gledajući fotografiju, primjećujem da mi se uzica oko vrata razvezala. Ušavši u prenoćište skidam buff koji nosim oko vrata da pokupi znoj i vidim da na uzici nema zlatne pločice. Naravno da sam se naljutio i rastužio, no nekako sam se smirio, uvjerio sebe da je pločica vjerojatno bila potrebnija nekom drugom. 

Prenoćište u kojem sam boravio u Pamploni, nalazi se uz samu katedralu. Otišao sam u prodavaonicu sakralnih predmeta, no nisam našao ništa s likom arkanđela. Obišao sam i nekoliko zlatarnica, no ni tamo ništa nisam pronašao. Sutradan prije polaska izvadio sam iz ruksaka onaj aluminijski medaljon i stavio ga na uzicu. Doma mi je trajao tri dana, molio sam neka ovdje potraje što duže.

Ujutro prije polaska uvijek sam oblačio jaknu, koju bih kasnije, kad bi zatoplilo, skinuo. Na leđima sam nosio ranac i fotoaparat u kutiji preko ramena. Kutija je stalno zatvorena, otvaram je samo kada uzimam i vraćam fotoaparat. Tog sam jutra, kao i uvijek, naišavši na zanimljiv prizor, izvadio fotoaparat iz kutije. Završivši sa snimanjem, otvorio sam poklopac kutije, koji se inače automatski zatvara. Kad sam htio vratiti aparat u kutiju, s njezina me dna zaslijepi sjaj zlatne pločice s likom arkanđela Mihovila. 

Kako je pločica s moga vrata kroz jaknu, ili preko jakne, dospjela u kutiju, koja je uz to najveći dio vremena zatvorena? Kada otvaram i zatvaram kutiju, dok vadim aparat ili ga namještam u ležište, ja gledam u kutiju! Kako nisam primijetio da je pločica upala u kutiju? Ostavio sam zlatnu pločicu u kutiji i nastavio nositi medaljon, isti onakav koji mi se kod kuće treći dan odlijepio. I naravno, sav sretan, snimio sam selfi. Nosio sam aluminijski medaljon cijelo vrijeme do kraja Puta i s njim se vratio u Split. 

Svaki dan na Putu sam se tuširao, brisao znoj oko vrata, skidao i oblačio majice, a medaljon se nije odlijepio. Došavši u Split, nastavio sam nositi aluminijski medaljon. Trećeg dana po povratku slika se odlijepila i izgubila. Tada sam izvadio zlatnu pločicu iz kutije fotoaparata, stavio je na uzicu i do danas je nosim. 

S povratkom su započele i moje obveze prema vrtu. Svakog sam dana u rano ujutro zalijevao vrt. Trećeg dana nakon što sam izgubio sličicu s medaljona, zalio sam vrt i pošao na tuširanje. Kad sam izišao iz kupaonice, vidim da mi je žena već otišla na kat, majci i bratu, na kavu koju svako jutro pijemo zajedno i pritom se dogovaramo o ručku. Gol do pasa, s majicom u ruci, popeo sam se i ja na kat te sjeo s njima za stol. Kad sam se nagnuo kako bih dohvatio šalicu, žena reče: “Što ti je to na leđima?” Što mi je na leđima, pa prije tri minute sam se tuširao?! Žena skine s mojih leđa sliku arkanđela Mihaela, onu koja mi se prije nekoliko dana odlijepila s aluminijskog medaljona. 

Taj dan mi je zbilja bio naporan. Put je vodio kroz šumu, uglavnom uzbrdo, a dan prije je padala kiša pa je tlo bilo raskvašeno, sklisko, puno blata. Uspuhao bih se pa bih svakih petnaestak minuta stao kako bih se odmorio oslonjen o štapove. I moliti mi je bilo teže, trajalo je duže, jer je jedna riječ bila jedan izdah. Učinim korak i izdah “Oče”, drugi korak i izdah “naš”, treći korak i izdah i “koji”… I tako do kraja. 

Na jednom odmorištu sjetim se da je vrijeme šumskih jagoda, barem je kod nas bilo prije nego što sam pošao. I zamolim ja moga Prijatelja za malo okrjepe, ne bi li mi usput providio koju jagodu. Gledam uokolo, jagoda nema. Opet ja spomenem jagode mome Prijatelju – opet ništa. I tako nekoliko puta. 

Kad – u blizini vrha tog uspona, na malom proplanku, ugledam desetak jagoda – u cvatu. Pogledah u nebo i rekoh: Hvala, Prijatelju, razumijem, nisu još sazrele. Nekoliko dana kasnije, kada sam se već spustio u ravnicu, hodao sam uz cestu. Španjolci su na nekim dijelovima Puta proširi asfaltni kolnik, a hodočasničku stazu zaštitili onim visokim betonskim odbojnicima. Kad tuda hodate, ne morate gledati u zemlju kako biste sigurno zakoračili, sve je ravno i čisto. 

No u jednom trenutku ja sam pogledao dolje, i uz stazu ugledao jagode, sitne šumske jagode. Iskreno, već sam bio i zaboravio na onu molbu mojem Prijatelju. Zahvalio sam Mu, ubrao nekoliko komada, ostavio dosta za druge hodočasnike. Sljedećih dana gledao sam, tražio ih, ali više nijednom nisam naišao na jagode.

Ja do Puta nisam baš puno sanjao. Događalo se da mjesecima ništa ne sanjam. Zato sam zapamtio da sam jedanput, prije nekoliko godina, sanjao, probudio se pa ponovno zaspao i nastavio sanjati isti san. Čuo sam da se to zna događati drugima, pa mi nije bilo ništa neobično. Kada sam došao u prenoćište u O Celebrio, pripremio sam čepove za uši jer nas je u jednoj prostoriji bilo točno pedeset hodočasnika. U takvim uvjetima uvijek vlada nekakav šušur do kasno uvečer, kao i rano ujutro. Ima hodočasnika koji hodaju do mraka kao i onih koji ujutro prije zore kreću na Put. 

Kreveti na kat bili su složeni po četiri, tako da je osam glava, četiri dolje i četiri gore, bilo blizu, na malom prostoru, pa sam mislio sam da će mi čepovi svakako trebati. No zaspao sam bez čepova i usnuo san. Sanjao sam kako stojim na lijepom zelenom proplanku, a ispred mene dvije žene, meni okrenute leđima.

Jedna je moja prijateljica, koja na lijevoj nozi ima zavoj. Druga je njezina kći. One razgovaraju. Probudio sam se, otišao na toalet, zaspao i nastavio sanjati isti san. Kći se sada okrenula prema meni, smije se i kima glavom. Ja joj kretnjama pokazujem da ne kaže majci da sam tu, no ona me ne sluša. Tad sam se opet probudio. Iznenađen nastavkom sna, zahvalio sam na tome mome Prijatelju i ponovno zaspao. 

No san se nastavio i treći put. Sada je prijateljica okrenuta prema meni, smije se, prilazi mi, te zajedno hodamo i razgovaramo. Njezina kći hoda iza nas. Kad sam se opet probudio, bio sam još iznenađeniji trećim nastavkom istog sna. Upitao sam moga Prijatelja: Pa je li više dosta istog sna? Zaspao sam i mirno spavao do jutra.

Na Putu sam upoznao Morija, budista iz Yokohame. Kada je vidio moj plan Puta, upitao me je možemo li zajedno hodati. Moj mu je plan odgovarao, jer je i on, kao i ja, malo stariji gospodin, ima 63 godine, tri manje od mene. Ujutro bismo zajedno krenuli, tijekom hodanja svaki je bio u svome filmu, a po dolasku u mjesto noćenja opet bismo se družili, prali rublje, išli na večeru ili je sami pripremali u prenoćištu.

Kad bismo spavali u crkvenim prenoćištima, Mori bi išao sa mnom na misu, pomno pratio obred, ustajao s klupe kad bismo i mi ustali, davao lemozinu, a jednom je primio i blagoslov polaganjem ruku. Rekao je da poštuje našu religiju, a na Camino je došao iz svojih religioznih osjećaja. On je imao neku opremu za putovanje koju sam prvi put vidio: konop za sušenje rublja i štipalice s produžetkom. Konop je bio dvostruki, podijeljen po segmentima, a štipalice su na sredini imale dodatak tako da su se mogle okrenuti za 360 stupnjeva i zakvačiti za bilo što. 

Jednog kišnog dana čarape mi se nisu bile osušile u prenoćištu pa sam zamolio Morija da mi ustupi dvije svoje štipalice. On mi je štipalice poklonio te sam svoje mokre čarape zakvačio za ranac i tako ih nosio da se osuše dok hodam. Zauzvrat, ja sam Moriju poklonio vrećicu lavande s natpisom “Split – Croatia”. Ponio sam nekoliko vrećica sa sobom iz Splita koje ću ostaviti na odredištima, u Santiagu i Finisterre. 

Kad smo 21. lipnja stigli u prenoćište, Mori mi je za večerom rekao kako je dosad hodao moj Put, a da će od sutra hodati svoj Put i krenuti ranije, u ranu zoru. Tako je i bilo. Ujutro me je pozdravio i otišao, a ja sam još malo odspavao. Kasnije, pripremajući ranac, vidim da mi nema štipalice. U prvi čas sam pomislio da je Mori uzeo svoje štipalice, ali onda sam jednu našao. Druge nije bilo. Nakon doručka krenuo sam na Put, ali u smjeru iz kojeg sam sinoć stigao, tražeći štipalicu, da mi nije slučajno negdje uz put ispala. Nisam je našao te sam se okrenuo i nastavio dalje u smjeru prema Santiagu, tužan, bez Morija i bez jedne štipalice.

Nakon nekog vremena na Putu počeo sam sustizati jednu hodočasnicu koja je polako hodala. Vidio sam da ima problema pri hodu. Kad sam joj se približio, ostao sam zapanjen. Za njezin je ranac, s desne strane, bila zakvačena moja štipalica! No tu nije bio kraj iznenađenju. Počeli smo razgovarati i shvatili da se razumijemo na svojem jeziku. Gospođa Barbara bila je iz Slovenije, iz Novog Mesta! Ispričala mi je kako je jučer pronašla tu štipalicu na Putu. Jedva se je uspjela sagnuti i podignuti je s tla, jer je bole koljena. Znala je da ju je netko izgubio, a jutros ju je zakvačila za ranac. 

Naravno da smo u prvom baru popili pivo u čast ponovnog spajanja mojih štipalica. Zamislite samo kolika je mogućnost da nešto što vam je drago izgubite na Putu, a drugi dan nađete! I to kod osobe s kojom možete razgovarati na svome jeziku. A da ne ostane samo na pivu i štipalici, za to se pobrinula Barbara. Razgovarali smo o Putu i kako ga doživljavamo. Rekla mi je da i ona moli dok hoda, ali ne zna baš sve molitve. Zna Oče naš, ali nije doma sa Zdravo Marija, pa sam joj na komad papira napisao molitvu, što je zahvalno prihvatila.

NASTAVLJA SE...