Mens sana 714

Svima nam treba Spasitelj koji će nas otkupiti od jarma grijeha i vječne smrti

Svima nam treba Spasitelj koji će nas otkupiti od jarma grijeha i vječne smrti
FOTO REUTERS / Ammar Awad

Advent (Došašće) je vrijeme pobožanstvenja. Gospodinov je prvi dolazak prihvatljiv samo u svjetlu njegova drugog dolaska na svršetku svijeta. Crkva kršćane vjernike svake godine pripravlja na ponovni Gospodinov dolazak, kako bi im u srcu probudila čežnju Staroga Zavjeta za Mesijom (Spasiteljem).

Drugim riječima, slavljenjem Došašća kršćani vjernici u dubini srca poput starozavjetnih pravednika duboko proživljavaju težnju za Spasiteljevim dolaskom s ciljem njihova obraćenja. Svima nam treba Spasitelj koji će nas otkupiti od jarma grijeha i vječne smrti. Crkva nam u bogoslužju Došašća na poseban način pred oči stavlja tri velika lika. Riječ je o proroku Izaiji, Ivanu Krstitelju i Blaženoj Djevici Mariji. 

Prorok Izaija nam daje najbolji odgovor zašto moramo iz dubine srca čeznuti za otkupljenjem i spasenjem? Bog se obraća nebu i zemlji, zbog neposlušnosti djece svoje koju je odgojio i podigao na noge. Djeca su mu postala nevjerna i nezahvalna, Izrael ne poznaje Boga svoga, a narod njegov ga ne razumije više. Postadoše rod zlikovački, koji je ogrizao u grijehu, djeca pokvarena koja okrenuše leđa Bogu svojem.Izrael je bio neposlušan i tvrdoglav u opsluživanju Gospodnje zapovijedi, jer je pošao svojim grješničkim i zalutalim putovima (usp. Iz 1, 2-4). 

Bog svoj narod neizmjerno ljubi i voli, i želi da napusti svoje grješničke i zalutale putove koji vode u vječnu smrt. Starozavjetni proroci su opominjali narod Božji da se probudi iz sna, i vrati na putove života koji ih vode k Bogu. Neka ne gube nadu i povjerenje u Boga i dignu svoje glave, jer im se približava njihov otkup. Neće ih moći spasti od njihove propasti ni razum ni bilo kakve razumske odluke, nego jedino Bog i njegova neizmjerna ljubav i milost. 

Bog nas također opominje preko svojeg preteče, svetog Ivana Krstitelja. U drugoj Adventskoj nedjelji u evanđelju čitamo kako nas Ivan Krstitelj opominje i poziva na obraćenje. "Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje". (Lk 3, 3-6). Konkretno to znači da moramo Spasitelju pripraviti putove i poravnati staze koje vode do našeg srca. Stoga sve zapreke koje stoje na putu između nas i Gospodina moramo otkloniti kako bi mogao nesmetano doći u naš život, jer jedino tako možemo vidjeti spasenje Božje.

Sveta Bogorodica nam je uzor u svojoj poniznosti i neznatnosti duha i srca. Noseći Spasitelja svijeta u svojoj blagoslovljenoj utrobi očekivala je njegovo rođenje u dubokoj, iskrenoj i živoj vjeri: "Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina". (Lk 1,45). U mesijanskoj radosti veličala je Božje neizmjerno milosrđe i ljubav: "Veliča duša moja Gospodina". (Lk 1,46). 

Djevičanski lik Mesijine Majke u starozavjetnom radosnom iščekivanju Spasitelja svijeta, svijetlio je kao zvijezda zornica u Izraelu. Marija Majka pojavljuje se i u novozavjetnom radosnom iščekivanju Mesije, kao zvijezda zornica svijetli na našem kršćanskom nebu pokazujući nam put prema betlehemskoj štalici. Stoga je Došašće vrijeme jednog radosnog iščekivanja Gospodina, koji nam dolazi kao istinski Spasitelj i Otkupitelj. Bog nam se darovao po svojoj neznatnoj i poniznoj službenici Bogorodici Mariji, koja mu je izrekla svoj: "Evo me". Jednom riječju, noseći i časteći Majku Mariju u svojem srcu, mi ujedno nosimo i slavimo Gospodina u svojem srcu.

Došašće je vrijeme ozbiljne priprave ili pokore i radosnog iščekivanja Mesije. Stoga nas potiče na zajedničku svakodnevnu obiteljsku molitvu, čitanje i razmatranje riječi Božje sadržane u Svetom Pismu. Nadalje Došašće nas potiče na iskreno i ponizno pristupanje sakramentu pokore ili pomirenja, svete ispovijedi, i karitativnom pomaganju kroz djela milosrđa ljudima koji su životnoj potrebi. 

Adventski čovjek je osoba koja duboko u svom srcu iskreno teži za Spasiteljevim dolaskom. Gospodinov dolazak čini ga plodonosnim u smislu duhovnog i intelektualnog rasta i sazrijevanja kršćanske i vjerničke svijesti, i autentične pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Došašće ne doživljava kao neko obično sjećanje na događaj koji se dogodio u nekoj bliskoj prošlosti, nego uzlazak čovjeka kršćanina vjernika, u onu stvarnost, u povijesti svijeta koju je Spasitelj svojim dolaskom posvetio, i učinio je svetom poviješću. 

Došašće vjernika poziva na radosno iščekivanje Spasitelja, i na životnu budnost i pripravnost na Gospodinov drugi slavni dolazak. Stoga čovjek Došašća ne strahuje, jer se Gospodinovim dolaskom približilo njegovo otkupljenje i spasenje. Nastoji i trudi se živjeti posve slobodno kao dijete Božje, koje nije navezano na materijalno prolazno bogatstvo, nego na duhovno i vječno. Svojim autentičnim kršćanskim životom izgrađuje svijet koji se temelji na Božjoj ljubavi, a ne na mržnji i nasilju. 

Kršćanski blaženici i sveci svojim autentičnim kršćanskim življenjem ostavili su dubok i neizbrisivi trag u povijesti spasenja. Bog je kroz njihovu duševnu i tjelesnu patnju, suze i znoj, i prolivenu krv natapao svetu spasiteljsku i otkupiteljsku povijest ljudskog roda. Neka se Bog proslavi u našem darovanom nam životu. Stoga slavimo ga i častimo kako dolikuje djeci Božjoj. Čestitost kršćanskog života djecu Božju čini čistim i ćudorednim, i ispunja ih dubokim osjećajem mira. Drugim riječima, dužni smo svojim svakodnevnim življenjem proslaviti Boga u tijelu svojem (usp. 1 Kor 6, 12-20).

Piše Don Tomislav Topčić