Mens sana 1506

Posebna zaštita Nebeske Majke za sve koji nose Škapular

Posebna zaštita Nebeske Majke za sve koji nose Škapular
ILUSTRACIJA

Zahvaljujući karmelskom redu među kršćanskim pukom osobito je poznata pobožnost prema Presvetoj Djevici karmelskog škapulara. Ime Šimuna Stocka vezano je za postanak te veoma popularne pobožnosti na čast Djevice Marije. 

Karmelski škapular donosi kršćanskim dušama pomoć u svim vremenitim životnim potrebama odnosno nevoljama. One duše koje su pobožno nosile škapular Marija im je pritekla u mnogim životnim nedaćama npr. u bolesti, siromaštvu, progonstvu itd. Iznijeti ću dva klasična primjera u svezi Marijine intervencije iz knjižice Karmelski škapular str. 19-26; Nakladnik: Apostolski centar "Sav tvoj" br. 6; Zagreb, 1998. 

Korak do pakla

Katarina Ranar, studentica medicine iz vrlo ugledne katoličke obitelji, na fakultetu se zaljubljuje u mladog liječnika Johana Misbrenera. Njeni roditelji i prijateljice su je na sve moguće načine pokušale odvratiti od nerazumne ljubavne avanture. Uvjeravali su je da taj brak neće moći nikako funkcionirati, jer je ona katolkinja iz pobožne obitelji u kojoj se štuje Presveta Djevica. Međutim mladi liječnik u kojeg bijaše zaljubljena bio je "Slobodni zidar", mason, komu je osnovni ideološki cilj uništiti kršćansku vjeru, a na poseban način kršćane vjernike koji štuju Majku Mariju. 

Na žalost, ni njeni roditelji koji su je preklinjali sa suznim očima, ni uvjeravanje njenih prijateljica nisu je mogli odvratiti od njene nerazumne i brzoplete odluke. Bila je slijepo uvjerena da je njihova ljubav jača od svih razlika što ih doduše dijeli. On je čak pristao i na crkveno vjenčanje kako bi je u potpunosti zaslijepio. 

Na dan vjenčanja sva je bila ushićena ulazeći svečano u crkvu. Međutim, u trenutku kad je prelazila crkveni prag Johan joj tiho prišapta na uho: "Katarino, sada si posljednji puta ušla u crkvu." Sama pomisao da više nikada neće moći ući u crkvu, doživjela je kao šok od kojeg se neće više oporaviti do kraja života. Godine su prolazile, a njen križ je bio sve teži i nesnošljiv. Osjećaj da je odbacila Boga radi čovjeka postala joj je danonoćna nesnošljiva mora. U svom očaju često je pisala svojim prijateljicama da je posjete i utješe.

Nažalost ostala je sama. Stoga  je planirala svog muža napustiti. Međutim, nije se osudila, jer je vrlo dobro znala da bi ju njena ponosna kršćanska majka radije gledala mrtvu nego kao raspuštenicu u sjeni smrtnog grijeha. Na kraju je sebi odlučila oduzeti život. Uputila se je do obližnjeg jezera, objesivši svoj šešir na vrbi kao posljednji znak svog očajnog života na zemlji. Niz strmu obalu lagano se spuštala do jezera. Uskoro joj je voda dopirala do vrata. Mislila je još samo jedan korak i svemu će biti kraj njenim mukama i nevoljama. 

Dok je stajali u vodi nije se mogla nikako pomaknuti s mjesta. Ovako je opisala taj događaj: "...Uza sav napor nije mi bilo moguće dalje se pomaknuti. Činilo mi se kao da me drži neka nevidljiva ruka. Odjednom sam čula duboko muški glas: "Katarino, skini Škapular i umri, riješiti ćeš se svih muka i svoga križa!" Tada mi je neki drugi glas prijazno govorio: "Ne Katarino,ti si dijete Božje i dijete Marijino!"

U tom trenutku sam shvatila da me Bog ljubi unatoč mojoj nepromišljenoj udaji. S izrazom najdublje vjere iz raskajanog srca, povikah iz svega glasa: "O Marijo, Majko moja, spasi me!" Neka nevidljiva ruka koja me čvrsto držala posve me je dovela na obalu. Odmah sam se uputila u obližnji samostan i ispovjedila. U zahvalu za moje spasenje dala sam postaviti kip na ono drvo na koje sam objesila svoj šešir. I uvijek kada mi je teško odlazim tamo da bih se pomolila pred kipom svoje Spasiteljice. Uvijek se vračam osnažena i utješna, te čvrsto vjerujem da će jednoga dana pred taj kip sa mnom doći i moj obraćeni suprug." (Iz uglednog njemačkog katoličkog tjednika Allgemeine zeitung). 

Sa Škapularom na vješala

Nesretni Batisto Bosio 1620. godine, po nepromišljenoj naredbi svoga vlastelina ubio je dvojicu plemića. Čekajući u zatvoru suđenje jedan prijatelj mu je donio sliku Majke Božje Karmelske. Nedugo nakon toga duboko se u srcu pokajao, obratio i učinio veliku životnu ispovijed. Nakon toga odlučio je održavati nemrs svake srijede na čast Presvete Djevice. Naredne tri godine intenzivno se pripremao primiti Škapular. Kroz to vrijeme neprestano se je molio Majci Mariji da mu se smiluje i da ga oslobodi sramotne smrti na vješalama.

Unatoč molitvama, Vrhovni sud u Cremoni osudio ga je na smrt vješanjem. Neposredno prije vješanja zatražio je i primio sv. Škapular. Pred svjedocima izrekao je veliko pokajanje i putem do svratišta molio se je Djevici Mariji. Majka Marija nije se oglušila na njegove iskrene vapaje. Vješanje se trebalo izvršiti u subotu, 22. ožujka 1625. Nakon prvog vješanja uže je puklo oko vrata osuđenika. U drugom pokušaju vješanja krvnik je oko vrata osuđenika stavio još deblje uže. Kad je izmakao duge ljestve ispod nogu optuženika uže je puklo.

Osuđenik je u tom trenutku svom snagom pao s velike visine na oštro kamenje. Svi su mislili da je nesretnik na licu mjesta ostao mrtav. Međutim, lagano se podigao zahvaljujući Bogu i Presvetoj Djevici Mariji. Kasnije je svjedočio: "Kada sam pao nisam osjetio nikakve boli." Ubrzo su se mnogi uvjerili da se ovdje radi o Božjoj intervenciji. Sav je grad bio uzbuđen, a obitelji žrtava došle su javno oprostiti krivcu Batisti. Nesvakidašnji događaj potresao je cijelu Italiju. Stoga su sa svih strana stizale molbe za pomilovanje na Milanski sud, koji je utjecao na vojvodu Feria, koji je na koncu odobrio pomilovanje. 

Sva dokumentacija spomenutog procesa je sačuvana. Na kraju više nitko nije sumnjao da se ovdje radi o posebnoj zaštiti Nebeske Majke, koja je obećala Šimunu za svu svoju djecu koja nose Škapular.


piše Don Tomislav Topčić