Mens sana 590

Svećenik Božji suradnik

Svećenik Božji suradnik
Svećenici tijekom molitve na Podbrdu u Međugorju

Nigdje u svijetu nećemo naći veće službe ni dostojanstva od svećeničkog. Bit svećeničkog poslanja tj. služenja je u proslavi Boga i spašavanju duša. Stoga, Bog ih je obdario puninom nadnaravne duhovne vlaste tj. služenja.

Svećenici su istinsko duhovno oruđe u Božjim rukama, kako bi svakodnevno duhovno obnavljali sebe i povjereni im narod Božji. Svećenik kao Božji istinski suradnik mora se truditi, kako bi slijedio Krista Gospodina na putu Kalvarije. Kršćani vjernici moraju ih duboko poštivati a ne prezirati. Drugim riječima ne osuđivati nego za njih istinski moliti i postiti, jer ih Bog preko ruku svećenika hrani Presvetim Tijelom i Presvetom Krvlju svoga Sina.

Sveti svećenici prožeti su nebeskom mudrošću i apostolskom hrabrošću, jer ih u njihovom dušobrižničkom djelovanju vodi Duh Sveti. Nadalje, prožeti su i nadahnuti ljubavlju, čistoćom i dubokom poniznošću. Sjedinjeni su s Kristom kao što je Krist Gospodin sjedinjen sa svojim nebeskim Ocem. Kroz duboku molitvu, žrtvu i patnju ispunjavaju svoju svećeničku službu, privodeći duše k Bogu. Drugim riječima, ne žeđaju i ne gladuju za svjetovnim vremenitim tj. prolaznim stvarima, nego se zauzimaju za proslavu Boga i spas duša.

Ima nažalost mnogo nesigurnih i zbunjenih svećenika, kao i onih koji sami sebe smatraju dobrima i svetima, a kojima su na srcu više ovozemaljski nego Božji interesi. Imaju vremena za sve osim za Boga i duše. Udobni život, ljudski obziri, osobni interesi, strah da se ne izgubi naklonost ljudi oslijepili su takve svećenike, koji su trebali biti vođe i svjetlo dušama. Kod njih nema iskrene poniznosti i dječje jednostavnosti. Vjeruju samo sebi, i brzo se rasrde, jer ne podnose druge koji vide životnu stvarnost onakvu kakva u biti jest.

Zbog nedostatka nebeske mudrosti i apostolske hrabrosti riječ je o tzv. "duhovnim vođama" koji: "Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide. Uši imaju, a ne čuju." (Ps 115,5-6). Riječ je o razvikanim "glumcima" i "svecima" u narodu (Usp. Mt 7,21-23). Bez obzira što je njihovo obraćenje teško, moramo za te svećenike mnogo moliti, postiti i trpjeti kako bi se obratili i na pravi put vratili.

Bog želi djelotvorne svećenike kao suradnike i graditelje njegova kraljevstva u dušama ljudi, a ne kao pasivne promatrače koji svojom pasivnošću ruše njegovo kraljevstvo u dušama njegove djece. Riječ je o duhovno siromašnim svećenicima koji lutaju tj. tapkaju u mraku. Bogu trebaju svećenici koji su duboko svjesni svoga dušobrižničkog poziva i poslanja u svijetu.

Bez duboke i istinske vjere, ljubavi, patnje, trpljenja, molitve i posta, vanjska svećenička dušobrižnička djelatnost je u biti isprazna i ništavna. Drugim riječima, bit svećeničkog dušobrižništva je u služenju Bogu i bližnjima u nevolji. Njegovo svećeništvo ispunjeno je neprocjenjivom puninom nadnaravne duhovne vlasti tj. služenja. Stoga, mora biti duboko svjestan veličine svog svećeničkog dostojanstva.

Svaki svećenik po naravi svojeg svećeništva postaje istinska žrtva tj. pokornička duša. Međutim, ako ne želi priznati ili prihvatiti stanje svoje svećeničke žrtve tj. pokorničke duše, poput Jude postaje izdajnikom otajstva Otkupljenja. Svećenik se mora istinski truditi da Krista slijedi putem Kalvarije, sjedinjujući svoje patnje s patnjama Kristove Božanske Žrtve.

Gospodin od svojih svećenika traži da sebe prinesu kao žrtveni prinos zajedno s Njim, nebeskom Ocu za oprost grijeha i oslobođenje duša od sotone. Svećeničke duše koje su jake i postojane u vjeri, svoje postupke ne podređuju javnom mnijenju tj. mišljenu, nego samo Bogu. Dakle, riječ je o svećeničkim dušama koje žele biti skrovite jedino u Bogu.

U knjižici: "Nasljeduj Mariju", koju je na hrvatski preveo: Josef V. Barensenburg, Dubrovnik 1942., ukratko bih se osvrnuo na 33. Poglavlje: Strahopoštovanje prema svećenicima sigurna kušnja naše religioznosti i pobožnosti (str. 93.-96). Nigdje u svijetu nema veće službe ni dostojanstva od svećeničkog. Novozavjetni svećenici na oltaru prinose najveću žrtvu koja postoji. Starozavjetna žrtva prema ovoj Novozavjetnoj je sjena.

Svećenici kao duhovni oci su voditelji ljudskih duša. Stoga, oni koji svećenike preziru, posjeduju malu ili nikakvu vjeru. Drugim riječima, svi oni koji preziru svećenike nalaze se u velikoj opasnosti da otpadnu od vjere. Bolje rečeno, koji ne poštuju svećeničku službu, u biti malo i vjeru poštuju, a time i samog Krista Gospodina vrijeđaju.

Nedostatak poštovanja prema svećenicima i što ih se neprestano progoni, govori nam da u svijetu vjera još malo vrijedi. Ljudi u svećenicima samo traže njihove mane, pogreške i prijestupe. Zaboravljaju da su i oni samo ljudi koji su napastovani od strane sotone, i da mogu biti nadvladani kao i svi drugi ljudi. Svećenicima je mnogo dano i zato će se od njih i mnogo tražiti na sudu Božjem, jer je njihova odgovornost velika pred Bogom i ljudima.

Istinski vjernici neće se postaviti kao suci prema svećenicima tj. Božjim miljenicima, jer su duboko svjesni koje milosti preko ruku svećenika dobivaju. Podjeljuju im sakramente, a posebno sakrament pomirenja i euharistije. Stoga će ih braniti pred onima koji o njima zlo misle i govore, razne neprovjerene klevete šire, te će moliti i postiti za svoje svećenike. Zbog toga će zadobiti velike milosti pred Bogom.

Ne zaboravite da Gospodinu njegovi svećenici na poseban način leže na srcu, jer je njihova svećenička služba božanska odnosno vječna, za razliku od kneza ovog svijeta čija je uloga vremenita tj. prolazna. Stoga, svaki prezir, ismijavanje, ruganje, osuđivanje, progonstvo itd. prema svećenicima Božjim službenicima, biti će kažnjeno vječnom kaznom.

Svećeničko poslanje i njegova dušobrižnička služba vrlo je odgovorna i zahtjevna. Gospodin ih je obdario nebeskom mudrošću i apostolskom hrabrošću, kako bi mogli do kraja ustrajati u svećeničkom životu. Prožeti dubokom istinskom vjerom i nesebičnom ljubavlju prema Bogu i ljudima, njihovo dušobrižničko poslanje i služenje postaje djelotvorno a ne pasivno.

U svom svećeničkom životu jedini im je cilj proslava Boga i spasenje duša. Duboko su svjesni veličine svog svećeničkog dostojanstva odnosno uzvišenosti nadnaravne duhovne vlasti tj. služenja. Slijedeći Gospodina na putu Kalvarije, na taj način sjedinjuju svoje patnje i trpljenja sa spasonosnim patnjama Kristove Božanske Žrtve. Sebe, pak, doživljavaju kao krhke glinene posude.

Drugim riječima, svjesni su svoje ljudske slabosti i spoznaje da ih sotona uz Božje dopuštenje napastuje, i da mogu kao i ostali ljudi biti nadvladani. Stoga, od kršćana vjernika traže da za njih mole i poste, a ne da ih stalno osuđuju i progone.

Dragi vjernici, poštujte svoje svećenike koji duhovno skrbe o vašim dušama. Stoga, će vaša vjera s neugasivim nebeskim vječnim svjetlom svijetliti, ako svećenike Božje miljenike budete poštivali i do njih držali.

Don Tomislav Topčić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.