Mens sana 2028

Na križu, drvu života, očitovala se besplatna i darovana nam ljubav Božja

Na križu, drvu života, očitovala se besplatna i darovana nam ljubav Božja
ILUSTRACIJA

Korizma počinje s Čistom srijedom ili Pepelnicom i traje punih 40 dana, do večernje mise Velikog četvrtka. Riječ je izrazito o pokorničkom vremenu u kojem se pripremamo za najveći blagdan kršćanstva, a to je Uskrs.

Biblijske temelje korizmene pokore odnosno posta i obraćenja nalazimo u 40-godišnjem boravku starozavjetnog naroda Božjeg do Obećane zemlje; 40-dnevnom boravku Mojsija na brdu Sinaju prije nego li je dobio od Boga: Deset Božjih zapovijedi (Dekalog); u 40-dnevnom putovanju proroka Ilije do Božje gore Heroba gdje se susretao s Bogom;u 40-dnevnom Joninu pozivanju Ninivljana na obraćenje; u 40-dnevnom postu starozavjetnih Židova prije Pashe; u 40-dnevnom Isusovu postu prije javnog nastupa odnosno djelovanja. 

Gledajući povijesno, tri su činjenice utjecale na oblikovanje korizme: 1. priprava vjernika na slavljenje Uskrsa; 2. priprava katekumena na krštenje; 3. pokora javnih grješnika prije dobivanja odrješenja, čime bi se izmirili s Crkvom. U nekadašnjim vremenima korizmeni post kao pokora bio je dosta jako naglašen. Međutim, u današnjim vremenima korizmeni post kao oblik pokore, u odnosu na nekadašnji dosta je ublažen. Drugim riječima, sveden je na minimum: za korizmene petke samo nemrs, za Čistu srijedu i Veliki petak samo post. Ublaživanjem posta Crkva od kršćana vjernika očekuje da sami odaberu pokoru kakva je svakom od njih moguća i najpotrebnija. Riječ je o pokori koja će im svakodnevno pomoći u svezi umrtvljenja tjelesnih strasti i zlih sklonosti, kako bi se mogli usavršavati u kršćanskim krepostima.

Glavni smisao korizme jest u tome što kroz nutarnju i vanjsku pokoru potiče svakog od nas pojedinog kršćanina vjernika na nutarnju obnovu, a time i cijelu kršćansku zajednicu kojoj pripada. Nadalje, prema učenju Drugog vatikanskog sabora, pokora korizmenog vremena nije samo nutarnja i pojedinačna, nego i vanjska i društvena. 

Kroz povijest kršćanstva prisutna su tri oblika vanjske pokore kao i danas, a riječ je o: postu, molitvi i karitativnom djelovanju. Za vrijeme korizme kršćani vjernici se mnogih materijalnih dobara odriču u korist siromašnih. Drugim riječima, sve što su uštedjeli vlastitim odricanjem dužni su podijeliti siromašnim potrebnim dušama, kako bi njihovo karitativno djelovanje poprimilo socijalni karakter. 

Pored izvanjskog djela pokore i djela ljubavi prema siromašnoj braći i sestrama, Crkva danas na poseban način potiče kršćane vjernike na redovito čitanje Svetog Pisma, kako bi svoje kršćanske duše što obilnije hranili riječi Božjom. Stoga, nutarnjom i vanjskom pokorom Crkva duhovno pripravlja kršćane vjernike na Gospodinovu patnju, trpljenje i muku, odnosno smrt i slavno uskrsnuće.

U korizmenom vremenu hrvatski kršćanski vjernički narod skrušeno i dolično obavlja pobožnost Križnog puta. Križ nam govori o najvećoj tajni raspete ljubavi Božje prema ljudima: "Veće ljubavi nema nitko od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje." (Iv 15,13). Drugim riječima, na križu, drvu života, očitovala se besplatna i darovana nam ljubav Božja, po kojoj smo otkupljeni i spašeni od vječne smrti. 

"Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenoga da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." (Iv 3,16). Riječ je o Božjoj milosrdnoj ljubavi koju je Pavao duboko u svom srcu osjetio i s radošću prihvatio. "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene." (Gal 2,20). 

Stoga, kršćanima vjernicima Gospodinov križ nikada ne smije biti na sramotu, nego im mora biti na ponos i čast. "A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu." (Gal 6,16). Gospodinov križ bio je u središtu Pavlova kršćanskog vjerničkog apostolskog života, i naviještanja riječi Božje. Pavlov govor o križu kod mnogih Židova i pogana izazvao je negodovanje i netrpeljivost. "Jer i Židovi znake ište, i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, a poganima ludost, a pozvanima pak, i Židovima i Grcima – Krista, Božju silu i Božju mudrost." (1 Kor 1, 22-24). 

Na žalost, Pavao navješćujući riječ Božju često je doživio sramotno odbacivanje i prezir od strane Židova i pogana. Međutim, ne prihvaćanje kršćanskog navještaja nije ga obeshrabrilo da neustrašivo, odvažno i hrabro propovijeda Krista raspetoga i Uskrsloga.

Korizma kršćane vjernike potiče na sjedinjenje s Kristom raspetim, po trpljenju, patnji i ljubavi. Jedino s mukom i trpljenjem na životnom hodočasničkom križnom putu dolazi se u nebo odnosno u vječni život. Pobožnost križnog puta kršćanima vjernicima daje posebnu jakost, da mogu strpljivo nositi svoj životni križ. Na poseban način kroz pobožnost križnog puta, doživljavaju autentičan susret s Djevicom Marijom, koja je kao suputnica i supatnica na križnom putu pratila svoga Sina. Stoga, u Bogorodici Mariji dobivaju svoju autentičnu suputnicu i supatnicu na svojem kršćanskom vjerničkom križnom putu. 

Život Majke Marije bio je jedna velika korizma. Kroz sve životne muke i nevolje, nejasnoće i tjeskobe, nerazumijevanje i odbacivanje, Marija je sačuvala budnost razuma, mirnoću duha i srca, odnosno životnu prisebnost. Drugim riječima, jedino je u Bogu našla svoj životni oslonac. Ništa je nije moglo rastaviti od ljubavi Božje. "Uvjeren sam, doista: ni smrt, ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu." (Rim 8, 38-39). 

Unatoč mnogim i nepredvidivim životnim nevoljama, poteškoćama i kušnjama, Marijino Srce bilo je uvijek otvoreno za Boga. Stoga, zahvaljujući svojoj životnoj otvorenosti bez mrmljanja s radošću prihvaćala je sve životne križeve, kao milosti koje su joj bile darovane od Boga. Sveta Bogorodica u svojoj nesebičnoj i istinskoj ljubavi kroz djela milosrđa skrbila je o duhovnim i materijalnim potrebama siromašnih, bolesnih i potlačenih duša. U Marijinoj čistoći, duše, srca i tijela vidjeli su bogatstvo duhovne čistoće življenja s Bogom. Nakon susreta s Marijom mnogi su u svom srcu otkrili duhovno bogatstvo životne pustinje. 

Nadalje, su putem iskrene i autentične molitve zaronili u dubine vlastita ranjena, tjeskobna, bolna i rascjepkana srca. U jednom trenutku u svom srcu osjetili su duboku radost što mogu trpjeti za Gospodina. "Radujem se sada dok trpim za nas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu." (Kol 1,24). Stoga, za kršćane vjernike korizma je vrijeme posebne milosti, kada ponovo otkrivaju znakove kojima se Bog i danas očituje posredstvom svog Sina Raspetoga i Uskrsloga. 

Kao kršćani vjernici pozvani su da uzmu svoj križ i slijede Isusa. Krist Gospodin koji je radi njih samih osobno u svom tijelu njihove grijehe na drvo križa nosio, umrijevši grijesima da bi oni u pravednosti svojoj živjeli. Drugim riječima, ostavio im je primjer da neustrašivo, hrabro i odvažno hode za Raspetim i Uskrslim Isusom, putem osobne patnje, trpljena i boli (usp. 1 Pt 2, 21-24).

Piše Don Tomislav Topčić