Mens sana 1063

Šimun Petar branio je vlastitim životom povjereno mu stado Božje

Šimun Petar branio je vlastitim životom povjereno mu stado Božje
ILUSTRACIJA

Pošto uskrsnu od mrtvih Isus se treći put očitova svojim učenicima na Tiberijadskom moru. Šimun Petar, Toma, zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi s još dvojicom njegovih učenika cijelu su noć lovili ribu, ali nažalost nisu ulovili ništa. Nakon svanuća učenici ugledahu Isusa gdje stoji, ali ga nisu mogli odmah prepoznati. 

Gospodin ih je zamolio da mu dadu nešto za prismok. Odgovoriše mu da nemaju ništa za prismok, jer te noći ništa nisu ulovili. Na njegovu riječ baciše mrežu na desnu stranu, i od mnoštvo riba ne mogoše je izvući na površinu mora. Učenik koga je Isus najviše ljubio reče Petru: "Gospodin je!" Petar od silnog uzbuđenja, pripaše svoju gornju haljinu, jer bijaše gol, te skoči u more plivajući prema obali. 

Učenici koji ostadoše u lađici doploviše do obale vukući mrežu punu riba. Na obali ugledaju već pripravljenu žeravicu, i na njoj postavljenu ribu i kruh. Isus ih zamoli da donesu ribu koju maloprije uloviše. Petar se odmah popne na lađicu, i izvuče na kraj mrežu punu riba. Nakon toga Gospodin ih pozove da zajedno doručkuju već pripravljenu ribu. Za vrijeme doručka nitko se od učenika ne usudi pitati tko je, iako su znali da je Gospodin (usp. Iv 21, 1-14).

Nakon doručka Isus tri puta upita Šimuna Petra ljubi li ga i voli više nego ovi, odnosno ostali njegovi učenici? Petar je bio zatečen Isusovom pitanjem: "Šimune Ivanov ljubiš li me?" (Iv 21,15). Međutim, silno se ražalosti što ga po treći put upita: "Voliš li me?" (Iv 21,17). Očito mu nije bilo jasno zašto ga Gospodin tri puta pita jedno te isto? Razmišljajući zašto i zbog čega, vjerojatno se sjetio da mu je Isus prorokovao prije nego li se pijetao oglasi da će ga tri puta zatajiti. "Kažem ti Petre, neće se danas oglasiti pijetao, dok me tri put ne zatajiš da me poznaš." (Lk 22,33). Duboko ganut tim događajem Petar mu odgovori: "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." (Iv 21,17). 

Petar je uistinu žarko ljubio i volio Gospodina. Isus je u Petra imao silno povjerenje, unatoč njegovoj ljudskoj slabosti i ograničenosti kad mu je rekao: "Pasi ovce moje!" (Iv 21, 17). Povjeravajući mu i dajući mu svoje stado u njegove pastirske ruke, Gospodin mu nagovješćuje kakvom će smrću proslaviti Boga. "Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke, i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš." (Iv 21,18). 

Petru je bilo posve jasno što ga čeka ako želi slijediti i nasljedovati Gospodina. Nije se više osvrtao na svoju ljudsku slabost i ograničenost, nego se u potpunosti uzdao u Božje neizmjerno milosrđe. Stoga su Gospodinove riječi: "Idi za mnom!" (Iv 21,19) duboko odjeknule u njegovom srcu. Ništa ga više nije moglo udaljiti od ljubavi Božje, jer je u duhu Dobrog Pastira bio spreman svoj život položiti za povjereno mu stado.

Neustrašivo se borio protiv lažnih pastira koji su bili prožeti najamničkim, odnosno trgovačkim duhom. Najamnik nije istinski pastir, jer bježi od sotonskih grabežljivih vukova koji nemilosrdno razgone i grabe stado Božje. Šimun Petar nije bježao od grabežljivih vukova, nego se hrabro i odvažno uhvatio s njima u koštac, braneći vlastitim životom povjereno mu stado Božje. "Tko hoće život svoj spasiti, izgubiti će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasiti će ga."(Mk 8, 35). 

Petar se je sjetio trenutka kad je Isus prvi put navijestio svoju muku i uskrsnuće, i svoje slabosti u pokušaju da ga odvrati od njegovog križnog puta (usp. Mt 16,21-23). Gorko se je zbog toga u srcu pokajao, i nije više kanio napustiti Gospodina unatoč mnogim nevoljama i poteškoćama. I kad su mnogi napustili Isusa, Petar i ostala Jedanaestorica ostadoše: "Gospodine, kome da idemo. Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji." (Iv 6,67-68). 

Svjestan je bio da ga čeka progonstvo kao i ostalu Jedanaestoricu učenika: "Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite, dakle, mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!" (Mt 10,16). Gospodin ih je upozorio da se moraju čuvati ljudi, jer će ih iz zavisti i mržnje predavati svjetovnim vijećima, i unutar svojih sinagoga mučiti. Nadalje za svjedočanstvo njima i poganima, poradi Krista voditi će ih pred upravitelje i kraljeve. Gospodin ih je tješio da ne budu zbog toga zabrinuti, jer će im se u onaj dan dati što će govoriti. "Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama." (Mt 10,20). 

Jednog dana privedoše Petra i ostalu Jedanaestoricu pred Viječe u Jeruzalemu, kako bi im zabranili govoriti u Ime Isusovo, jer su svojom naukom zarazili skoro cijeli grad. Međutim, Petar i apostoli puni Duha Božjega odgovore: "Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! "(Dj 5,29). Nikakvi ljudski obziri nisu ih sputavali u naviještanju Riječi Božje, i širenju kraljevstva njegova među ljudima dobre volje. Prvenstveni im je cilj bio spašavanje ljudskih duša od vječne smrti. 

Nažalost mnoge su duše krivnjom svećeničkih glavara, narodnih starješina, pismoznanaca i farizeja bili isključeni iz vječnog života. Apostoli se nisu osvrtali na njihove neutemeljene optužbe, nego su išli u potragu za izgubljenim ovcama doma Izraelova! "Putem propovijedajte: Približilo se kraljevstvo nebesko! Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!" (Mt 9,7).  

Sveti Franjo Kasaverski strašno je bio ogorčen i ljut upravo na one slijepe vođe koji su imali više "učenosti" nego ljubavi. "Jao, kako su mnoge duše, vašom krivnjom, isključene iz neba te se strovaljuju u pakao!" (Iz Života Franje Ksaverskoga što ga je napisao H. Tursellini, Rim 1956, Knj. 4, pismo 4 (1542) i 5 (1544). Prvenstveno pastiri, odnosno biskupi i svećenici, redovnici i redovnice uključujući sve vjernike laike, pozvani su da navještaju Evanđelje i evangeliziraju svijet. "Žetva je velika, ali radnika malo. Molite, dakle, gospodara žetve, da radnika pošalje u žetvu svoju."(Lk 10,2). 

Nažalost, malo je onih koji se svijesno i odgovorno odazivaju na poziv gospodara žetve Krista Gospodina. Stoga Papa Grgur Veliki s ogorčenjem piše: "Evo, svijet je pun svećenika, ali ipak u Božjoj žetvi nađe se veoma rijetki radnik, jer doista primismo svećeničku službu, ali je ne obavljamo... Ostavljamo službu propovijedanja, i – kako vidimo – nazivamo se biskupima sebi na štetu te zadržavamo počasno ime, a ne djelujemo kakao treba." (Hom, 17,3 14.LP. 76, 1139-1140). 

Sv. Terezija, dok se molila, u jednom viđenju vidjela je pred očima duboki ponor, i kako u njemu padaju mnoge duše, poput snijega u zimskom dobu. U tom trenutku je pomislila da se radi o dušama jadnih pogana. Međutim, u svom srcu čuje kako joj Bog govori da se radi o kršćanskim dušama. Nadalje, pomislila je da je riječ o dušama naroda koji nije vjerovao u Boga, i koji nije primao svete sakramente. U svom srcu dobiva odgovor, da se radi o dušama kršćana vjernika, koji su kao i ona sama vjerovali u Boga, i po toj vjeri svakodnevno živjeli. 

Možda se nažalost nikada u svom životu nisu ispovijedali, pa ni u smrtnom čašu, pomislila je sv. Terezija. Bog joj u srcu ponovo govori da je riječ o dušama koje su se manje više redovito ispovijedale pa i u smrtnom času. Zbog čega onda propadaju moj Bože. Nanovo u svom srcu čuje Božji glas da te duše propadaju isključivo radi svetogrdnih, odnosno slabih ispovijedi. Stoga neka opominje i zaklinje biskupe i svećenike da u svojim propovijedima neumorno govore vjernicima o važnosti ispovijedi, a posebno protiv slabo obavljenih ispovijedi. Sv. Pavao opominje: "Stoga, tko kod jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje." (1 Kor 11,27).

Piše Don Tomislav Topčić