Mens sana 1211

Za krst časni i slobodu zlatnu

Za krst časni i slobodu zlatnu
Hodočastimo putem života

U etičkom svijetu u kojemu živimo ne moraju uvijek vrijediti zakoni fizičkog svijeta. Ovoj tvrdnji najbolji nam je pokazatelj Hrvatska nacionalna povijest. Hrvati su se iz Bijele ili Velike Hrvatske u današnju domovinu doselili krajem 6. i početkom 7. stoljeća kao organiziran i tolerantan narod. Otkad su se Hrvati doseli na ove prostore, tijekom trinaest stoljeća, mali Hrvatski narod uspio se održati, i svoje nacionalno ime sačuvati, i domovinu obraniti, unatoč mnogih životnih oluja, nedaća i problema.

Zahvaljujući svojoj nacionalnoj svijesti, i pradjedovskoj živoj vjeri u borbi za krst časni i slobodu zlatnu, Hrvatska tijekom proteklih trinaest stoljeća nikada nije prestali živjeti u srcima čestitih i poštenih Hrvata. Za vrijeme pontifikata pape Ivana IV. (640.-642.), zbile su se prve veze Hrvata sa Svetom Stolicom.

Opat Martin mogao je manje više bez nekih velikih problema uspješno obaviti misije među doseljenim Hrvatima, koji su se pokazali kao tolerantan narod. Zahvaljujući jednom zdravom političkom, i društvenom ozračju odnosno prilikama, kršćanskim misionarima omogućeno je poduzimanje misionarskih pothvata među poganskim (nekrštenim) Hrvatima. Glavni razlog što je pokrštavanje Hrvata trajalo veoma dugo, je u to me što se narod nije pokrštavalo nasilnim nego polaganim i mirnim putem. Što se pak tiče samih odnosa između Crkve i države u Hrvatskoj za vrijeme domaćih narodnih knezova, kao i za vrijeme kraljeva, redovito su bili prijateljski.

Hrvatski narodni knezovi i kraljevi prema svojim mogućnostima Crkvu bi darivali i branili njena prava. Zahvaljujući mudrosti kneza Branimira, Hrvatska se vratila u krilo Zapadne Crkve. Kralj Tomislav pokazao se mudrim i dalekovidnim državnikom u pogledu splitskih crkvenih sabora (925. i 928.), koji su ostavili neizbrisivi trag u Hrvatskoj crkvenoj i političkoj povijesti.

Papa Grgur VII. (1073.-1085.) nastojao je osloboditi Crkvu i papinstvo od prisezanja svjetovnih vladara, i njihovog utjecaja u području cjelokupnog crkvenog života. Svojim reformskih programom u duhu evanđeoskog zajedništva nastojao je zbližiti ljude tog vremena, jer mnogi od njih nisu znali ni čitati ni pisati, a gotovo tri četvrtine tadašnjeg europskog pučanstva ne posjeduje zemlju koju obrađuje.

Hrvatski kralj Zvonimir bio je vjeran prijatelj i saveznik papi Grguru VII. Zahvaljujući njihovom istinskom prijateljstvu, reformna gibanja u 11. st. u kršćanskoj Europi u kojem je prevladavao feudalni sustav, zahvatila su i Hrvatsko kraljevstvo. Kralj Zvonimir u nadbiskupu Lovri imao je duhovnog oca koji ga je u svemu podupirao. Hrabro se suprotstavio tadašnjoj nečasnoj trgovini ljudima (ropstvu), zauzimao se za obespravljenu sirotinju i nezaštićene udovice i siročad.

Hrvatski narod za razliku od drugih slavenskih naroda kroz mukotrpnu i ustrajnu borbu, uspio je održati i sačuvati do naših dana ćirilometodsku baštinu i narodni književni jezik. Papa Inocent IV. na molbu senjskog biskupa Filipa (1248.) odobrava Hrvatima uporabu glagoljice, i crkvenoslavenskog jezika u službi Božjoj (liturgiji).

Proljeće (procvat) redovništava nezamisliv je bez sv. Benedikta iz Nursije (480.-547.). Za razvoj umjetnosti i širenje pismenosti u Hrvatskoj velike zasluge imaju benediktinci i benediktinke. Prosjački redovi (13. st), dominikanci, franjevci i karmelićani, pojavljuju se u osvit velikih društveno-političkih previranja u tadašnjoj kršćanskoj Europi. Riječ je o istinskim pobornicima i sljedbenicima evanđeoskog življenja siromaštva. Organiziraju se po uzoru na sveučilišne i građanske korporacije.

Poput benediktinaca i benediktinki ostavili su neizbrisiv trag u našoj nacionalnoj i crkvenoj povijesti. Pustinjački redovi (pavlini i augustinci), najpoznatiji su u Hrvatskoj. Pavlinski red mnogo je zadužio hrvatsku prosvjetu, književnost i umjetnost. Augustinci prvenstveno se bave propovijedanjem (naviještanjem) i nastavnim poučavanjem (škole).

Benediktinci, cisterici, dominikanci, franjevci, augustinci i pavlini bili su nosioci pismenosti i pioniri znanosti u našim krajevima, u kojima obitavaju Hrvati od 7. st. Zahvaljujući njihovom velikom doprinosu, u srednjovjekovnoj Hrvatskoj kultura i znanost uvijek su išli u korak s razvojem školstva, koji je uvijek bio tradicionalno vezan s djelovanjem Crkve na ovim našim prostorima.

Krivovjerja koja su u srednjem vijeku zahvatili i Hrvatsku: Crkva bosansko-humskih kristijana (13.-15. st.), Husiti, luteranizam i kalvinizam, jednom riječju duh protestantizma nije naišao na plodno tlo. Katolička Crkva i njeni pastiri u tim teškim trenucima naše povijesti pokazali su hrabrost i srčanost u obrani katoličkog duha u našem Hrvatskom narodu.

Hrvatski sabor je bio protiv protestantizma, koji je 1608. godine zaključio da u katoličkoj Hrvatskoj sve državne službe mogu vršiti samo i jedino katolici. Kad su se Mađari pobunili protiv takve odluke, ban Toma Erdody Bakač neustrašivo je stao u obranu Hrvatske domovine.

Prije trinaest stoljeća po dolasku u današnju domovinu, Hrvati su s krštenjem postali novi narod, prožet i ispunjen kršćanskim duhom. Novi kršćanski odgoj kod Hrvata rezultirao je korjenitim društveno-etičkim promjenama. Plodovi svega toga rezultirali su duhovnom plejadom velikih hrvatskih sinova i kćeri, koji su ozračju duhovnih gibanja u Crkvi u Hrvata, nesebično i aktivno sudjelovali u izgradnji europske kršćanske civilizacije.

Hrvatska se proglasila kraljevinom za vrijeme Tomislava (925.), prvog Hrvatskog kralja. Tijekom mnogih stoljeća Hrvatska Kraljevina ni u jednom trenutku nije prestala živjeti na ovim nesigurnim prostorima. Sam Bog zna koliko je kroz mnoge naraštaje nevine hrvatske krvi, suza i znoja proliveno za krst časni i slobodu zlatnu.

Hrvati su se kroz stoljeća borili s Mlecima i Bizantom, sa Saracenima i Mongolima, kao i s nekim ugarsko-hrvatskim kraljevima koji nisu poštivali njihova nacionalna prava. Hrvatski kršćanski narod uz nebrojene žrtve u 15. i 16. stoljeću svojom je ustrajnošću i požrtvovnošću nastojao spriječiti prodor otomanskih (turskih) osvajača u središnju Europu. Za taj pothvat u borbi s Turcima, povijest ih je nagradila časnim naslovom predziđe kršćanstva – antemurale christianitatis. Hrvatski narod u pravednoj borbi protiv Turaka lagano ali strpljivo oslobađa pedalj po pedalj okupirane dijelove nekadašnjeg Hrvatskog Kraljevstva.

U prvoj polovici 18. stoljeća istočna Slavonija vraćena je Hrvatskoj, a još upornija i mnogo teža borba odvijala se za vojnu Krajinu. Hrvatski narod nije zaboravio ni na Dalmaciju koja je bila i ostala kolijevkom Hrvatskog Kraljevstva. Tijekom 19. stoljeća Hrvatski narod nastojao je u svojoj pravednoj i čestitoj borbi povratiti svojem nacionalnom kraljevstvu teritorij po prilici, što ga je imao za vrijeme kraljeva Petra Krešimira i Dimitra Zvonimira.

Nadalje, u razdoblju 19. st. Hrvatski narod se žestoko borio za svoj materinji jezik, i za njegovu uporabu u društvenom i političkom životu. Hrvatski ban Josip Jelačić odigrao je veliku ulogu u toj pravednoj borbi za materinji hrvatski jezik. Ilirski pokret 1835.-1848. i njegove vođe (Gaj, Drašković, Mažuranić,Mihanović, Preradović, Livadić i drugi), nalaze na veliko razumijevanje i podršku od strane Crkve u Hrvata. Ilirski pokret teži nacionalnom jezičnom i kulturnom preporodu, i političkom sjedinjenju Hrvatskog naroda koji je proteklih stoljeća bio razjedinjen.

Hrvatski narod pokazao je ondašnjem svijetu, i njegovim političkim moćnicima, koji nisu bili naklonjeni njihovoj voljenoj i ljubljenoj domovini, da Hrvatska još nije propala, i da nikada neće propasti, sve dok živo srce bije u njihovim grudima. Hrvatska živi i živjeti će, jer je vrijedna života od Boga joj darovanog.


Papa Lav XIII. (1878.-1903.) i Pijo X. (1903.-1914.) daju poticaj najširim slojevima katoličkih vjernika, a posebno među katoličkim intelektualcima, kako da oblikuju svoju kršćansku svijest i vjersku odgovornost, o njihovoj ulozi u životu Katoličke crkve. Inicijativom dvojice papa, dolazi do početka Hrvatskog katoličkog pokreta (HKP), koji donosi (unosi) jedan novi duhovni i socijalni aspekt Hrvatskog katolicizma u prvoj polovici 20. stoljeća. U Zagrebu je održan od 3. do 5. rujna 1900. godine Prvi hrvatski katolički kongres, koji se smatra prvom velikom javnom manifestacijom katoličkog laikata.

Krčki biskup Antun Mahnić bio je duša (srce) pokretač svih tadašnjih katoličkih događanja. Papa Pio XI. 1922. godine (Enciklikom Ubi arcano) definirao je jedan novi oblik udruživanja svih slojeva katolika pod imenom Katolička akcija (KA) koja je usko povezana u hijerarhijskom apostolatu Crkve. Orlovstvo (HOS) je prvi masovni katolički pokret u Hrvatskoj. Dr. Ivan Merz bio je tajnik HOS-a. Hrvatski katolički pokret (HKP), hrvatskoj katoličkoj mladeži omogućuje da se aktivno uključi, i sudjeluje u javnom društvenom-političkom i vjerskom životu, u prvoj polovici 20. st.

Komunizam i nacionalsocijalizam u duhu totalitarnih ideologija, tridesetih godina 20. st. beskompromisno napadaju i udaraju na Katoličku crkvu odnosno na katolicizam i kršćanstvo općenito. U tom suludom vrtlogu Drugoga svjetskog rata, Crkva u Hrvata zajedno sa svojim hrvatskim kršćanskim katoličkim patničkim narodom suočava se s protukršćanskim totalitarnim ideologijama (komunizmom i nacionalsocijalizmom).

Hrvatski narod je s neopisivim oduševljenjem i radošću dočekao uspostavu Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. Crkva u Hrvata radovala se je zajedno sa svojim hrvatskim kršćanskim katoličkim pukom, što je priznao i sam kardinal Alojzije Stepinac na komunističkom suđenju 1946., rekavši: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kada ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji". U tijeku Drugoga svjetskoga rata Crkva u Hrvata doživjela je velika materijalna stradanja kao i gubitak velikog broja svećenika, redovnika, redovnica i vjerničkog naroda.

Nakon Drugoga svjetskog rata i dolaskom komunističke vlasti 1945. godine Crkva u Hrvata našla se je u znatno težem položaju nego za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Pastirsko pismo koje su hrvatskih biskupi 20. rujna uputili u javnost, zatim povijesni govor zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca na montiranom komunističkom procesu 3. listopada 1946., govori nam o svim tim stravičnim događajima poslije rata, koji su zadesili Crkvu i hrvatski vjernički narod.

Od uspostave komunističke vladavine Crkva je sa svojim svećenicima i vjerničkim kršćanskim katoličkim narodom živjela u stalnom progonstvu. Nadbiskup Stepinac osuđen je na dugogodišnju robiju. U tom razdoblju Crkva u Hrvata u nepuna dva desetljeća tražila je slobodu djelovanja na području bivše Jugoslavije. Nakon Drugoga vatikanskog sabora (1962.-1965.), u Crkvi u Hrvata dolazi do većeg izražaja jačanje svijesti katoličkog laikata, koji želi biti aktivniji u življenju, i navještenju evanđelja u sredini u kojoj obitavaju.

U nametnutom Domovinskom ratu (1991.-1995.), Crkva u Hrvata na području Hrvatske i BiH zajedno sa svojim hrvatskim kršćanskim katoličkim pukom doživjela je velika ljudska i materijalna stradanja. Bogom darovan Hrvatskom narodu dr. Franjo Tuđman koji se pokazao mudrim, i dalekovidnim državnikom, uz podršku domovinske i iseljenje Hrvatske, kao i svih njenih lojalnih građana; nakon dugotrajne i ustrajne borbe, izvojevao je veličanstvenu pobjedu protiv srpskih četničkih osvajača i tzv. JNA, i njihovih simpatizera koji su djelovali na području bivše Jugoslave, i diljem Europe i svijeta.

Veličanstvenom pobjedom Hrvatska je napokon postala slobodna i međunarodno priznata država. Papa Ivan Pavao II. (1978.-2005.), najzaslužniji je za međunarodno priznanje Republike Hrvatske (Sveta Stolica 13. siječnja 1992. priznaje Hrvatsku). Papa Ivan Pavao II. tri puta je posjetio Hrvatsku: prvi put 10. i 11. rujna 1994. u Zagrebu, drugi put od 2. do 4. listopada 1998. (Zagreb, Marija Bistrica, Split i Solin), treći put od 5. do 9. lipnja 2003. (Rijeka, Dubrovnik, Đakovo-Osijek i Zadar). Odlazeći iz Zadra za Rim, Papa je radosno uskliknuo: Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio!

Hrvatski narod boreći se hrabro, srčano i odvažno za krst časni i slobodu zlatnu, uspio se održati tijekom svoje povijesti natopljenom nedužnom krvlju i suzama. Svaku neprijateljsku silu koja mu nije bila naklonjena, niječući njegovo naravno pravo na nacionalnu i vjersku slobodu, svojim neustrašivim otporom, i neuništivom snagom uspio je suzbiti. Naši pradjedovi su časno živjeli, i umirali za voljenu nam, i ljubljenu Hrvatsku.

Domovina Hrvatska za njih je uvijek bila, i biti će, sve do kraja vijeka i svijeta. Uvijek su baštinili kulturu života a ne smrti, i zahvaljujući svojem otvorenošću životu tj. rađanju, i odgoju svoje djece za budućnost nam Lijepe naše, Hrvatska je sačuvana sve do naših dana. Plamen života koji je tinjao i plamtio u grudima i srcima naših slavnih pređa, tijekom naše povijesti baštinili su svi naraštaji Hrvatskog naroda.

Na našem današnjem naraštaju leži velika povijesna odgovornost, kako se taj životni plamen ne bi našom neodgovornošću u nama ugasio. Ne dopustimo da taj životni plamen - koji i u našim grudima i srcima ponosno tinja i plamti - da ga utrnu današnji životni vjetrovi koji nam nisu naklonjeni.

U današnjoj Hrvatskoj, Europi i svijetu postoje dvije povorke ljudi, koje kroče stazom života ili smrti. Molimo Boga da naš Hrvatski narod hrabro, i neustrašivo zakorači putem života, a ne smrti. Bog nam je darovao život, i taj dar života treba poštivati, cijeniti i čuvati ga od začeća do smrti. Bog je blagoslovio muško i žensko: "Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite" (Post 1,23.).

Hodočasteći putem života, a ne smrti, Hrvatski narod imati će svoju budućnost. Na taj način postaje dionikom jedne humane civilizacije u svijetu, koja baštini kulturu života a ne smrti. Kao kršćanski katolički vjerski narod, pozvani smo od Boga da svojim darovanim životom, kojeg primismo od Njega, izgrađujemo kršćansku globalizaciju života u današnjem svijetu, nasuprot onih koji žele izgraditi globalizaciju smrti.

Nećemo biti osamljeni i sami, jer u svim narodima diljem Europe i svijeta, ima onih koji baštine Abrahamovu vjeru u Boga, i koji su se opredijeli biti u povorci kulture života, a ne smrti.

Don Tomislav Topčić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.