Mens sana 2206

Zašto Bog dopušta uznemirivanja i posjednuća?

Zašto Bog dopušta uznemirivanja i posjednuća?
ILUSTRACIJA

Otac Pelegrino Erneti, u knjizi: Kateheza Sotone, u devetnaestom (19) poglavlju str. 141-148., nastoji nam objasniti zbog kojih razloga Bog dopušta uznemirivanja odnosno napastovanja i posjednuća?

Mnogi kršćani pitaju se zašto Bog dopušta sve te razne kušnje, boli i prisutnost đavla koji razara njihove obitelji? P. Erneti navodi četiri razloga: 1) kao kaznu za grijehe; 2) da bolje očisti naše duše; 3) da nas pouči u bratskoj ljubavi; 4) da nas uvijek drži budnima i jakima u vjeri.

1. Kao kazna za grijehe

Prema neslužbenim podacima više od šest milijuna Talijana se bave sotonizmom. Također oko 12 milijuna Talijana koji do duše nisu pravi pristalice Sotone, nažalost ipak vjeruju u okultizam i odlaze raznim kategorijama vračeva. Poglavica "Crne luciferijanske crkve" bi bio Efrem del Gatto... i Marko Dimitri, bolonjski utemeljitelj "Djece Sotone".

Religiozna indiferentnost je prvi grijeh: propustiti svakodnevne molitve, propustiti posvećenje nedjelje po sv. misi i sv. pričesti; nadalje, propustiti sve pobožne duhovne vježbe smatrati ih "praznovjerjem". Na žalost s druge strane zamjenjuju ih s pravim i istinskim praznovjernim činima slijepo vjerujući u zapise (talismane) i u sve druge oblike čaranja. Kao posljedica religiozne indiferentnosti na kraju rezultira odbacivanje svakog oblika religioznosti: riječ je o drugom grijehu.

Moderni racionalizam, iluminizam, kao i drugi razni oblice bezbožne sotonske masonerije potiču čovjeka da odbaci Boga kao Apsolutno biće. Odbacujući Boga, znači automatski upasti u nešto drugo, koje je pravi pseudo-apsolut. Drugim riječima, čovjek podiže samog sebe kao jedino apsolutno biće koje razlučuje dobro i zlo (usp. Post 3, 1-7). Sotonski pseudo scijentizam vodi nas k bezboštvu (ateizmu), odnosno potpunom negiranju Božje opstojnosti. To nas dovodi k pravoj i istinskoj falsifikaciji pojma "božanskoga" i pojma Boga: to je treći grijeh!

Više ne postoji prva razlika između "pravog Boga" i ljudskog boga-idola. Zbog toga upadamo u jedan pravi istinski "babilon" u kojem slobodno častimo osobni "idol", bez obzira je li stvoren ili nestvoren, ograničen ili neograničen. Sve nas to vodi prema "relativnom komoditetu" i oportunisti trenutka, mjesta kao i ekonomskih, novčanih, političkih, diplomatskih itd. "poslova". Drugim riječima, u svim tim slučajevima njihov istinski bog je Sotona, odnosno "Knez ovog svijeta".

Falsificirajući pojam "božanskog", rezultira posljedicom falsifikacije čovjeka kao slike i prilike Božje: to je četvrti grijeh! Među ljudima nema više iskrenog prijateljstva i ljubavi, jer jedni u drugima vide samo neprijatelje. Među njima prevladavaju klevete, ogovaranja, nepravde, uvrede, zavist, i svaki oblik zla. Svjedoci smo tolikih socijalnih nepravdi i tlačenja u današnjem svijetu, a sve to vodi prema velikoj bijedi i iskorištavanju siromašnog sloja ljudi.

Peti grijeh je: pobuna protiv svega što je sveto i transcendentno! Psovka, hereza, nevjera, metafizičke, moralne i religijske zablude, grijeh protiv Duha Svetoga. Stoga, pobune protiv svetoga, dovodi nas do posvemašnje pobune protiv Boga: šesti i najveći grijeh! Horizontalni sistemi antropologije, sociologije, ideologije, filozofije, teozofije nažalost već imaju kao svoje središte kraljevstvo Sotone. Drugim riječima, nažalost Sotona živi i vlada u inteligenciji, odnosno u pamćenju, volji, u željama i djelima kod mnogih ljudi. Stoga, sasvim je razumljivo, da Bog dopušta da ovi grješnici budu uznemirivani i opsjednuti i posjednuti od sotone (đavla), kojeg su na svoju žalost izabrali za "boga".

P. Erneti navodi primjer jednog bogatog industrijalca iz Torina, koji je jedino vjerovao u snagu svojeg poslovnog duha i u svoju financijsku moć, jer je đavla izabrao za svojeg "boga". Jednog dana počeo je gubiti pamet, i u svojoj bezumnosti nije znao što govori, ni što čini. Počeo je prezirati Boga, Crkvu i sve općenito što je sveto, istovremeno tražeći pomoć od strane vračeva i vještica kako bi mu pomogli u svezi njegova zdravlja.

Na njegovu žalost i nevolju ovi "lukavci" izvukli su mu milijune i milijune, a nikako mu nisu mogli pomoći. Stoga, mu se zdravlje iz dana u dan sve više počelo pogoršavati. Žena mu je savjetovala da hitno potraži pomoć od svećenika, molitve i blagoslova. Međutim, nije nikako htio čuti za svećenike, molitvu i blagoslov. Bilo je trenutaka kad mu se je lice u potpunosti izobličilo, sa đavolskim plamtećim očima, i životinjskim podrugljivim osmjehom, s lavljom snagom sve je oko sebe plašio, i bilo ga je teško držati pod kontrolom.

Njegove tvornice i poduzeća iz dana u dan počele su ekonomski padati. Jednog dana došao je u jednu svoju tvornicu u kojoj je radilo oko 300 djelatnika. Ušavši u tvornicu počeo je kao svinja rokati i prijeteći da će sve u njoj pobiti. Njegovi djelatnici su odmah vidjeli da je njihov gospodar u potpunosti "posjednut" od đavla. Jedanaest njegovih snažnih djelatnika jedva su ga doveli k meni, i čim me je ugledao počeo mi je prijetiti: "Platit ću ti, ružni fratre... platit ćeš mi... zadavit ću te...!"

Uz Božju pomoć obavio sam jedan težak egzorcizam, žarko moleći, znojeći se i zebnjama i s mnogim strahom! U jednom trenutku konačno đavao ga je napustio. Za vrijeme molitve egzorcizma jedan čovjek sa strane sve je to snimao. Posjednuti čovjek iz minute u minutu mijenjao je svoje lice kao i glas s odgovarajućim psovkama i neprimjernim riječima. Nakon što je došao k sebi sve je to zaboravio, i vidjevši svećenika kojeg je iz dna duše mrzio, prezirao i prijetio, briznuo je u plač. Njegov iskren plač i suze ubrzo su mu oprale lice i dušu. Postao je novi čovjek nanovo rođen u Gospodinu, praktični kršćanin vjernik tj. Kristov pravi i istinski apostol vjere.

2. Da bolje očisti naše duše

Nitko od nas na ovome svijetu nije u potpunosti savršen, ali nalazimo se i hodimo putem savršenosti. Međutim, moramo se potruditi da budemo savršeni "kako je savršen naš Otac na nebesima", kako reče Krist Gospodin. Nebeski Otac nam je rekao: "Budite sveti, jer sam Ja svet". Mi kršćani vjernici u svakodnevnom životu moramo napredovati odnosno duhovno sazrijevati kako bi došli do "čovjeka savršenog", a Isus nam je jedni uzor na putu našeg kršćansko-vjersko-duhovnog sazrijevanja i rasta u Bogu.

Krist je bio iskušavan u pustinji, međutim On je pobijedio Sotonu! Poznato nam je da je sv. Pavao govorio o "Anđelu Sotone koji ga bode" i, molio je Gospodina da ga oslobodi od toga (đavlova trna). Gospodin mu je odgovorio: "Dosta ti je Moja milost, jer se u slabosti jača tvoja vjera". Mnogi sveci bili su skoro svakodnevno napadani i iskušavani od đavla: sv. Benedikt, sv. Bernard, sv. Franjo, sv. Arški župnik, sv. Ivan Bosco, sv. Padre Pio...

P. Ernetti navodi jedan slučaj koji se veoma opetuje, u kojem se ne radi samo o "čišćenju" duša, nego je i riječ o povratku u savršenstvo kršćanskog života, a koje je nažalost bilo zanemareno. Riječ je o određenim slučajevima uznemirivanja ili napastovanja (infestacije) nedužne djece, čiji su roditelji nažalost bili pred rastavom braka. Izgleda nam malo nevjerojatno, ali nažalost ipak istinito.

Dvoje male djece s Božjim dopuštenjem, bivaju uznemirivani (infestirani) od sotone, sa strašnim posljedicama. Donijeli su ih kod P. Ernettia da ih blagoslovi i egzorcizira. P. Ernetti uvijek zahtijeva nazočnost roditelja odnosno oca i majke, da budu nazočni patnji kojoj su bila izložena ta nevina dječica, zbog njihovog grijeha. Uvijek se na kraju vraćaju savršenom i svetom bračnom jedinstvu. Istinski se pokaju i vrate pravoj i istinskoj bračnoj ljubavi, i živeći kao kršćanski roditelji vjernici.

3. Da nas pouči u ljubavi

Najveći vid istinske ljubavi je praštanje, odnosno "iskrena srca" oprostiti svojim neprijateljima ne "sedam puta nego sedamdeset puta sedam", kako nas je naučio Krist Gospodin. Njegova posljednja miolitva na križu (drvu života) bila je: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine". Moramo uvijek opraštati kako je znao opraštati naš Otac nebeski: "Koji čini da kiša pada i sunce sja nad dobrima i zlima".

Sakrament pomirenja ili sv. ispovijed nema smisla "ako prije ne ideš i ne pomiriš se s neprijateljem svojim". Stoga, ne kaže se uzalud da se Opraštanje naziva "osmi sakrament". P. Ernetti govoreći iz svog dugogodišnjeg iskustva do trideset posto (30%) ima kušanih od Sotone koji ne ljube bližnjega i koji ne znaju ili naprosto ne žele iz dubine srca oprostiti neprijateljima općenito, ili onima koji su im nanijeli bilo kakvo zlo odnosno nepravdu.

P. Ernetti navodi jedan veoma rječit primjer. Riječ je o jednom redovniku koji ga je zajedno s jednim svojim subratom posjetio. Nesretni redovnik imao je velike i neobične smetnje i bolove u čitavom tijelu. Prethodno je odlazio kod mnogih liječnika koji su mu pripisivali razne lijekove ali nažalost ništa mu nije pomoglo. Počeo je sve više gubiti kontrolu nad sobom, s veoma neobičnim vrtoglavicama, koje su prema nekim liječnicima izgledale čak i kao znakovi epilepsije.

Međutim, njegov način držanja i govora upućuje na nešto sasvim drugo: imao je jedno oko i jedan nenormalan odnosno veoma čudan pogled. U razgovoru s njegovim subratom koji ga je dopratio P. Ernetti je saznao da već dugo godina ne može uopće vidjeti dvoje subraće a kamoli da s njima razgovara, jer ih je mrzio iz dubine srca. Na žalost bio je napastovan (infestiran) od đavla zbog pomanjkanja ljubavi prema dvojici subraće. Nakon izmoljenog egzorcizma i... sva fizička zla su u jednom trenutku na čudesan način nestala. Na kraju P. Ernetti vrlo ozbiljno ga je upozorio na Gospodinove riječi: "Sada nemoj više griješiti protiv braće, inače će ti se dogoditi još gore".

4. Da nas drži uvijek budne i jake u vjeri

Gospodin nam govori: "Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo" (Mt 26,41). Možda apostoli ne bi nikad napustili Isusa za vrijeme njegove muke i smrti, da su uvijek bili duhovno budni? Zar bi Juda izdao Gospodina da je uvijek bio duhovno budan i jak u vjeri? Zar bi i Petar Isusa zatajio tri puta, da je bio uvijek duhovno budan i postojan u vjeri? Ovu su samo neki zastrašujući primjeri, u svezi duhovne budnosti i postojanosti u vjeri, a posebno kad je riječ o svećenicima, redovnicima i redovnicama zaključuje P. Ernetti.

Mnogi od njih postaju veoma "ukusni" zalogaj Sotone zbog njihova lakomislenog "pogleda", unatoč svim nadnaravnim milostima i svetim sakramentima koji im stoje na raspolaganju u svakodnevnoj životnoj borbi protiv đavla. Na žalost nedostaje im duhovne budnosti, i jakosti u vjeri.

Gospodin nas poziva na duhovnu budnost i postojanost u vjeri: "Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri, znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu" (1 Pt 5,8-9). Drugim riječima: "Zato opašite bokove i pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista" (1 Pt 1,13).

Don Tomislav Topčić