Na putu svetog Jakova 464

Predaja kaže da su Jakovljevi učenici njegovo mrtvo tijelo iz Jeruzalema prevezli do Galicije

Predaja kaže da su Jakovljevi učenici njegovo mrtvo tijelo iz Jeruzalema prevezli do Galicije
Od 9. stoljeća hodočasti se u španjolski Santiago de Compostela

Blagdan sv. Jakova, jednog od dvanaestorice apostola, Katolička Crkva slavi 25. srpnja. Jakov Zebedejev jedan je od Isusovih apostola. Naziva ga se Starijim kako bi ga se razlikovalo od drugog Jakova, Alfejeva, kog su nazivali Mlađim, a također je bio jedan od apostola.

Jakov je bio sin Salomin i Zebedejev, brat apostola i evanđelista Ivana. Rođen je u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Na apostolat ga je u proljeće ili ljeto godine 28. pozvao sam Isus. Sveti Matej u svome evanđelju piše: “Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađu i svoga oca te pođu za njim” (Mt 4,21-22). 

Sveti Jakov bio je naglog karaktera, o čemu svjedoči zgoda iz Isusova života koju opisuje evanđelist Luka, o negostoljubivim Samarijancima koji ne htjedoše primiti Isusa i učenike. “Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: ‘Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?’ (Lk 9,54-56). Isus se okrenu pa ih ukori. ‘Ne znate, čijeg ste duha. Sin čovječji nije došao da uništi duše, nego da ih spasi’. I odu u drugo selo” (Mk 3,17). Od tada ih je Isus zvao Boanerges – sinovima groma. 

Drugom zgodom došla je Jakovljeva i Ivanova majka Saloma i molila Isusa da njezina dva sina posjedne u svome Kraljevstvu sebi zdesna i slijeva. I ona se, s mnogim drugim Židovima, nadala da će Isus osnovati veliko židovsko kraljevstvo. No Isus ukori njihovu sebičnost riječima: “Vi ne znate što tražite. Možete li piti kalež muke i smrti?” Rekoše da mogu. Isus na to reče: “Gorki kalež ćete piti, ali sjesti meni s desne i s lijeve strane, to pripada onima kojima je pripravio moj Otac nebeski.” 

Odmah nato dodaje divnu poruku učenicima: “Koji hoće među vama biti velik, neka bude vaš sluga, a koji hoće među vama biti prvi, neka bude kao dijete. Kao što sin čovječji nije došao da njemu služe, nego da On služi i život svoj dadne u otkup za mnoge” (Mt 20,20-24,26). 

Pratio je Jakov Krista u svemu, gledao je očima čudesa što ih je činio te cijelo vrijeme rastao u vjeri kako bi jednom kada Krist ode nebeskom Ocu s ostalim apostolima mogao naviještati Evanđelje cijelim svojim bićem. S Petrom i Ivanom svjedoči Kristovu oživljenju mlade Jairove kćeri, prisutan je pri Isusovu preobraženju na brdu Tabor, ali svjedoči i Njegovoj agoniji u Getsemanskom vrtu.

Krist ga je odabrao za sve to ne zato što je Jakov bio bolji od drugih, nego zato što je bio običan i nesavršen čovjek. Čovjek u kojemu su se vjerojatno svakodnevno odvijale borbe, čovjek čija je ćud znala biti nagla i brzopleta, no i čovjek čije je srce htjelo dati sve za Krista i vjeru koju je On donio svijetu.

Dio legendi o sv. Jakovu 

Nakon događaja Duhova Jakov je neumorno i hrabro, kao i ostali apostoli, naviještao Kristovu otkupiteljsku smrt i njegovo uskrsnuće. Djelovao je i na Iberskom poluotoku, osobito u Galiciji, krajnjoj sjeverozapadnoj pokrajini današnje Španjolske, gdje je pokrštavao pogansko stanovništvo. Kaže se da je Jakov, doplovivši s istoka, najprije došao u luku Cartagenu, gdje je osnovao prvu španjolsku biskupiju, te potom navješćivao evanđelje po mnogim krajevima u zemlji. 

Dokumenti literarno svjedoče kako je Jakov došao sa svojim učenicima preko Galicije i Kastilje do Aragona i grada Zaragoze, na obali rijeke Ebro. Ondje je nekoliko dana propovijedao, i među mnogim obraćenicima odabrao osmoricu s kojima je navješćivao Kraljevstvo Božje. Noćili su na obali Ebra. U noći 2. siječnja 40. godine Jakov je sa svojim učenicima noćio uz rijeku Ebro kad je začuo glasove anđela kako pjevaju “Ave Maria, gratia plena”. Otvorivši oči, ugledao je Djevicu, Majku Kristovu, kako stoji na mramornom stupu. 

Marija je u to vrijeme još uvijek bila tjelesno živa na zemlji. Djevica je zamolila apostola da na tom mjestu sagradi crkvu s oltarom oko stupa na kojem je stajala, obećavši kako će to mjesto ostati do kraja vjekova kako bi Božji čudesni predznaci i čudesa djelovali po Njezinu zagovoru, za one koji su u potrebi i zatraže Njezinu zaštitu. Gospa je nestala, ostao je stup. 

Apostol Jakov i osam svjedoka tog čuda počeli su odmah graditi Crkvu na onome mjestu. Prije negoli su završili s gradnjom Jakov je jednog od učenika zaredio za svećenika, kako bi služio u crkvi. Crkvu je posvetio i nazvao je Svetom Marijom od Stupa. Bila je to prva crkva posvećena Presvetoj Djevici. Stup i crkva i danas stoje u Zaragozi. 

Vjeruje se da se Jakov godine 42. vratio u Jeruzalem. Herod Agripa I., unuk Heroda Velikog, naredi da ga zbog propovijedanja o Kristu i njegovu uskrsnuću uhite. Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju obraćenje sudskoga sluge koji je Jakova vodio na sud. Vidjevši taj kako je apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: Mir s tobom! Nakon toga obojici odrubiše glavu. 

Predaja dalje kaže kako su Jakovljevi učenici Teodor i Anastazije preuzeli mrtvo tijelo svoga učitelja te ga uz pomoć anđela i povoljnog vjetra brodicom prevezli do Galicije, gdje je sv. Jakov bio duhovno najaktivniji. Pri kraju plovidbe digla se oluja, doživješe brodolom, a tijelo sv. Jakova nestade u dubinama. Nakon nekog vremena sveto je tijelo pronađeno na jednoj plaži u Galiciji, neoštećeno i prekriveno školjkama, Jakobovim kapicama. Zbog toga ta školjka ima veliko značenje za hodočasnike na Putu svetog Jakova i postala je simbolom hodočašća.

Grob sv. Jakova 

Od svih apostola Jakov je prvi posvjedočio svoju vjernost Kristu mučeničkom smrću. Kralj Herod Agripa I. dao ga je pogubiti mačem na Pashu 42. ili 44. godine (Dj 12,2). Na mjestu za koje se pretpostavlja da je mjesto smaknuća Jakova apostola, carica Jelena je u IV. stoljeću dala sagraditi velebnu crkvu, koja je međutim uništena u napadu Perzijanaca godine 614. Početkom 8. stoljeća, godine 711., Arapi prodiru u Španjolsku i lako osvajaju tu veliku zemlju, vojno i politički razjedinjenu. I kad je nakon stotinu godina njihove prevlasti ostalo slobodno tek nekoliko katoličkih državica na sjeveru poluotoka, događa se pravo čudo u pokrajini Galiciji.

Godine 813. pustinjak imenom Pelayo boraveći na brdu Libradon noćima zamjećuje tajanstvena svjetla poput zvijezda iznad jednog nadgrobnog humka u polju. Od straha se nije usudio približiti humku. Onda mu se u snu obratio sam sv. Jakov, tražeći da se iskopa njegov grob. Pelayo odluči da o neobičnim događajima izvijesti svog biskupa Teodomira. U potrazi je pronađena mramorna grobnica, a u njoj zemni ostaci čovjeka odrubljene glave. Uskoro je, po odobrenju kralja, iznad groba podignuta velika bazilika i svetište Santiago de Compostela (Santo Iago de Campo Stellae – Sveti Jakov iz Zvjezdanog polja). 

Nad mjestom, čudom otkrivenim, gdje su pokopane kosti apostola Jakova, sagrađena je bazilika oko godine 818., u vrijeme vladavine Alfonsa II., kralja Asturije. Galicijski grob je nakon toga postao simbolom otpora španjolskih kršćana protiv islama. Tome su pridonijele i priče kako se svetac znao iznenada pojaviti u vojnim okršajima između domicilnoga kršćanskog stanovništva i Maura i donijeti pobjedu kršćanskoj vojsci u trenucima kad se činilo da je za nju bitka već posve izgubljena. Zato je prozvan i imenom Santiago Matamores (Sveti Jakov koji ubija Maure). 

Iz tog vremena datira i križ sv. Jakova čiji je donji dio zašiljen u obliku koplja. Spominje se da su ga vidjeli u bitci kod mjesta Clavijo 23. svibnja 844. godine i još nekoliko puta, pa i u znamenitoj bitci u mjestu Las Navas de Tolosa 1212. godine. Glas o čudu brzo se proširio širom porobljene kršćanske Španjolske i dalje, pa već od godine 840. ljudi iz cijele Europe počinju hodočastiti Svetom Jakovu od Compostele. 

Europa nije progutana u muslimanskom osvajačkom valu, nije pregažena zahvaljujući Španjolcima. Da Španjolci nisu zaustavili islam, nije nezamislivo da bi ne samo Europa nego možda i Amerika došle pod muslimansku vlast, tvrdi povjesničar Claudio Sánchez-Albornoz. 

U najstarije doba sv. Jakov prikazivan je kao apostol, dostojanstven starac s bradom i knjigom. Kasnije ga prikazuju kao ratnika u borbi protiv Maura, viteza na bijelome konju spremnog za boj; naposljetku, prikazuju ga kao hodočasnika s putničkom torbom, štapom i školjkom na prsima, koja je tijekom povijesti postala simbolom hodočasnika na putu u Compostelu. 

Apostol Jakov Stariji zaštitnik je Španjolske, a njegove relikvije čuvaju se u katedrali u Santiago de Compostela, koji se smatra trećim svetim gradom Rimokatoličke Crkve, nakon Jeruzalema i Rima. Blagdan sv. Jakova središnji je blagdan u nekoliko zemalja, Portoriku, Nikaragvi, Kongu, Haitiju, Gvatemali, gdje su Portugalci prenijeli štovanje, koje se duboko ukorijenilo. Kao svoga zaštitnika sv. Jakova su štovali putnici i hodočasnici, srednjovjekovni vitezovi, liječnici, kožari, ratari i voćari.

Ribaru sretni Galilejskog mora, Jakove sveti, primi našu pjesmu: Ribarskoj mreži glas te Kristov ote, Marni da budeš ribar, dušolovac. Isusov pogled zanio te mlada, S Ivanom, bratom, za njim odmah hrliš Učenik vatren ti si uvijek bio Kao sin groma gorio za Krista.

Put sv. Jakova

Tradicija kršćanskog hodočašća seže barem do 4. stoljeća, do carice Jelene, majke cara Konstantina Velikog i prve poznate hodočasnice, koja se uputila u Svetu Zemlju, želeći vlastitim nogama stupiti na tlo kojim je Isus hodao i djelovao, umro i uskrsnuo. Uz Svetu Zemlju ubrzo su i grobovi svetih Petra i Pavla u Rimu postali omiljenim ciljevima hodočasnika, i tako je sve do danas. 

Od 9. stoljeća njima se kao treće najvažnije kršćansko hodočasničko mjesto pridružuje španjolski Santiago de Compostela, svetište u kojem se nalazi grob Jakova Starijeg, Isusova učenika i prvog mučenika među apostolima. Santiago de Compostela nije, međutim, poseban samo kao svetište s veličanstvenom katedralom u kojoj se danas nalazi grob apostola Jakova, nego je postao poznat i zbog raznolikih pravaca i putova kojima su hodočasnici iz svih dijelova srednjovjekovne Europe kročili do svoga cilja. 

Čini se da na pitanje odakle započinje Put sv. Jakova Španjolci imaju najtočniji odgovor: On počinje od vlastite kuće. Jedino se tako može razumjeti činjenica da se s vremenom razvila gusta mreža raznolikih putova koji su od Irske, Engleske i Baltika, kroz Poljsku, Njemačku, Austriju, Švicarsku, Italiju, Francusku i Španjolsku vodili upravo do Santiaga de Compostela. Ti su putovi postali prava vjerska i kulturna dragocjenost Europe, te je jedan njihov dio uvršten i 1993. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine pod nazivom Put sv. Jakova, a Vijeće Europe mu je 1987. dodijelilo titulu Glavna ulica Europe.

Mnogi od današnjih sjevernih europskih putova ka Santiagu slijede iste rimske putove opisane u Codex Calixtinus. Peta knjiga Kodeksa spominje rute počevši od Pariza, Vézelaya, Le Puya i Arlesa, koje vode preko Pireneja. To je takozvani Francuski put (Camino Francés), koji je danas najpopularnija hodočasnička ruta za Santiago. Druge popularne rute su tzv. Srebrna ruta iz Seville (Via de Plata) ili portugalska ruta (Camino Portugués), iz Lisabona. 

Nastanak klasičnog Camino Francés, koji od Pireneja vodi prema Santiagu, vezan je uz prvu polovicu 11. stoljeća i Kraljevinu Navaru. Godine 1118. zapisano je da je kralj Sančo III. Navarski (Sancho III Garcés), zvan Veliki (1004. - 1035.), stvorio preduvjete za nastanak Puta. Put se prvi put spominje godine 1047. Istom su se rutom prije koristili hodočasnici koji su išli u Rim, a povezivala je kraljevske gradove Jacu (pokrajina Huesca), Pamplonu (pokrajina Navara), Burgos i León. 

Prvi vodič za hodočasnike napisao je godine 1139. Aymeric Picaud, francuski redovnik i hodočasnik. Danas se čuva kao oslikani rukopis pod nazivom Liber Sancti Jacobi: Codex Calixtinus u katedrali u Santiagu. Od srednjeg vijeka na raznim je rutama do Santiaga izgrađeno oko 1800 vjerskih i svjetovnih povijesno značajnih građevina. S vremenom su različite okolnosti, poput kuge, pokreta reformacije, političkih nemira u 16. stoljeću te francuskog prosvjetiteljstva u 18. stoljeću bitno smanjili broj hodočasnika. 

Doba masovnih komunikacija i popularna kultura Camino su ponovno učinili atraktivnim. Sve više je dokumentaraca i putopisa o Caminu, neki su čitali Coelhova Hodočasnika, možda gledali film The Way, s Martinom Sheenom... 

Ljudi su se vratili hodočašću. Svake godine puno hodočasnika iz stotinjak različitih zemalja, koji dođu u Španjolsku pješice, na biciklu, na magarcu ili konju, traže potvrdu koja se zove Compostela, a dodjeljuje se na osnovi hodočasničke putovnice ispunjene pečatima gradova kroz koje su prošli na putu do Santiaga de Compostele. Putovnica je dokaz da su prošli putem koji je Udruženje hodočasnika sv. Jakova priznalo kao jedini službeni put. Taj broj je zapravo puno veći, jer ima mnogo hodočasnika koji ne traže svoju Compostelu.

Na putu prema Santiagu hodočasnici tradicionalno prođu Cruz de Ferro, brdo kamenja na kojem je željezni križ, gdje namjernici ostavljaju svoje kamenčiće donesene od kuće, koji simboliziraju osobne probleme što ih na Putu žele zauvijek ostaviti. Svoj kamen za Put ja sam ponio iz Tijarice, odakle potječe moja obitelj. Onda sam, kopajući vrt prije putovanja, ugledao bijeli kamenčić u obliku srca pa sam i njega ponio sa sobom. 

Na Caminu se, kako svi potvrđuju, nitko ne može izgubiti, što zbog staza, označenih žutim strelicama i simbolom Camina, školjkom znanom kao Jakobova kapica, što zbog ljubaznosti domaćeg stanovništva. Čim spaze nepoznato lice s ruksakom koje je odlutalo s puta, viču: “Camino!”, pokazujući pritom pravi smjer. Uz službene oznake, na mnogim su mjestima žute strjelice iscrtane i po kamenju, pročeljima kuća, prometnim znakovima. 

Oko Puta i hodočašćenja razvile su se mnoge legende: o apostolu Jakovu, njegovu čudesnom djelovanju i prenošenju njegova tijela u Španjolsku, o dobročiniteljima svetišta, o svetome Gralu, ali i o doživljajima samih hodočasnika. Sve su te legende zapisane u dvjema važnim srednjovjekovnim knjigama, Legenda aurea (13. st.) i Liber sancti Jacobi (12. st.). Tako se upravo na temelju jedne vrlo neobične legende još i danas u katedrali u Santo Domingo de la Calzada u kavezu čuvaju živi pijetao i kokoš. 

Nizozemski pisac Cees Nooteboom u svojoj knjizi Skitnja do Santiaga tvrdi da je hodočasničko kretanje milijuna ljudi utjecalo ne samo na ekonomski razvoj i političku situaciju u Španjolskoj nego “nije pretjerano reći da je u dolinama Asturije promijenjena povijest Europe, a time i povijest svijeta”. Postoji izreka: Ako želiš sresti Isusa, idi u Jeruzalem. Ako želiš sresti svetog Petra, idi u Rim. Ako želiš sresti sebe, idi u Santiago de Compostela.

Simbolika Puta 

Iako je do danas zadržalo i dozu avanture, hodočašćenje putovima sv. Jakova do Santiaga de Compostela ima svoju duboku duhovnu simboliku. Ono je ponajprije metafora ljudskoga života, koji prolazi kroz različite etape, nastajanja, kretanja, promjene, prolaznosti. Naš život često se shvaća kao zahtjevno hodočašće na zemlji, kojega je cilj nebesko zajedništvo s Bogom. To već naznačuje i glavni smjer kretanja hodočašća, od istoka prema zapadu. Na istoku Sunce izlazi te je po tome istok simbol rađanja, početka života i duhovnog preporoda. Na zapadu sunce zalazi, pa ta strana označava prolaznost našeg života, umiranje i smrt. Isti smjer nalazimo i u starim crkvama. 

Oltarni prostor okrenut je istoku. Odatle, od Krista, dolazi život. Glavna vrata ili portal usmjereni su prema zapadu. Tako se ulaskom u crkvu događa obrnuti smjer: od smrti u život. Nakon duhovnog preporoda u crkvi vjernik ponovno izlazi na svoj životni put označen nastajanjem, promjenom i prolaznošću. Na još jednome mjestu taj je smjer veoma bogat značenjem. 

Put sv. Jakova ne završava dolaskom u Santiago de Compostela, nego se redovito nastavlja do rta Finisterre, na atlantskoj obali. Finisterre prema latinskome znači “kraj svijeta”. To se mjesto na obali Atlantika smatralo najzapadnijom točkom, krajem tadašnjega svijeta, a obala se nazivala Obalom smrti. Ta točka se tumači kao smrt za dotadašnji život hodočasnika i početak duhovnog preporoda, novog života hodočasnika. Naposljetku, na toj točki susrećemo i more, s njegovom višestrukom simbolikom: more kao mjesto rođenja, ali i beskraja i vječnosti. 

Osim divlje obale koja se ne zove bez razloga Obalom smrti, plesa valova po stijenama i huka oceana, tu je i svjetionik te križ koji obilježava mjesto na koje je po predaji kročio sveti Jakov. Možemo samo zamisliti gdje se nalazio grad Duju, koji je prema legendi Bog kaznio nestankom jer nije pružio utočište svetom Jakovu.

Neizostavni znak prepoznavanja, školjka sv. Jakova, također ima svoju kršćansku simboliku. Označava začeće Sina Božjega u Djevici Mariji. Isus Krist, biser školjke, nastaje spajanjem neba i zemlje. Time je i sama školja znak čovjekova susreta s Bogom na hodočasničkome putu. 

Jedan osjećaj posebno je izražen na Putu sv. Jakova. Taj je osjećaj ljubav. Polako, dan za danom, hodočasnik sve više prepoznaje taj osjećaj ljubavi: prema prirodi, prema ljudima, prema svemu stvorenom. Susrećući se na Putu, hodočasnici se grle, daruju ljubav jedni drugima. Nalaze ljubav u mirisu cvijeća, kada u šumi zagrle drvo, kad osluškuju ptičji pjev i paze da na stazi ne stanu na jednog od tisuću puževa. Nakon nekog vremena hodočasnik ima ljubavi za sve uokolo. 

Kada sam ja nakon nekoliko dana pješačenja prepoznao taj osjećaj, ništa mi više nije bilo teško, osjećao sam u sebi silnu radost, zadovoljstvo, ljubav. Hodočasnički Put nije širok. Budući da je uzak, taj Put vodi čovjeka u život, za razliku od širokog i prostranog puta, koji vodi u smrt. Hodočasnički je Put otvoren za sve ljude jer se na njemu poroci smanjuju, kreposti rastu, grijesi se opraštaju. On je pokora za pokornike, put za pravednike, ljubav svetaca, vjera u uskrsnuće i nagrada za blaženike, udaljavanje od pakla, pročišćenje duha, zaštita nebesa.

NASTAVLJA SE...