Mens sana 546

Ispit savjesti je nužan za iskrenu ispovijed

Ispit savjesti je nužan za iskrenu ispovijed
ILUSTRACIJA

Da bismo dobro obavili svetu ispovijed, potrebno je: temeljito ispitati svoju savjest; kajati se zbog grijeha; donijeti nepokolebljivu odluku da više nećemo griješiti i da ćemo se čuvati grješnih prilika; zamoliti oproštenje od onoga kome smo nanijeli nepravdu ili zlo, pomiriti se sa svima i nadoknaditi štetu; ispovjedniku iskreno priznati sve teške grijehe; obaviti pokoru koju nam je ispovjednik odredio.

Svećenik Luigi Chiavarino u svojoj knjizi: "Dijalozi i primjeri - Ispovijedajte se dobro" govori nam o načinu na koji treba obaviti svetu ispovijed. Drugim riječima, daje nam praktične upute za ispovijed - ispit savjesti. Sv. Pio X. sakrament pokore je definirao je kao najprikladnije utočište koje je Krist Gospodin znao predvidjeti ljudskoj slabosti. Riječ je o Sakramentu koji možemo jednostavno primiti i koji za uzvrat ne traži teških uvjeta, osim volje za dobru ispovijed. Bez Božje milosti ne možemo se dobro ispovjediti, zbog toga pomoć od Boga moramo tražiti prije svega molitvom. Zamolimo ga dan nam pošalje svojega Svetoga Duha, koji će nas prosvijetliti kako bi susret s Bogom bio na duhovnu obnovu (duše i srca) i vječnu radost. Duh koji će nas potaknuti na iskreno kajanje za svoje počinjenje grijehe kako bi od Boga primili otpuštenje.

Nadalje, moramo oživljavati vjeru u Sakrament pokore, jer je riječ o najvažnijem sredstvu posvećenja kršćanskog življenja u Bogu. Zahvaljujući Gospodinu, koji nam je uz neprocjenjivu cijenu svoje muke i smrti na križu (drvu života), darovao veliki dar pomirenja s Bogom. Kroz molitvu preporučiti se Mariji Majki, utočištu grješnika i svom anđelu čuvaru i dušama u čistilištu. Sakramentu pokore i pomirenja moramo pristupati bez straha, i ne razmišljajući toliko o svojim slabostima nego o milostima koje u tom trenutku od Boga primamo.

Da bi naš ispit savjest bio dobar odnosno duhovno plodonosan, moramo temeljito u mislima promotriti Božje i Crkvene zapovijedi te dužnosti svog staleža. Drugim riječima, ispitujući se kod svake zapovijedi jesmo li pogriješili mislima, riječima, djelima i propustima. Kod 1. zapovijedi moramo se duboko preispitati dali smo posustali u svakodnevnom vjerničkom životu, gubeći vrijeme i trošeći energiju u čitanju knjiga i časopisa koje pišu i govore protiv vjere i Boga, jesmo li u svom svakodnevnom kršćanskom življenju počinili razna svetogrđa bilo slabim i površnim ispovijedima ili Pričestima, prezirući posvećene predmete ili stvari i Bogu posvećene osobe (svećenike, redovnike i redovnice). Nadalje, jesmo li praznovjerni, i jesmo koji put prisustvovali spiritističkim seansama.

2. zapovijed: dali psujemo odnosno vrijeđamo ime Božje, Majke Božje, svetaca i blaženika što ih štuje Crkva, jesmo li se krivo kleli i zaklinjali. 3. zapopvijed: idemo li redovito na svetu misnu žrtvu nedjeljom i zapovijedanim blagdanima, dali obavljamo težačke poslove u tim svečanim danima, ili možda prisustvujemo nedopuštenim zabavama opijajući se itd.4. zapovijed: dali svojim riječima i djelima vrijeđamo odnosno ne poštujemo svoje roditelje, ili ne daj Bože smo digli na njih ruke, ili možda ražalostili svojim zlim življenjem i vladanjem.

5. zapovijed: nosimo li u svom srcu mržnju prema nekoj osobi i dali razmišljamo o osveti; imamo li naviku kleti ili proklinjati nekoga; jesmo li nekoga svojim životnim postupcima sablaznili odnosno na grijeh poticali. 6. i 9. zapovijed: dali se često puta zadržavamo na nečistim mislima i željama; jesmo li često puta vodili nepristojne razgovore ili čitali nepristojne knjige; počinili nečiste čine sami sa sobom ili drugom osobom (narav grijeha, spol i stalež osobe s kojom je grijeh počinjen okolnosti su koje bitno mijenjanju zloću grijeha); išli na nepristojna mjesta (ples, zabave i priredbe, kino-predstave) itd. 7. i 10. zapovijed: jesmo li nekome nanijeli tešku štetu prilikom krađe, bilo unutar obitelji ili nekome koji nije član obitelji; nadalje, dali smo razmišljali i željeli da nekoga nepravedno materijalno oštetimo. 8. zapovijed: vrijeđamo li nekoga ili smo teže ogovarali, ocrnjivali i klevetali, a time mu oduzeli čast i poštenje ili štovanje.

Poštujemo li Crkvene zapovijedi u svezi posta i nemrsa. Drugim riječima, jesmo li povrijedili nemrs, jedući meso u zabranjene dane, ili post, ako nas nemrs i post obavezuju, osim djece, bolesnih i osoba starije dobi; dali smo se valjano ispovjedili i pričestili u Uskrsno vrijeme. Preispitujući svoju kršćansku i ljudsku savjest o Božjim i Crkvenim zapovijedima, moramo se temeljito ispitati dalo smo teško sagriješili ohološću, neumjerenošću, srdžbom i zavišću.

Kod ispovijedi , veoma je bitno ispitati savjest o dužnostima zvanja koje obnašamo u životu. Svećenik Luigi Chiavarinio ispričao je jednu povijesnu anegdotu. Car Karlo V. putujući našao se u nekom samostanu, želeći se temeljito ispovjediti. Časni starac-redovnik, pun blagosti, slušajući mirno i spokojno carevu ispovijed reče mu: "Confessus es peccata Caroli, nuno confitere peccata Caessaris - ispovjedio si Karlove grijehe, tj. kao da nisi car, sada ispovjedi grijehe koje si učinio u visokom položaju, na kome se nalaziš." Mudro i vješto ga je ispitao o načinu njegova vladanja (upravljanja) nad narodom. Car Karlo V. bio je duboko ganut (potresen), i jednom je rekao pripovijedajući taj nesvakidašnji događaj: "Konačno sam našao jednoga koji mi je osvijetlio stanovite stvari i potpuno smirio moju savjest." Primjer cara Karla V. morali bi slijediti u prvom redu svi nosioci crkvene i svjetovne vlasti odnosno služenja.

Nadalje, kod ispovjedi, moramo u sebi duboko probuditi iskreno kajanje za počinjene grijehe. Luigi Chiavarino u spomenutoj knjizi iznosi i ovu priču. Neki niži časnik za Veliki Četvrtak, elegantno obučen došao je kod jednog svećenika radi ispovijedi. Međutim, došao se ispovjediti da bi zadovoljio želju svoje majke i sestre koje su ga promatrale iz klupe. On uopće nije vjerovao Boga, i rugao se svemu tome. Drugim riječima, rugao se vjeri i sakramentima, raju i paklu. Svećenik mu je nakon toga rekao da mu ne može dati odrješenje i da zbog toga ne može pristupiti svetoj Pričesti. Niži časnik se je odmah uznemirio govoreći da se mora pričestiti da bi zadovoljio svojoj majci i sestri.

Svećenik mu je dao savjet neka odugovlači sa svojom majkom i sestrom govoreći im da mora prije izvršiti pokoru koju će mu dati, i nakon toga može se vratiti i pričestiti. Časnik mu je na to odgovorio kakvu pokoru kad se nije ispovjedio. Svećenik mu na to reče: ti si dobar vojnik, i prema tome poslušati ćeš me i izvršiti zadanu pokoru. Časnik je pristao da će izvršiti pokoru. Naredne tri večeri morao se odreći društva i svake zabave, i čim legne u krevet morati će izgovoriti ove riječi: "Bože moj, ja vjerujem u Tebe, ali se rugam i Tvojoj vjeri i Tvojim sakramentima. Vjerujem u Tebe, ali se rugam smrti i sudu. Vjerujem... ali se rugam paklu i vječnosti." Nakon toga mirno ćeš zaspati; hoćeš li to učiniti? Obećao je to svećeniku kao pravi vojnik da će to učiniti.

U subotu navečer, došao je ponovo u ispovjedaonicu govoreći: "Oče, ja sam časnik pokore; izvršio sam je i dolazim vam reći da se, nakon što sam ozbiljno razmišljao, ne osjećam jakim, da se svim onim stvarima smijem; pače ih se bojim. Budite tako ljubazni, pomozite mi, da se dobro ispovjedim." Vojnik je napokon progledao, jer je u njegovoj duši ostalo još malo vjere. Zbog raskalašenog života sramio se Boga, smrti i vječnosti. Bio je izgubljen i nađen, mrtav i oživje, jer milost Božja ga je našla i vratila u život tj. u očinski dom poput rasipnog sina (usp. Lk 15, 11-32). Prije svog obraćenja slušao je Riječ Božju ali nije po njoj živio i bio je nalik ludom čovjeku koji svoj život gradi na pijesku, a nakon što se obratio odnosno slušajući i živeći Riječ Božju bio je nalik mudrom čovjeku koji svoj život gradi na tvrdoj stijeni (usp. Mt 7, 24-29). U njegov životnoj svjetiljki bilo je dovoljno ulja, a u srcu vjere: "Bdijte, dakle, jer ne znate dana ni časa" (Mt 25,13).

Don Tomislav Topčić

Komentari: 0

Samo registrirani korisnici mogu komentirati.