Mens sana 1572

Papa Pio XII. bio je mirotvorac u vrtlogu Drugog svjetskog rata

Papa Pio XII. bio je mirotvorac u vrtlogu Drugog svjetskog rata
Sluga Božji papa Pio XII.

Pierre Blet, DI u svojoj knjizi: Pio XII. I Drugi svjetski rat prema vatikanskim arhivima (1997.), piše o teškom razdoblju ratnog stradanja (1939.-1945.), u kojem je ratni vihor odnio oko 50 milijuna svjetske populacije. Za hrvatski prijevod potrudila se je Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 2004. 

U prosincu godine 1965. Vatikanski je nakladnik objavio prvi svezak Akta i Dokumenta Svete Stolice o Drugom svjetskom ratu. Međutim, nijedna arhivska građa, makar bila najpotpunija, nikada neće moći prikazati potpunu povijesnu stvarnost. Stoga, donositi bilo kakav sud o povijesnoj odgovornosti Svete Stolici, i njenom doprinosu za sprečavanje rata i krvoprolića, u najmanju ruku je neobjektivno i neodgovorno.

U predvečerje Drugog rata, dana 2. ožujka 1939. kardinal Eugenio Pacelli na veliku radost kršćanskog puka izabran je za rimskog biskupa odnosno za papu, koji si je nadjenuo ime Pio XII. Drugim riječima, kad je kardinal Pacelli voljom Božjom postao papa, Europa i svijet uživali su relativni mir. Nažalost Berlin je pokazao hladnu suzdržanost za razliku od mnogih drugih Europskih i svjetskih metropola. 

Pio XII. svima je uputio poruku mira, pravde i ljubavi, kao da je predosjećao dolazak strašnog đavolskog ratnog vihora, koji će u svom ludilu i bjesnilu zahvatiti čitavi tadašnji svijet. Riječ je o Drugom svjetskom ratu kojeg je još 1917. god. Gospa navijestila u Fatimi (Portugal). Gospa je govorila djeci o ratovima, nemirima, patnjama na ovom svijetu i pokazala im pakao, očajnu stvarnost u koju odlaze duše grješnika.

"Vidjeli ste - rekla je Gospa - kuda odlaze duše jadnih grješnika. Da ih se spasi, Bog želi uspostaviti u svijetu pobožnost prema mome Prečistom Srcu. Ako ljudi prihvate ono što ću reći, mnoge će se duše spasiti i biti će mir. Ali ako ne prestanu vrijeđati Boga, za ponfikata slijedećeg pape (Pija XII.) počet će drugi, još gori rat. Kad budete vidjeli noć obasjanu nepoznatom svjetloću, znajte da je to veliki znak, kojega vam Bog šalje: znak da će kazniti svijet zbog njegovih zlodjela ratom, glađu i progonstvom Crkve i Svetog Oca..." 

Njegov prethodnik Pio XI. nije imao dvojbe o svome nasljedniku Eugenu Pacelliju, koji je bio iznimno pripremljen za diplomatsku i vjersku zadaću, u vršenju papinske službe u iznimno teškom povijesnom razdoblju za Crkvu i svijet. Na žalost u Europi su se oblikovala dva bloka, blok sitnih demokracija tzv. pobjednika iz 1918., te blok diktatura, ideologija nacionalsocijalizma, fašizma, a s druge strane boljševizama - komunizma. Dok se je Reich širio srednjom Europom, u međuvremenu Italija se okrenula prema Balkanu. Dana 7. travnja 1939. na Veliki Petak Albanija je kapitulira. 

Dva dan nakon toga, slaveći pontifikalnu uskrsnu misu Sveti Otac govorio je o miru, i o opasnostima koje ugrožavaju svjetski mir, i o načinu kako sačuvati mir u vrtlogu suludog rata. Nadalje, Pio XII. upozorio je da uzrok tih nemira i opasnosti proizlazi iz bijede odnosno siromaštva mnogih, te u nejednakoj raspodjeli materijalnih dobara. Američki predsjednik Roosevelt uputio je otvorenu poruku Hitleru i Mussoliniju upozoravajući da ljudi žive u strahu od njihova terora i ugnjetavanja. 

Međutim, suzdržanost Svete Stolice pokazala se u mnogo čemu razboritom i opravdanom. Mnoge uznemirene duše vidjevši opasnost od ratnog vihora, okrenule su se Piju XII. kao najvećoj nadi za uspostavu mira u Europi i svijetu. Uvidjevši realnu opasnost od katastrofalnog rata Pio XII. diplomatskim putem predložio je sazivanje međunarodne konferencije za uspostavom mira i sprječavanje ratnog krvoprolića među narodima. Stoga je državni tajnik Svete Stolice kardinal Maglone poslao poruku na adresu pet europskih sila, Francuske, Njemačke, Engleske, Italije i Poljske u svezi sazivanja konferencije. 

Nažalost, Sveta Stolica nije naišla na razumijevanje i podršku od strane pet europskih velesila u svezi održavanja konferencije za uspostavom mira. Ipak, negativni odgovori njihovih vlada nisu obeshrabrile Božjeg mirotvorca papu Pija XII. u njegovoj iskrenoj borbi za uspostavom mira i sprječavanja rata. Sluga Božji Pio XII. se 23. kolovoza 1939. u 19 sati putem radija obratio svim odgovornim za mir: "Ništa nije izgubljeno mirom. Ratom može biti izgubljeno sve". 

Nameće nam se ozbiljno pitanje, zbog čega konferencija petorice za uspostavom mira nije održana? Odgovor možemo naći čitajući knjigu "Protokoli Sionskih mudraca". Dana 1. rujna 1939., njemačka je vojska prodrla na poljsko tlo. Nadalje, Sveta Stolica unatoč tome što je očekivala da će Mussolini sudjelovati u očuvanju svjetskog mira, bila je s pravom zabrinuta što će Italija učiniti. Roosevelt je nastojao na sve moguće načine Mussolinija odvratiti od rata. No, nažalost, poruke predsjednika Roosevelta, kao ni vlastoručno pismo Pija XII., nisu Mussolinija odvratile od rat. 

Jedan od najvećih problema s kojima se suočavala Sveta Stolica bilo je položaj Crkve u Njemačkoj. Nacionalsocijalistički režim već godinama do istrebljenja se borio ne samo protiv Katoličke crkve nego i protiv drugih kršćanskih konfesija. Odmah na početku svoga pontifikata Pio XII. nastojao je poboljšati odnose između Crkve i njemačke vlade, kako bi njemački narod poštedio od odmazde Hitlerova nacionalsocijalističkog režima. 

Sluga Božji Pio XII. u svojim nastupima polazio je od očite pretpostavke da nema kolektivne krivnje, i odgovornosti. Stoga, bio je uvjeren da će: "možda jednoga dana Katolička crkva u Njemačkoj i njemački narod biti ponosni na to što će svijet vidjeti da su se njemački katolički svećenici, duhovnici ili vojnici, usprkos svemu i svima, pokazali kao predstavnici Spasiteljeve benignitas et humanitas". 

Nakon vojne okupacije Poljske, u rujnu 1939. godine, društveno-politički i vojni događaji stavili su pred Crkvu i Svetu Stolicu krajnje teške nepovoljne probleme odnosno poteškoće. Stoga je francuski veleposlanik 11. rujna u Državnom tajništvu izjavio kako očekuje javnu osudu Svete Stolice povodom tog nepromišljenog i suludog čina od strane Njemačke. Međutim, Pio XII. 30. rujna 1939. u Rimu u nazočnosti poljskog primasa kardinala Hlonda i pred mnoštvom Poljaka uputio je govor pun nade i utjehe. 

U ljetnim mjesecima 1940. godine kontinentalna Europa probudila se pod Njemačkom vojnom i političkom dominacijom. Pio XII. u svom političkom opredjeljenju nastojao je sačuvati nepristranost među zaraćenim narodima. Suosjećajući strahote rata koji je nemilosrdno pustošio i razarao Europu i svijet, Pio XII. unatoč mnogim ratnim poteškoćama i nedaćama među zaraćenim stranama djelovao je tiho i samozatajno, unatoč opasnosti da njegovo humano djelovanje naizgled izgleda neaktivno i nezainteresirano. 

Nažalost, ulazak Italije u rat proširio je vojne operacije izvan Europskih granica, točnije na granice engleskih i talijanskih kolonija. Dana 22. lipnja 1941. Hitler je napao Sovjetsku Rusiju. Vjerske prilike u Rusiji bile su mnogo složenije nego u Njemačkoj. Drugim riječima vjera je u Rusiji bila strogo zabranjena, a u Njemačkoj vjersko-liturgijski obredi su bili donekle slobodni. Pio XII. je 24. prosinca napisao svoju novu poslanicu svijetu koji je bio zahvaćen suludim ratnim vihorom. Ne hvali vojni pohod Reicha na Rusiju, no izložio je načela u kojima jednako osuđuje obje strane, odnosno njihove ideologije nacionalsocijalizam i komunizam (boljševizam). Drugim riječima, nitko nema pravo napadati i ugrožavati slobodu, sigurnost, mir, i vjersku slobodu drugih naroda. Suvremeni demokratski svijet odbacuje svaki oblik totalitarizma, bio nacistički ili komunistički.

Nakon mnogih pokušaja da se spriječi rat, Sveta Stolica je procijenila kako je njezina prvenstvena zadaća ići u pomoć žrtvama ratnog sukoba ublažavajući njihove duhovne i materijalne patnje. Unatoč svim ratnim poteškoćama i nedaćama, Sveta Stolica uspjela je pružiti nadu i utjehu mnogim obiteljima zabrinutima za sudbinu svojih zatočenih članova. Papi Pio XII. bilo je na srcu: uspostava informacijske službe sa svrhom razmjene novosti između zatočenika i njihovih obitelji. 

Posredovanjem katoličke misije Vatikanski informacijski ured poslao je određen broj poruka koje je primio od njemačkih zatvorenika kod saveznika. Stoga, potkraj ratne 1943. godine obiteljima je bilo proslijeđeno dvadeset tisuća imena zatočenika i otprilike u zarobljeničke logore bilo je proslijeđeno četrdeset tisuća paketa. Sveta Stolica bila je zabrinuta za sudbinu krštenih Židova, jer su ih židovske organizacije za pomoć najčešće prezrele. 

Njemački Židovi katolici bili su posebno proganjani od Gestapoa. Među njima nalazila se i glasovita obraćenica na katoličku vjeru Edith Stein, koja je kasnije postala i karmelićanka. Nažalost, zbog uskogrudnih političkih osobnih i stranačkih interesa europskih i svjetskih političkih lidera, svakodnevno su vršene deportacije Židova u logore smrti. Međutim, zauzimanjem Državnog tajništva Svete Stolice, uz svestranu pomoć mnogih dobronamjernih društveno-političkih čimbenika diljem Europe i svijeta, iseljenjem iz zaraćenih Europskih zemalja u Portugal i Španjolsku, a zatim u prekooceanske zemlje, tisućama i tisućama Židova spašeni su životi. Stoga, poznati židovski povjesničar Pinchas Lapide, nije oklijevao da hrabro i odvažno procjeni broj spašenih 850.000 osoba.

Dolaskom Anglo-amerikanaca u sjevernu Afriku, zatim u Italiju, privremena ravnoteža snaga među zaraćenim stranama mogla je voditi pregovorima i kompromisnom dogovoru te uspostavi toliko željenog mira. Nažalost, do toga nije moglo doći, jer su vođe Reicha bili zatočeni nacističkom ideologijom nacionalsocijalizma. Ernst von Weizsäcker, njemački diplomat i političar, nastojao je preko Vatikana stupiti u vezu s saveznicima, nadajući se da će za svoju domovinu postići kompromisni mir. Računao je da bi ga zbog sovjetske opasnosti papa i njegovi najbliži suradnici mogli lakše poslušati. 

Nakon što se razočarao u crkvene dostojanstvenike Rimske kurije, Weizsäcker se želio vratiti u aktivnu politiku kako bi što aktivnije mogao sudjelovati u zaključenju kompromisnog mira. Diplomat je zaključio: "Sadašnja vlada ne želi pregovarati s Rusima, i ne može pregovarati s Englezima, jer oni, kako se čini, neće".

Saveznici su se približavali Rimu, a Sveta Stolica je htjela sačuvati Rim od ratnog razaranja. Pio XII. je povodom blagdana sv. Eugena 2. lipnja 1944. oštrim tonom branio Rim. Nadbiskup New Yorka kardinal Spelman bio je duboko uvjeren da saveznici kane u potpunosti uništiti Njemačku. Zbog toga je odlučio o tome razgovarati s Rooseveltom, koji je bio ogorčen na papin govor od 2. lipnja. 

U razgovoru s Rooseveltom, Spelman je tražio da saveznici unište samo nacizam, a ne cijeli njemački narod. Predsjedniku Roosevelt je podržao njegovo razmišljanje. Međutim, Pio XII. bio je zabrinut u svezi sovjetske boljševičke-komunističke politike, i njenih ratnih ciljeva: "Sveta Stolica s velikom zabrinutošću promatra ratne ciljeve sovjetske vlade. Nakana da zaposjedne baltičke zemlje, dio Poljske i dio Balkana ne bi bila u skladu s Atlantskom poveljom i mogla bi ozbiljno štetiti miru". 

Bijela kuća se htjela naivno uvjeriti, kao i Vatikan da je ipak mogući mirovni sporazum između Sovjetske Rusije i slobodnih naroda. Međutim, Vatikan je bio u pravu u svezi procjene sovjetske komunističke politike, kojoj nije bilo stalo do nikakvih demokratskih promjena i vjerske slobode. Drugim riječima, Sovjetska Rusija željela je boljševizirati čitavu Europu, i Staljin je već pripremao njemačku boljševičku vojsku. 

Stoga, bezuvjetna kapitulacija Njemačke nije dolazila u obzir, jer ako bi Njemačka prešla na Istok, ni Engleska ni Amerika ne bi mogli spriječiti boljševičku plimu nad Europom, odnosno svijetom. 

Rat u Europi približavao se je kraju. Hitler je 30. travnja 1945. smrću izbjegao propast Trećega Reicha. General Jold je 7. svibnja u 2 ujutro u Reimsu potpisao kapitulaciju svih njemačkih armija. Službena obavijest o tome obavljena je sutradan, 8. svibnja poslije podne. 

U podne 9. svibnja 1945. papa Pio XII. uputio je svim narodima radioporuku: "Evo, konačno je završio ovaj rat koji je držao Europu u zagrljaju najužasnijih patnji i najgorčih žalosti". Na kraju bitno je istaknuti mišljenje o Piju XII. maršala Montgomeryja: "Bio je dobar čovjek i volio sam ga" te generala de Gaullea: "Pio XII. svaku stvar prosuđuje s vidika koji nadilazi ljude, njihove pothvate i njihove nesporazume".

Piše Don Tomislav Topčić