Lica i naličja 3689

Zašto muče naše branitelje?!

Zašto muče naše branitelje?!
100 % za Hrvatsku... FOTO CROPIX

Te ga noći spopadoše žalost i tjeskoba kakve nikada prije nije osjetio. Strašno se bojao. Pao je na koljena moleći Oca da ga oslobodi gorke čaše koja mu je namijenjena. No, znao je da je mora ispiti. A nitko ga nije razumio. Oni uplašeni jadnici, koji svi redom pozaspaše iako im je rekao da bdiju zajedno s njim, tek su ponešto slutili. Ostali, mnoštvo, slijedili su ga jer im je bio atraktivan. Nisu poznavali nikoga sličnog njemu. Divili su se njegovim čudesima, a možda ponešto i riječima. Ali, to bijaše tek onako, izvanjsko. Najčešće nije dopiralo do srca. Zato će već sutra vikati da ga razapnu. A ovi koji spavaju, svi će se razbježati.Teško uzdahnu. Zajedno sa znojem, krvavim znojem, na suhu zemlju kanule su suze. Znao je da je u ovome sam. Ali znao je, također, da mora ići do kraja. 

Sa strepnjom je pratio najnovije vijesti. Najgore je bilo ovo iščekivanje. Ma neka, dovraga, već jednom krenu. Tada bi znao što mu je činiti. O tome uopće nije dvojio. Nije ga bila briga što je na suprotnoj strani jedna od najjačih vojski staroga kontinenta. Ljubav prema domovini bila je jača od straha. Morao je poći na ovo neizvjesno putovanje. Vjerojatno na put bez povratka. No, ako to ne uradi više nikada neće moći pogledati u ogledalo. Radije će umrijeti...Napeto je slušao uplašeni glas s radija. Svaka mu je riječ poput čekića bubnjala u glavi. Domovina bijaše razoružana i blokirana odmetničkim barikadama, a vojska je samo čekala neoprezan potez prve demokratski izabrane vlasti pa da završi posao. Jer, dobro je znano na čijoj je strani ta opaka vojna sila. Probi ga hladan znoj. Strašno se plašio, iako to sebi nije htio priznati. No, usprkos strahu, morao je krenuti. Sve drugo bilo bi pogrešno.

Začuo je žamor. Netko se približavao. Probudi učenike govoreći: „Ustanite, hajdemo. Evo približio se moj izdajica". Uto stiže izdajica vodeći svjetinu za sobom. Uhvatiše ga kao kakva razbojnika, a svaki dan bijaše među njima poučavajući ih. Tako ih je ljubio, a sad ga ovako zgrabiše i odvedoše velikom svećeniku. Njegovi se učenici, vidjevši to, svi razbježaše. A glavari svećenički i cijelo Vijeće tražili su kakvo lažno svjedočanstvo protiv njega da bi ga mogli pogubiti. Ali ne nađoše ništa premda pristupiše mnogi lažni svjedoci. A onda ga veliki svećenik upita je li on Sin Božji. Odgovori mu: „Ti kaza!" Kad su to čuli bijesno zaurlaše i odlučiše ga ubiti. Pljuvahu mu u lice i udarahu ga govoreći: „Proreci nam, Kriste, tko te udario?"

Izdali su nas

Izdali su nas, razmišljao je. Predali su neprijatelju naše oružje, uveli embargo i tako nas pripremili za klanje. Uronjen u crne misli, stiskao se u vlažnom rovu. Pokušavao je dahom zagrijati promrzle prste. Bilo je sve gore. Svakog dana netko bi ih napustio. Mrtav ili ranjen. Već se odavna pomirio s činjenicom da ista sudbina čeka i njega. Bilo bi uistinu pravo Božje čudo da se to ne dogodi. Uz tolike stotine i tisuće granata koje su svakodnevno padale po na brzinu iskopanim rovovima i već razorenim kućama, uz podmukle napade do zuba naoružanih spodoba pod kokardom i crvenom zvijezdom... Jedino je još molio Boga da ga ne uhvate živog. Već je prošao sve i svašta, ali ono što su te spodobe sposobne uraditi svojim zarobljenicima... stresao se od jeze. Uvijek će čuvati jedan metak. Onaj zadnji. Misli mu se opet vratiše zvijerima koje su spalile pola njegove domovine. Činilo mu se da se povijest ponavlja. Tisuće jama napunili su Hrvatima nakon onoga rata, a i danas ih pune. Zato on i jest tu. Da ih pokuša zaustaviti. Da od zla zaštiti sebe i svoju obitelj, da sačuva sve ono što vrijedi i u što vjeruje. Da se on i njegov narod konačno riješe pogubne demonske vladavine bezbožne crvene nemani. Vladavine koja nam je donijela samo patnju i smrt. Koja nas je tako okrutno desetljećima ubijala i pljačkala. I dušu nam razarala. Sad imamo priliku tome zlu stati na kraj. Tko zna hoće li se prilika više ikada ukazati. Zato je morao biti ovdje. Ležati u vlažnom rovu, slušati jek granata i moliti Boga da na sljedećoj nije zapisano njegovo ime. I smrzavati se, pomisli, iznova pušući u pomodrjele prste.

Onda ga odvedoše pred Pilata. On ga dade izbičevati. Nemilosrdni udarci kidali su meso do kosti. Mislio je da to neće preživjeti. Ili se bar tome nadao. Kidao se od boli, no još gori bijaše strah od onoga što slijedi. A slijedili su sati i sati umiranja na križu. Ipak, najgora od svega bila je ta gluha samoća. Još jučer su mu se zaklinjali na vjernost. A sada? Svi su nestali! Novi bol prostrijeli mu tijelom. Surovi bič otkinu još jedan komad mesa s mršavih rebara. Krik kojega nije bio svjestan, propara zrakom i odletje ravno u nebo. Valjda je gore i Otac plakao. Stizali su novi udarci koji mu nisu dali da razmišlja o samoći i napuštenosti. Dobio je makar tu milost. Ipak je fizičku bol bilo lakše podnijeti. A onda je bičevanje prestalo. Odvezaše ga, a on samo nemoćno klizne na tlo. Tiho je ječao. Tako ga je boljelo, a nije se mogao ni pomaknuti. Tada ga Pilat preda svjetini da ga razapnu. Vojnici ga uspraviše i uvedoše u upraviteljev dvor. Svukoše ga te zaogrnuše skrletnim plaštem. Spletoše zatim vijenac od trnja pa mu ga staviše na glavu. Pljujući po njemu, udarahu ga štapovima po glavi rugajući se: „Zdravo, kralju židovski!". Bol je bila neizdrživa. Pržila je i dušu i tijelo. S njega kapahu potoci krvi i suza. Ta što im je skrivio da mu to čine. A oni, pošto ga izrugaše, obukoše mu njegove haljine pa ga odvedoše da ga razapnu. Prolazio je pravu agoniju noseći križ do mjesta gdje će ga razapeti. Izmučen i bez snage više puta je padao. A onda dođoše na brdo. Pribiše ga na križ i uzdigoše. Od boli je na trenutak obnevidio. Podigao je glavu gore, prema Ocu, u očaju vapijući. On, Sin Božji, prolazio je neviđenu muku i poniženje. Oče gdje si?! Jesi li me i Ti ostavio?! Postajalo je sve strašnije. Nije mogao disati. Povremeno bi prikupio snagu pa bi se propeo trpeći užasnu bol koju izazivahu užareni čavli. Halapljivo bi hvatao zrak koji bi, činilo mu se u smrtnoj agoniji, prije napuštao pluća nego bi uopće ušao u njih. A onda, posljednji put prikupivši snagu uzvikne: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj." To rekavši, izdahnu.

Imao je grozan osjećaj. Ovakvu magluštinu i vlagu koja se zavlačila u kosti još nikada nije osjetio. Zubi su mu nekontrolirano cvokotali. No, nije to bilo ono čega se grozio. Obuzeo ga je osjećaj malodušnosti. Odjednom nije vidio smisla u ničemu što se događalo i što je poduzimao. Da mu je samo nekim čudom nestati odavde. Leći na nekom toplom mjestu i više se ne buditi. Bar dok ova strahota ne završi. Jučer su mu poginula dva najbolja prijatelja. Treći je u teškom stanju odvežen u bolnicu. Vjerojatno neće preživjeti. Znao je da se ne smije predati malodušju, ali ovo bijaše jače od njega...

'Isuse, spasi me!'

A onda je začuo zlokoban zvuk. Ova ide na njega. Bio je siguran. U šaci je stiskao križ krunice koja stalno bijaše o njegovom vratu. „Isuse, spasi me!", zavapi. Samo što je to izustio, nešto pred njim bljesnu. Ožeže ga paklena vatra za kojom je nadirao najcrnji mrak. Mrak kakav nikada prije nije vidio. Tonuo je u njega čudeći se kako ne osjeća nikakvu bol. Još jednom stisne križ, ili je, u agoniji, bar mislio da to čini. A onda se sve ugasilo.

O šestoj uri nasta tama po cijeloj zemlji. Pakleni demoni zakrilili su nebo slaveći smrt Sina Božjeg. Tada još nisu znali da slave svoj konačni poraz. Jer trećeg dana Isus je uskrsnuo. Pobijedio je zlo i smrt. I nama je dao nadu. Pružio nam šansu. Ali još nam se protiv zla boriti. Jer lukavo je ono i opako. 

Nakon dugog vremena probudio se. Teškom mukom pogledao je oko sebe. Bio je u bolnici. Suze mu potekoše kad shvati da je ostao bez obje noge. A i ruke bijahu nekako nemoćne. No, nije mu bilo žao jer dao ih je za Hrvatsku. Dao ih je za svoju domovinu. I moju domovinu. I za mene. I za moju djecu. I za našu budućnost. Zlo se nekoliko godina opijalo hrvatskom krvlju. No, njegovo orgijanje je prekinuto. Na kraju je poraženo. Stvorili smo Hrvatsku! Našu Hrvatsku! 

Mnogo godina kasnije, stišćući se u mračnom kutku crkve svetoga Marka, žalosno je osluškivao povike hrvatske policije koja je stajala pred njenim vratima. Tamo se upravo odigravao najsramotniji čin u hrvatskoj povijesti. A možda i u povijesti uopće. Podigao je pogled na raspetog Spasitelja i nijemo ga zapitao: „Imamo li zaista našu Hrvatsku?" Dobro je znao da se mrak nad njom nije razišao. I da nam se protiv mraka još boriti. Sin Božji samo ga je promatrao. Posve mirno. I njega obuze čudesan mir. Zahvalno pogleda u svećenika pored sebe i nasmiješi se. Gledajući ga dobro je znao da ima još mnogo onih koji bi sve dali za nju. Za našu Hrvatsku. Potom pogledom opet dotače Sina Božjeg. „Hvala ti Isuse!", tiho je prošaptao.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj