Mens sana 1594

Nećudoredan život, neskrušena smrt

Nećudoredan život, neskrušena smrt
ILUSTRACIJA

Bog nas nikada ne prestaje ljubiti, bez obzira što mi činili. Po Isusu Kristu Bog se objavio kao milosrdni Otac koji nam uvijek oprašta. On se ne ljuti i ne osvećuje, jer ne želi smrt grješnika, nego čeka da se otvorimo njegovu oproštenju da bi u našim srcima ponovo zavladao mir.

Svećenik Luigi Chiavarao u svojoj knjizi: "Dijalozi i primjeri – Ispovijedate se dobro" grijeh bludnosti naziva majkom konačna nepokajanja, a sveci nam govore: "Nećudoredan život, neskrušena smrt." Nijemi sotona ili đavao nečistoće kakao ga Isus naziva u Evanđelju, mnogim dušama ne dopušta u trenutku smrti da dobro ispovjede počinjeni grijeh nečistoće tj. bludnosti.

Grijeh nečistoće oduzima snagu za velikodušna djela, potamnjuje razum, iskvaruje srce, i uzrok je najcrnjih zločina. Iznijeti ću četiri primjera koja nam potvrđuju istinitost koja se odnose na grijeh nečistoće: Samson koji se predaje nečistoj ljubavi postaje igračka u rukama Dalile; Salamon koji nam je poznat kao najmudriji kralj upada u idolopoklonstvo, jer postaje žrtva amalečanskim ženama; Engleski kralj Henrik VIII., zaljubivši se u Anu Bolensku, otpušta svoju zakonitu ženu i kraljicu, napuštajući Katoličku Crkvu, i na kraju umire izopćen od pape. Njegovim nepromišljenim činom Engleska postaje protestantskom zemljom; Izraelski kralj Herod zbog Herodijade žene brata svoga odrubi glavu Ivanu Krstitelju.

Nažalost, besramnici se ne žele čak i na času smrti ispovjediti. Međutim, Božje milosrđe uvijek kuca na njihova srca, i na smrtnoj postelji daje im šansu da se pokaju i spase. Sv. Franjo Saleški, na smrtnoj postelji posjetio je Teodora Beza, Kalvinova nasljednika i vođu protestantske reforme. Pokušao ga je vratiti u Katoličku crkvu, molio ga je da se ispovijedi i u kršćanskom duhu umre. Nesretni Teodor stalno ga je uvjeravao da je to nemoguće. Sv. Franjo Saleški u svojoj strpljivosti na kraju je saznao zbog čega se nesretnik ne želi pokajati u skrušenoj, i valjanoj svetoj ispovijedi. Teodor teškom mukom otkloni zastor pored smrtne postelje i pokaza na jednu ženu govoreći mu: "Eto razloga, zašto se ne mogu obratiti i spasiti!" "Nećudoredan život, neskrušena smrt."

U gradu Spoletu nećudorednim životom živjela je jedna nesretna djevojka. Majka se naslađivala ljepotom i živahnošću svoje nesretne kćeri, koja se je svojim nećudorednim životom udvarala velikom broju ljubavnika. Uskoro njena kćer teško oboli. Svakodnevno su je posjećivali ugledni susjedi i prijatelji kako bi je dvorili i tješili u njenoj teškoj i neizlječivoj bolesti. Vidjevši da joj se približava skori svršetak ovozemaljskog života, savjetovali su je da pozove svećenika kako bi se pripremila za smrt.

Međutim, nesretna djevojka nije mogla zamisliti da može umrijeti mlada, a tako lijepa. Savjetovali su njoj, neka se preporuči Presvetoj Djevici. "Što smrt! Umrijeti!... Ja moram živjeti!... Ja ne smijem, ja ne želim umrijeti!" Više nije mogla slušati njihove savjete. Primijetivši da joj iz dana u dan nestaje snage i strpljenja, i da joj se bliži kraj posljednjim atomom snage bijesno zavika: "Pa dobro, kad je tako, da moram umrijeti... đavle, dođi ti... nosi moju dušu!" Na kraju pokrivši lice plahtom, umre. "Nećudoredan život, neskrušena smrt."

Bio je jedan vitez koji godinama kod sebe držao jednu pokvarenu djevojku. Mnogi su ga prijatelji savjetovali i nagovarali da je otpusti. Međutim, nikada nije imao snage i volje da je otpusti i udalji od sebe. Srdito bi odgovarao: "Ne mogu." Jednog dana vitez na smrt oboli. Njegovi prijatelji doveli su mu svećenika radi svete ispovijedi. Nakon razgovora sa svećenikom pristao je na svetu ispovijed. Iako je neuredno živio, htio je ispovjeđen dobro i skrušeno umrijeti.

Svećenik ga upita: "Želiš li primiti Sakramente, kako dolikuje dobru kršćaninu?" Odgovorio mu je: "Vrlo rado! Budite tako dobri, da mi ih podijelite." Svećenik ga je uvjeravao da mu ne može podijeliti Sakramente sve dok ne opusti onu djevojku koju je godinama držao kod sebe. Nesretnik ga je uvjeravao da ne može nikako otpustiti djevojku od sebe: "Ne mogu, Oče, ne mogu!" Svećenik ga i dalje zaklinjao i molio da je otpusti, jer u protivnom neće ga moći nikako odriješiti. Nadalje, govorio mu je o spasenju duše i o vječnoj životu, i vječnom prokletstvu. Njegove posljednje riječi su bile: "Ne mogu." U jednom trenutku zgrabivši djevojku za ruku, priviče je k sebi na grudi i umre. "Nećudoredan život, neskrušena smrt."

Nećudorednost života možemo usporediti s plamenom svijeće koja izgara. Čovjek mora naprosto napustiti nećudoredan život ili će na žalost izgorjeti kao svijeća. Mnogi koji nećudoredno žive, gube, duhovno i tjelesno zdravlje, mladenačku čast, mir u srcu i životnu radost, i idu u susrete nečasnoj odnosno neskrušenoj smrti. Drugim riječima, nećudoredan život narušava kompletno zdravlje, i skraćuje ljudski vijek življenja.

Svi oni koji tako nesretno žive ili bolje rečeno životare, umišljaju da sabiru i udišu mimomirnish lijepih ruža: naprotiv, ubiru trnje i otrov. Iznijeti ću jedan povijesni događaj u svezi ruža. Jednog dana rimski car Heliogobal dočuo je za izdaju koju mu spremaju njegovi podanici. Nakon što je sve u strogoj tajnosti promislio što da učini, pozove ih na bogatu gozbu. Dok su uzvanici sjedili za bogatim i raskošnim stolom, blagujući uz bućnu glazbu i pjesmu, u jednom trenutku rastvori se strop velike dvorane, i počela je odozgor padati kiša lijepih, svježih mirisnih ruža. Nastalo je veliko veselje, i uzvanici su počeli klicati: "Živio Heliogabal, živio car!"

Uzvanici su bili opijeni mimomirisnih ruža, neprestano kličući i pljeskajući caru. Međutim, car neprimjetno napusti svečanu dvoranu i iziđe van. Kiša lijepih mimomirisnih ruža u jednom trenutku postala je vrlo gusta, da je prekrila stolove i nesretne goste, koji su se počeli gušiti od jakog mirisa. Uzvanici su nastojali otvoriti vrata i izići van, ali nisu mogli jer su vrata izvana bila zaključana. Kasno su otkrili veliku varku koju im je car smislio i priredio. Bili su svjesni svoje neizbježne smrti, jer ih je uskoro težina i miris ruža ugušio.

Kako se boriti protiv nećudorednog života kako bi izbjegli neskrušenu smrt? Prije svega moramo u životu imati odlučnu volju u svezi izbjegavanja grješnih prigoda, i redovito u iskrenosti primati Sakramente. Sv. Augustin je kao mladić do 30. godine neuredno i raskalašeno živio. Nakon što je duhovno progledao, obratio se i primio Sakramente. Ubrzo je postao svećenik, biskup i svetac i jedan od najglasovitiji crkvenih učitelja.

Nešto slično dogodilo se i svetom Ignaciju Lojolskom, koji je u 30. godini života napustio vojnički život i posvetio se Bogu. Nakon obraćenja osnovao je Isusovački Red. Sveti Kamilo Lelis, u mladosti također odao se svjetovnim zabavama i radostima. U 25. godini postaje redovnik i svoj život posvećuje Bogu i Majci Božjoj služeći bolesnoj i umirućoj braći i sestrama. Što reći o mnogim drugim svecima i sveticama koji su prije obraćenja živjeli nećudorednim životom. Međutim, nakon obraćenja i posvećenja života Bogu, njihova volja u izbjegavanju grješnih prigoda i primanju Sakramenata, bila je dovoljna da ih spasi. Sv. Franjo Saleški u 18. godini života studirajući u Padovi, naišao je na jednu raskalašenu djevojku koja je htjela nepristojno zagrliti. On je od sebi odgurnuo govoreći: "Odstupi, paklena poslanice..."

Modernistički svijet ne vjeruje u čistoću kod tolikih tisuća svećenika, redovnika i redovnica. Svijetu je neshvatljivo da osobe posvećenog života u cvijetu mladosti mogu se uzdržati u čistoći i nevinosti usred tolike velike pokvarenosti u svijetu u kojemu žive. Jedan mladi odvjetnik šalio se na račun jednog svog svećenika prijatelja. Divio se je njegovoj vjeri i odricanju ali nikako nije mogao vjerovati u njegovu svećeničku čistoću u celibatu. Svećenik ga je prijateljski uvjeravao da postoji način kako i on sam kao laik može živjeti u čistoći. Savjetovao mu da se što češće ispovijeda i pričešćuje, jer u kupelji spasonosne Kristove Krvi svi se čistimo. Prošlo je šest mjeseci i ponosni odvjetnik odlučio se za svećenički poziv. Nakon što je postao svećenik u svojim propovijedima postao je neumorni branitelj čistoće i crkvenog celibata.

Mozart, glasoviti glazbenik i skladatelj, u 25. godini života doživio je vrhunac slave u tadašnjem svijetu. Prigodom svog rođendana 27.siječnja 1881. u Milanu su ga svečano dočekali i srdačno ugostili. Nakon svečanog prijema obratio se skupštini riječima: "Zaklinjem se Bogu da u cijelom svom životu nisam imao ništa da si predbacim u pogledu čistoće. Eto, to je tajna mojih uspjeha i mojih trijumfa." Drugim riječima, slavni glazbenik i skladatelj osjećao se čistim i također duhovno velikim. Svakodnevnim kršćanskim življenjem proslavljao je Boga u svom duhu i tijelu.

Sotona je velika i inteligentna životinja koja dobro zna da je nečistoća (blud) vrlo težak i odvratan grijeh Bogu i ljudima. Stoga, đavao nečistoće potiče kršćane vjernike na nećudoredan život koji ih vodi do neskrušene smrti. Riječ je o grijehu koji snizuje u red životinja one ljude koji ga konzumiraju. Postoji neka životinja u Južnoj Americi i Gani, koju su ljudi nazvali vampirom, jer siše ljudima kriv dok spavaju tvrdim snom. Nakon što se nasiti ljudske krvi, odlijeće ostavljajući otvorenu žilu, što vrlo često uzrokuje smrću mnogih ljudi.

Nećudorednost onima koji joj robuju, poput spomenute životinje koju zovu vampir, često ispija krv, narušava duhovno i tjelesno zdravlje i narušava životnu vitalnost. Sveti Pavao nas uči: Ne zaboravimo da su naša tijela udovi Kristovi. Kršćani vjernici ne smiju uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničkim. Tko se veže uz bludnicu, jedno je tijelo. A tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Moramo bježati od svakog oblika bludnosti! Naše tijelo je hram Duha Svetoga koji prebiva u nama, jer imamo ga od Boga, te nismo svoji.

Kupljeni smo neprocjenjivom Kristovom otkupninom. Zbog toga, svakodnevnim kršćanskim življenjem dužni smo proslaviti Boga u tijelu svojem (1 Kor 6,12-20). Stoga: "Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanci, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega" (1 Kor 6,9-10). Čestitost i čistoća življenja čovjeka čini čistim i ćudorednim, i ispunja ga dubokim osjećajem mira. Život mu je spokojan i vedar, a smrt također vedra i mirna, jer onako kako živiš tako ćeš i umrijeti.

Don Tomislav Topčić