Mens sana 2051

Strahopoštovanje srca prema Euharistiji

Strahopoštovanje srca prema Euharistiji
U posvećenoj hostiji se nalazi živi Bog / CROPIX

Često priređujemo svečane gozbe prigodom slavlja, kao što su: krštenja, pričesti, krizme, vjenčanja, župni blagdani, rođendani, imendani ili razne obljetnice itd. Bez obzira jesmo li domaćini ili smo pozvani u goste, moramo se držati nekakvog ritualnog reda, na što nas obavezuje sama gozba. Euharistijska gozba ima svoj ritual, koji nas upućuje kako se moramo pristojno odijevati i dolično ponašati na euharistijskim susretima.

Bog koji je ujedno domaćin, priređuje istinsku euharistijsku žrtvenu gozbu, na koju smo pozvani ne samo kao uzvanici nego i kao djeca Božja (usp. Iv 6,53-56). Uputa Kongregacije za božanski kult Neprocjenjivi dar presvete Euharistije (1980.) jasno ističe: "Pričest je dar Gospodinov, a vjernicima je predaje služitelj koji je za tu službu određen. Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh i svetu čašu, a još manje da jedni drugima iz ruke u ruku prenose" (br. 9).

Nažalost, mnogi kršćani vjernici nisu dovoljno upućeni u liturgijske naputke koje Crkva propisuje i nalaže. Iskreno se svi moramo upitati: tko je zbog toga najviše kriv u Crkvi? Zašto se onda čudimo da je uveden "novi" oblik pričešćivanja, osobito u redovničkim zajednicama, i u posebnim prigodnim crkvenim slavljima s malim skupinama laika, koji nije u skladu s liturgijskim naputcima Crkve. Nakon što svećenik pričesti, sestre i laici pristupaju oltaru te se sami pričešćuju. Nije riječ o tome tko je više ili manje dostojan pristupiti oltaru, nego je riječ o samoj uzvišenosti euharistijskog dara, koji se daruje Crkvi i narodu Božjem.

Dakle, neupitno je da se neprocjenjivi dar presvete Euharistije prima iz ruku svećenika, odnosno službenika oltara, a ne samim uzimanjem (samoposluživanjem). Nakon Drugoga vatikanskog koncila nastale su nepotrebne nesuglasice, prepirke i svađe u svezi pričešćivanjem, u klećećem ili stojećem položaju, na ruke ili u usta. Pitamo se koji je stav pričesti redovit, ispravan ili moguć? Nesporno je da su oba stava pričesti redovita, ispravna i moguća u današnjoj "liturgijskoj" crkvenoj praksi.

Poznato nam je da su kršćani u prvim stoljećima manje više redovito svetu pričest primali na ruke, ali to nije bila pričest na ruke u današnjem smislu. U prvoj Crkvi kršćani su prije nego su primili posvećeni kruh morali oprati svoje ruke. Nadalje, morali su se duboko nakloniti primajući Tijelo Kristovo s ustima direktno s dlana desne a ne s lijeve ruke. Konačno je upravo opasnost od obeščašćenja i svetogrđa dovela do toga se taj način primanja pričesti morao ukinuti u 9. stoljeću. Stoga je pobožno i ponizno primanje pričesti na usta pri klečanju bilo posvuda uobičajeno, čime su se znatno smanjile opasnosti, kao na primjer pad čestica ili gubitak strahopoštovanja srca prema neprocjenjivom euharistijskom daru.

Sveti Otac Ivan Pavao II. zbog pomanjkanja strahopoštovanja prema euharistijskim svetim prilikama kod mnogih kršćana vjernika, često je upozoravao biskupe diljem svijeta. Današnja "liturgijska" crkvena praksa pričešćivanja dovoljno pokazuje koliko je opravdana isključiva pričest na usta i na koljenima. Sveti Otac Benedikt XVI. stalno je upozoravao na nebrojena svetogrđa, koja se događaju s euharistijskim svetim prilikama kruha i vina.

Neki vjernici slabo vode računa o čistoći svojih ruku prilikom pričešćivanja. Riječ je o vjernicima koji prije odlaska u Crkvu obilaze trgovinske centre, tržnice, benzinske crpke i kafiće. U ljetnim mjesecima i nesnošljivim vrućinama ruke su im znojne i prljave. U zimskom razdoblju i za velikih hladnoća kada vladaju razne viroze, gripe, prehlade i kašalj, ljudi, ne razmišljajući, golim rukama ili ne primjerenim rupčićima brišu nos.

Novčanice su također opasne za mogućnost zaraze, a ljudi previše ne razmišljaju o toj opasnosti kad prilikom nedjeljnog i blagdanskog šopinga iz svoje novčarke vade novac i plaćaju račune, te za vrijeme svete mise daju novčane milorade za potrebe Crkve. Zdravstveni djelatnici često nas upozoravaju da su neoprane i prljave ruke, kao i novac, jedan od izvora moguće zaraze među ljudima.

Katolici latinskog obreda svetu pričest redovito primaju pod prilikama kruha. Što se tiče pričesti pod obje prilike, poznato nam je da je to bila redovita praksa, i u latinskoj Crkvi do 12. stoljeća. Drugi vatikanski koncil ne samo da je obnovio nekadašnju redovitu praksu u Crkvi, i na taj način ponovo omogućio pričest pod objema prilikama, nego potiče kršćane vjernike da u određenim zgodama ili prigodama prakticiraju pričest pod prilikama kruha i vina. Logički nam se samo po sebi nameće pitanje kako je naš Spasitelj Krist Gospodin dao kruh apostolima za vrijeme Posljednje večere? Znamo kako je Judi Iškariotskom dao posvećen kruh.

Nije mi namjera raspravljati o teološkoj i praktičnoj opravdanosti ili neopravdanosti pričesti nar ruke ili na jezik. Više se moramo sporiti oko toga pristupamo li euharistijskim prilikama u strahopoštovanju srca. Nije toliko bitno hoćemo li posvećenu hostiju u kojoj se nalazi živi Bog, dodirnuti svojim rukama ili jezikom, nego je bitno da je dodirujemo svojim srcem.

Dok se pričešćujemo, nebitno je hoćemo li u tom trenutku prignuti svoju glavu ili koljenja, nego je bitno da se naše ponizno srce prigiba pred Euharistijskim Gospodinom. Svakako je bitno da vodimo računa o čistoći naših ruku i jezika, a posebno o čistoći našeg srca, iz kojeg proizlaze sve naše nečiste misli. Dodirujemo li ga u poniznosti i skrušenosti srca, Gospodin ulazi u naš život kao najbolji prijatelj i gost.

Don Tomislav Topčić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.