Mens sana 2765

Bolesničko pomazanje, sakrament kršćanske solidarnosti

Bolesničko pomazanje, sakrament  kršćanske solidarnosti
Don Tomislav Topčić: Dušobrižniku je mjesto pored bolesničkog kreveta / CROPIX

Krist Gospodin za nas se prvi i potpuno predao jer nas je ljubio do kraja, do smrti na križu (drvu) života. S nama je ostao trajno prisutan do svršetka svijeta u sakramentima svoje božanske darovane ljubavi. Bolesničko pomazanje posljednji je sakrament koji vjernik prima ako je teško bolestan.

Nekoć se ovaj sakrament zvao posljednja pomast. Drugi vatikanski koncil preporučuje da se ovaj sakrament više ne zove posljednja pomast, nego bolesničko pomazanje. Nije u duhu istinske vjere odgađati primanje bolesničkog pomazanja. Potrebno je uložiti mnogo truda i napora kako bi se iskorijenio strah koji prevladava kod vjernika, a i kod nekih dušobrižnika. Činimo grijeh odbijajući sakrament bolesničkog pomazanja.

Gospodin je za vrijeme svojega ovozemaljskog života posebnu brigu vodio o bolesnicima, koje je pohađao i liječio od raznih bolesti. Bolesnici su zauzimali središnje mjesto u njegovu srcu, u kojem su nalazili sigurno utočište i potpuno razumijevanje. Ispunjeni njegovom božanskom ljubavlju i toplinom, mogli su lakše podnositi bolest, patnju, trpljenje i bol. Sama pomisao da su nepravedno bili isključeni iz ljudske zajednice ili društva (gubavci) zadavala im je dodatnu bol i nesnošljivu patnju u duši i srcu.

Službu propovijedanja i ozdravljenja koju je obnašao u Izraelu prenuo je i na svoje apostole. U istom duhu apostoli su u njegovo ime propovijedali, liječili i oslobađali ljude od Zloga. Sv. Marko svjedoči kako su apostoli: "mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih" (Mk 6,13). U životu prve kršćanske zajednice bolesničko se je pomazanje redovito podjeljivalo. O tome svjedoči sv. Jakov u svojoj poslanici: "Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići i, ako je sagriješio, oprostiti će mu se" (Jak 5,14-15).

Sakrament bolesničkog pomazanja ulijeva u bolesnika milost koja ga uobličuje s Kristom patnikom. O tome sv. Pavao govori: "Radujem se sada dok trpim za nas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu" (Kol 1,24).

Bolest, patnja, trpljenje i bol uvijek su se brojile među najveće ljudske teškoće ili tjeskobe. Čovjek koji ispovijeda kršćansku vjeru duboko ih u sebi osjeća, istina, kao i drugi ljudi, ali mu svjetlo vjere pomaže da što dublje pronikne u misterij boli i hrabrije podnosi duševnu i tjelesnu patnju i bol.

Vjernik u svom srcu dragovoljno prihvaća patnju, koja ga oplemenjuje i čini sretnim i zadovoljnijim u Božjim očima. U duhu vjere u Boga vidi smisao bolesti i patnje za svoje osobno spasenje kao i za spasenje čitavog svijeta, da ga Krist Gospodin kroz bolest i patnju na poseban način voli i ljubi.

S bolešću, čovjek se približava smrti koja ugrožava njegov život. Bolest ga ne udaljava od Krista nego ga približava njemu i sjedinjuje ga s Kristovim Križem Života, koji mu postaje sladak, a ne gorak, i lagan, a ne pretežak. Križ prihvaća i doživljava kao kormilo životne lađe, koja ga usmjerava i vodi u vječni život u Bogu.

I u trenutku njegove smrtne agonije, Crkva se želi solidarizirati s čovjekom patnikom. Posredstvom svojih službenika ili dušobrižnika bolesnom čovjeku podjeljuje sakrament bolesničkog pomazanja. Dakle, riječ je o sakramentu koji nije "posljednje pomazanje", nego sakrament koji se podjeljuje vjerniku kako bi od Boga dobio potrebnu snagu i milost da svoju bolest prihvati u duhu žive kršćanske vjere i potpunog predanja Gospodinu.

Stoga, treba poticati ukućane i bližnje da su dužni u svakom trenutku upozoriti i pripremiti bolesnog člana obitelji da na vrijeme primi sakrament bolesničkog pomazanja. Kršćanska dužnost i vjera nalaže im da na vrijeme pozovu dušobrižnika da posjeti bolesnika bilo u kući, bolnici, i staračkom domu. Nažalost, često se zna dogoditi da se nesvjesni i neodgovorni članovi obitelji zbog straha ne usude spomenuti bolesnom članu obitelji riječ pomazanje, a kamoli pozvati dušobrižnika, čak i ako sam bolesnik od njih izričito traži ili želi. Čine to tobože zbog toga da se sam bolesnik ne bi uplašio smrti ako vidi dušobrižnika pored svojeg bolesničkog kreveta.

Vidjevši da je bolesnik pao u duboku komu i bez mogućnosti da se probudi, ili kad je već umro i nalazi se na patologiji, proradi im grižnja savjesti i tek tada pozovu svećenika. Na žalost, većina našeg kršćanskog vjerničkog puka nije dovoljno upoznata sa značenjem bolesničkog pomazanja. Potrebno je uložiti mnogo truda i napora kako bi se iskorijenio strah koji prevladava kod vjernika, a i kod nekih naših dušobrižnika. Vjerojatno strah proizlazi iz same pomisli da je riječ o sakramentu umirućih, bez obzira što se sama riječ smrt u obnovljenom obredniku pomazanja ne spominje, nego jedino u slučaju Kristove smrti.

Rijetki su bolesnici koji jedva čekaju primiti sakrament bolesničkog pomazanja, radi zdravlja i duše i tijela ako je Božja volja. Na žalost, imao sam se priliku susreti s bolesnicima koji su odgodili ili u najgorem slučaju odbili biti pomazani bolesničkim uljem, jer oni tobože još nisu za umrijeti. Ono što najviše zabrinjava i boli, jest činjenica što su i neki dušobrižnici odbili primiti pomazanje. Upravo bi oni trebali biti primjerom Božjem vjerničkom puku, potvrditi kako odbijanje bolesničkog pomazanja nema ni teološkog ni liturgijskog, a kamoli vjerskog opravdanja.

Kršćanska dužnost i savjest obavezuje nas da ne smijemo odgađati ili, u najgorem slučaju, odbiti pomazanje, a pogotovo kada su nam zdravlje ili život ugroženi. Premda ovaj sakrament nije nužan za spasenje, svojim odbijanjem vjernik kršćanin griješi, premda taj čin odbijanja ne spada pod teški grijeh. Sakrament bolesničkog pomazanja ima trostruki učinak: bolesniku koji ga s vjerom prima krijepi dušu i daje mu utjehu, zatim oproštenje od svih njegovih grijeha koje nije mogao ispovjediti, pod uvjetom da se u duboko u svom srcu kaje, i općenito poboljšanje s obzirom na zdravlje tijela, ako ne šteti čovjekov duši.

Don Tomislav Topčić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.