Na putu svetog Jakova 549

Naletio sam na internetu o Santiagu de Composteli i odlučio krenuti na hodočašće

Naletio sam na internetu o Santiagu de Composteli i odlučio krenuti na hodočašće
La Porte Saint-Jacques, početak hodočašća na francuskoj ruti

Živimo u vremenu opće mobilnosti. U današnjem umreženom svijetu ljudi stalno putuju, ne samo zbog studija, kulturnog uzdizanja ili zbog posla nego još više zbog provoda i odmora. Turizam je već desetljećima u snažnom porastu kako u glavnoj sezoni tako sve više i u onim nekoć mirnim mjesecima u godini. 

Danas više nije neobično ni usred zime u Splitu, Dubrovniku ili Zagrebu susresti skupinu turista s Dalekog istoka. Brz ritam života, rastrganost između obveza u obitelji i na poslu, svakodnevni pritisci i stres na radnome mjestu toliko nas umaraju i iscrpljuju da jedva čekamo dane odmora i opuštanja kako bismo se obnovljenim duševnim i tjelesnim snagama vratili u svoju svakidašnjicu. 

Sve su traženija i hodočašća, kako na sveta mjesta Kristova zemaljskog života u Izraelu tako i u poznata kršćanska svetišta i samostane ili mjesta ukazanja Bogorodice širom Europe. Za razliku od prošlih vremena današnji hodočasnik ne mora podnositi sve one tegobe dnevnog hoda, tjelesni umor, žegu sunca ili kišne dane, olujni vjetar, skroman provijant i jednostavna prenoćišta. On ne pješači puno, nego putuje udobnim, modernim i brzim prometnim sredstvima. A kada dođe na odredište, sve mu je nekako nadohvat ruke. Za duhovni doživljaj i okrepu ne treba puno tjelesnog napora i odricanja.

Ipak, ima i onih hodočasnika koji se dragovoljno odriču udobnog putovanja te rado i ciljano pješače, putuju pješice ne samo danima nego i tjednima, stotine kilometara, sami ili s nekim slučajnim suputnikom, noseći sa sobom svu svoju najnužniju potrepštinu, da bi došli do cilja svoga hodočasničkog puta. Najpoznatija ruta takvih hodočasnika svakako je Put svetog Jakova koji iz različitih europskih zemalja preko Francuske vodi do groba sv. Jakova u Santiago de Composteli na sjeverozapadu Španjolske. Tim putem godišnje prođe po nekoliko stotina tisuća hodočasnika. 

Prije desetak godina Nijemac Hape Kerkeling, inače voditelj zabavnih emisija na tamošnjoj televiziji, hodočastio je pješice spomenutom rutom više od 600 kilometara te opisao svoja iskustva traženja Boga i samoga sebe u neobičnoj knjizi koja je u nekoliko godina doživjela 15 izdanja u milijunskoj nakladi. 

No ne moramo ići daleko da bismo našli takve primjere. Pred nama je knjižica Ivice Bote koji je nedavno hodočastio Putem svetog Jakova pa nam riječju i slikama priopćava svoja neobična duhovna iskustva s toga puta. Fotografije su već bile na nekoliko izložbi, a tekst je autor pripremio za ovo izdanje. Neočekivano je i samo nadahnuće, pa onda i odluka da u svojoj specifičnoj životnoj i obiteljskoj situaciji prihvati za njega dotad posve nepoznat izazov i pripremi se te pođe na dalek put do groba sv. Jakova. 

Tijekom pješačenja za koje se kao katolički vjernik i duhovno pripremio doživljava pročišćavajuću snagu hodočasničkog hoda koja ga sada na nov način približava Bogu. Bota nam svjedoči kako hodočasnik na putu, u odmaku od svagdašnjih briga i problema, postaje slobodan od raznih banalnih ovisnosti i svega što njime želi zavladati te osjeća Božju prijateljsku blizinu, njegove znakove i poticaje. To ga iskustvo duboko prožima i nosi ga iz dana u dan dok korača prema cilju.

U Evanđelju Isus Krist za sebe veli: Ja sam put. On je Božji put k nama ljudima, ali istodobno postaje i našim putem k Bogu. Vjerovati znači ne “stajati”, nego ići s njim tim putem prema konačnom cilju – “gledanju”. Dok putujemo, učimo važne Božje naputke, ali bolje upoznajemo i sami sebe, svoj poziv i svoje konačno određenje: da smo prolazni hodočasnici koji u sebi nose neutaživu čežnju za pravim i konačnim ciljem; učimo se solidarnosti s drugima, proživljavamo iskustvo osamljenosti i jedinstvenosti trenutka, put nas odgaja u pravoj vjernosti i spremnosti da se mijenjamo prema Božjim nadahnućima. 

Knjiga Ivice Bote, bogata sitnim zapažanjima i osobnim proživljavanjima, jednostavno i autentično govori o tim i drugim iskustvima, nadahnućima, susretima i otkrićima hodočasnika na Putu sv. Jakova. Vjerujem da će je svaki zainteresirani čitatelj u dahu pročitati. U njemu će pobuditi slične osjećaje te osvijetliti i osnažiti duhovna iskustva koja u sebi nosimo, napisao je u predgovoru knjižice Ivice Bote "S Prijateljem na Putu sv. Jakova - Duhovno svjedočanstvo", u izdanju Naklade Bošković iz Splita, pastoralni vikar Splitsko-makarskenadbiskupije don Nediljko Ante Ančić.

Kako sam odlučio krenuti na Put

Ima dana kojih se sjećamo cijeli život, dana koji nam nešto znače. To može biti dan kada nekog upoznamo, kada dobijemo na lotu ili kada naš klub postigne kakav uspjeh. Ima dana i kad nam se nešto dogodi, a ne znamo što se zapravo dogodilo ni zašto se dogodilo. Dana kada smo tužni ili sretni bez ikakva vidljiva razloga. Ima dana koji nisu slični drugim danima, koji izlaze iz svakodnevne kolotečine. 

Kada osjetite takav dan, nemojte odmahnuti rukom i reći: Nije to ništa, nije to za mene. Nećete biti ni svjesni da doživljavate preporod, duhovnu nadogradnju onoga što imate u sebi. Jednog takvog dana ja sam nešto doživio, prepoznao poziv i odlučio krenuti na Put sv. Jakova. Nije to bilo ništa dramatično. Jednostavno sam, tražeći neke podatke na internetu, naletio na stranicu o Santiagu de Composteli, pogledao je i odlučio krenuti na hodočašće. 

Nekoliko dana nakon toga, 26. listopada 2015., kupio sam avionsku kartu za 19. svibnja 2016. i počeo s pripremama za Put. Ovdje želim svjedočiti o tome kako sam doživio Put, što mi se događalo i kako sam to tumačio. Želim dati sliku nečega što tumačim kao blagoslov, iskušenje i potvrdu. Sliku duhovnosti na Putu koji sam proživio kao hodočasnik. Hodočasnik koji do tada nije puno hodao, nije planinario, dapače, šetnja je bila nešto što mi baš nije odgovaralo. Hodočasnik koji je prošao sve sakramente, ali nije bio redovito u crkvi, o svakodnevnim molitvama da i ne govorim. 

Pripremajući se tijekom tih sedam mjeseci, napravio sam plan Puta. Od dvadesetak mogućnosti na kraju sam odlučio da moj Put traje 40 dana, premda je mogao trajati i manje. No, 40 je biblijski broj i to je prevagnulo. Planirao sam dnevne dionice, gledao gdje su usponi, gdje su nizine, birao prenoćišta. Putem interneta upoznao sam i hodočasnike koji su prošli Put i od njih dobio dobre savjete. 

Tijekom planiranja u jednom sam trenutku sebi postavio pitanje: Zašto idem na Put? Premda sam imao tri invalida u kući, nisam se zavjetovao, nisam odredio što je motiv i svrha mog Puta. Znao sam da ću na Putu moliti, no to nije bilo ono što sam smatrao svrhom. I pronašao sam odgovor, opet u molitvi: svakodnevno ću moliti za nekog. Svaki dan tih 40 dana, te još četiri dana od Santiaga do Finisterre, ja sam molio za nekoga. Za obitelj, prijatelje i neprijatelje, žive i mrtve, zdrave i bolesne, a prvi dan za one za koje nema tko moliti.

Počeo sam sastavljati taj popis, svakodnevni popis onih za koje ću moliti. Uvažavao sam imendane i rođendane, obitelj i rodbinu rascjepkao na nekoliko dana, teško bolesnima posvetio cijeli dan samo za njih, a popis prijatelja bio je poprilično dug. Popis sam sastavljao gotovo do zadnjeg dana, a poslije ga na Putu još dopunjavao. Uvijek se nekoga sjetite u zadnji čas. Zato sam zadnji dan molio za one koje sam zaboravio, a moj Prijatelj zna koji su to.

Moj Prijatelj 

Moj Prijatelj. Bogu sam se obraćao kao mome Prijatelju. Naime, noćeći i u crkvenim prenoćištima, pribivao sam večernjim sijelima na kojima su hodočasnici svjedočili o tome kako su i zašto krenuli na Put. Trećeg dana na Putu, u samostanu Zabaldica, bio sam među prvima prozvan svjedočiti. U prvi trenutak nisam znao što reći, no nakon te prve smetenosti rekao sam da je Bog naš Otac, ali i naš Prijatelj, da nam šalje poruke te da sam ja osjetio Njegov poziv, prihvatio ga i krenuo na Put. 

Tako bih svako jutro na Putu najprije pozdravio svoga Prijatelja, zahvalio Mu na novom danu, rekao Mu za koga se taj dan molim, zašto se molim i započeo bih s molitvom. Molio sam potiho, ali i naglas. Nisam se skrivao moleći u sebi. I molio sam do dolaska u sljedeće prenoćište. Dolaskom u prenoćište još bih izmolio završne molitve, uključujući molitvu pape Franje za Godinu milosrđa. 

Kada sam se tako obraćao Bogu, kao Prijatelju, svakodnevnom molitvom, ćutio sam neku prisnost s Njime, svakodnevnu povezanost koja me pratila na Putu. To je dovelo do toga da sam Ga u žaru ponekad znao zamoliti za nešto neobično. Ili bih neke svoje postupke propitivao pitanjem: Zašto me je moj Prijatelj ovamo doveo? 

Moj odnos prema Njemu bio je pun poštovanja, ali sam Mu se obraćao i posve zemaljski, kao suputniku. Primjerice, nakon nekog vremena ujutro bih Ga, kad bih Mu poželio dobro jutro, upitao: Kako si spavao? Pa onda: Spava li uopće Bog? Kad sam se molio, molio sam se Bogu, a kada sam s Njime razgovarao, razgovarao sam s Prijateljem. Tako sam dobio doživljaj Božje blizine, osjećaj da je svakoga trenutka uz mene. On i jest svakog trenutka s nama, no u svakodnevnom trku za životom mi to rijetko primjećujemo.

Ondje, na Putu, gdje ste sami sa sobom i molitvom, taj susret s Njime izbija na vidjelo, okružuje vas i prati čitavim Putem. Nakon nekog vremena Božja blizina postane nešto posve prirodno, razgovarate s Njime, i u stvarima koje vas okružuju počnete prepoznavati Njegove odgovore.

Nije mi bilo nimalo lako doći do te situacije prepoznavanja. Neke sam stvari napravio intuitivno, a poslije to prepoznao kao Božji zahvat, bilo kao iskušenje, bilo kao potvrdu. Mislim da je prepoznavanje nešto što sami moramo pronaći u sebi. Tu nam On pruža onu slobodu, slobodu volje, slobodu da izaberemo, slobodu da prepoznamo. A na Putu ste slobodni, imate svu slobodu ovoga svijeta. 

Tih četrdeset dana ja se nisam brinuo o politici i ekonomiji, nisam pratio novine ni televiziju; mogao je u nekom dijelu svijeta započeti ili završiti rat, a ja za to ne bih znao. Nikakav vanjski utjecaj nije na mene djelovao, osim u povremenim kontaktima s obitelji. U toj slobodi od svega nevažnog u životu, slobodi koja donosi puninu u duši, put prema Njemu i prepoznavanju Njega u svemu oko vas savršeno je jednostavan.

Otvorite se, pustite da vas ispuni duh prirode, mirisi šume i poljâ oko vas, pjev ptica, šum lišća i huk vjetra, sve je to Božje djelo. Kada govorim o slobodi na Putu, pritom ne mislim samo na mogućnost slobodnog izbora u kakvoj dvojbi, prihvaćanja jednoga ili drugoga rješenja, nego govorim o slobodi duha, slobodi duše, slobodi koja vas ispunja kao radost života i pruža osjećaj sjedinjenja s Bogom. Jer On sve zna, a mi bismo, da bismo Mu se približili, trebali zaboraviti sve zemaljsko što nas opterećuje i prihvatiti Njegovu ruku. A to možemo kao Njegova djeca, kao Njegovi prijatelji. 

Ovdje mi valja navesti jedan primjer, premda sam primjere kanio navoditi samo u konkretnom slučaju. No Njegova me ruka vodi, pa pišem: Kada sam stigao na kraj Puta, na rt Finisterre, spalio sam svoje čarape i time simbolično završio svoje hodočašće. Puhao je jak vjetar, na mahove. Jedan zamah vjetra bacio me je na kamen, gdje sam gotovo razbio kameru. Upitah se što je sada to. Protumačio sam taj udar kao ono dječje “daj pet” kad na kraju sve ispadne dobro. Samo što je Njegova ruka bila malo jača. 

Slika Puta 

Htio bih da ovaj moj zapis bude slika Puta sv. Jakova, ne turistička, nego duhovna slika. U razgovoru s drugim hodočasnicima često sam znao reći da je Put živ, da ima energiju koju hodočasnici upijaju ako se oslobode i otvore za Božja djela. Na Putu sam upoznao i ljubav i tugu, i život i smrt. Ljubav hodočasnika koji su se upoznali na Putu, vjenčali, dobili djecu i sada žive i rade na Putu. Tugu onih koji iz različitih razloga nisu mogli nastaviti Put, stići do kraja. Smrt u križevima pored Puta onih koji su umrli na Putu. Tu energiju Puta i sâm sam osjetio. Stigao bih u prenoćište umoran, istuširao se, oprao rublje i prilegao odmoriti se. Već nakon pola sata bio sam oran i poletan kao da taj dan nisam prošao dvadesetak kilometara. 

Na Put sv. Jakova ne idu samo hodočasnici. Mogu čak reći da su pravi hodočasnici u manjini. Otkako je Put posljednjih godina populariziran u publikacijama i filmovima, puno je šetača i turista, koji hodaju iz drugih, a ne iz vjerskih razloga. No na Putu vlada dobar duh tolerancije. Nitko nikoga ne nagovara ni na što. Razgovarao sam s onima koji ne vjeruju, a kada bi mi to otkrili, ja bih odgovorio: Nitko nije savršen. 

Neko vrijeme hodao sam s budistom koji je na Put krenuo iz svojih vjerskih razloga. Kad bismo došli u crkvena prenoćišta, išao bi sa mnom na misu i primao blagoslov od svećenika. Kad bih se ja prekrižio kod znaka sv. Jakova, on bi se naklonio. Rekao je da poštuje vjeru i tradiciju Puta te i pokazuje to poštovanje. 

E da, znak sv. Jakova. To je stilizirana školjka i obično se nalazi na križanjima kako bi hodočasnicima pokazala smjer. Najčešće se nalazi na malom betonskom stupiću; u pokrajini León bila je na drvenim stupovima, a u gradovima je ugrađena u pločnik ili je postavljena kao prometni znak. Na tim stupićima hodočasnici ostavljaju kamenčiće ili nešto od svoje opreme. 

Od početka sam, dakako, znao da hodočastim na grob apostola sv. Jakova Starijeg, ali u svojim sam se molitvama obraćao samo svom Prijatelju. U jednome trenutku upitao sam se: A gdje je tu sveti Jakov? Od tada bih kod svakog znaka zastao, prekrižio se i spomenuo se sv. Jakova. Nije u svakome mjestu gdje sam noćio bilo svakodnevne mise, pogotovo ne u manjim mjestima. U tim malim mjestima mise se održavaju jedanput tjedno, no nekoliko sam puta imao sreću da pogodim baš taj dan. U mjestima kroz koje bih samo prošao, obilazio sam crkve i kapele. U Navari i Leonu bile su uglavnom zatvorene, a u Galiciji otvorene.

Jedanput sam tako pošao obići crkvu koja je bila izvan trase puta i “naletio” na misu. Mala crkvica i unutra dvadesetak vjernika. Odložio sam štapove i ostao stajati uz vrata. Tijek mise kod njih je nešto malo drugačiji tako da je nisam uvijek mogao pratiti, ali ono što jesam, pratio sam na hrvatskom jeziku. Kada je došla pričest, uputio sam se prema svećeniku i tek nakon što sam se pričestio, postao sam svjestan ranca na leđima. Učinilo mi se neprimjerenim što sam se pričestio s rancem na leđima i upitao se što su tek o tome mislili vjernici u crkvi… 

Kad već govorim o crkvama, spomenut ću i nešto što mi se nije svidjelo. U Pamploni, Burgosu ili Leónu trebao sam platiti ulaznicu za ulazak u katedralu, kao i pri ulasku u neke crkve u manjim mjestima. Premda sam imao hodočasničku putovnicu, morao sam platiti ulaz kao turist. Naravno da nisam platio nijednu ulaznicu. Nisam mogao ući kao vjernik kako bih se pomolio. Nešto još neugodnije doživio sam u Leónu. Misa u katedrali počinje u 18 sati i tada se može slobodno ući. Malo sam zakasnio i naišao na zaključana vrata crkve. Za trajanja mise zaključava se ulaz u katedralu. 

Srećom, u blizini uvijek ima otvorenih crkava. Tako je u Burgosu iznad katedrale bila crkva sv. Nikole s predivnim oltarom od alabastra. Ondje sam slušao misu. Naplaćivanje ulaska jako me je rastužilo. Kao hodočasnik nisam imao vremena za obilazak katedrala, razgledavanje slika i kipova, grobova povijesnih osoba. Ja nisam turist, ja sam hodočasnik i samo sam se želio pomoliti. A to mi nisu dali.

nastavlja se...