Lica i naličja 2304

Jesmo li proizvod Inteligencije ili slučajne igre atoma?

Jesmo li proizvod Inteligencije ili slučajne igre atoma?
FOTO REUTERS / Remo Casilli

Ozbiljno promišljanje upućuje nas da se između dvije opcije iz naslova svakako opredijelimo za Inteligenciju. Kao refleksiju uzmimo jedan primjer s područja teorije evolucije, ali prije toga evo jedne kratke napomene.

Smijemo li prihvatiti evoluciju?

Osobno držim - kako su to uostalom i pape Pio XII., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., nasuprot ateističkom evolucionizmu s jedne i kreacionističkom fundamentalizmu s druge strane, svaki na svoj način poručile - da je Bog mogao 'stvarati' i preko evolucije. Nedavno je i papa Franjo kazao da znanstvena teorija koja se postavlja kao začetak svijeta (Veliki prasak) nije u suprotnosti s intervencijom Božjeg stvaranja i da evolucija nije suprotnost kreaciji, jer evolucija pretpostavlja stvaranje bića koja se razvijaju. 

Crkva, vidimo, nije priznala evoluciju kako se često površno ili zlonamjerno provlači našim medijima, ali ne isključuje mogućnost da je baš ona put koji je Bog izabrao. Evolucija je danas ozbiljna znanstvena teorija, a ako bi jednog dana bez ikakve sumnje bila dokazana, tada bismo kao vjernici bez problema mogli prihvatiti da Bog stvara evolucijom u kojoj, kao njegovi drugotni uzroci, djeluju prirodni zakoni. 

Evolucija – da, ne ili možda

No, spomenuta teorija suočava se s puno više poteškoća nego što mnogi žele priznati. Vratimo se onom primjeru spomenutom na početku. Prije otprilike 600 milijuna godina dogodila se tzv. kambrijska eksplozija u kojoj se pojavilo obilje složenih višestaničnih organizama kasnije pronađenih u fosilnom zapisu. U starijim geološkim slojevima pronađeni su samo jednostavni jednostanični organizmi, a između te dvije krajnosti (jednostaničnih i složenih višestaničnih organizama) nema nigdje ni traga prijelaznim oblicima. 

S pravom se može zaključiti da je nedostatak prijelaznih oblika u ovom slučaju (a i općenito) ozbiljan problem za teoriju evolucije. Naravno da ne mora biti nepremostiv, ali može biti zanimljiv indikator. Posebno kad se u obzir uzmu i mnoge druge poteškoće s ovog područja, npr. nemogućnost abiogeze, zatim 'dokazi' u korist evolucije u fosilnom zapisu koji se mogu interpretirati na različite načine (spomenimo samo najobičnije prijevare poput Nebraska Mana i Piltdownskog čovjeka, ili, primjerice, potpuno suprotna tumačenja fosilnih zapisa Archaeopteryxa), zatim neuvjerljivu poveznicu između evidentnih mutacija i specijacije, pa nerješivi problem neumanjive složenosti itd.

Imajući sve ovo u vidu ne čudi nas da se ponekad suočavamo s razigranom maštom pojedinih novoateističkih evolucionista koji zlorabe ovu teoriju za obračun s Bogom i vjerom, pretvarajući je u dogmatski konstrukt koji ne smije biti podvrgnut nikakvoj kritici, što se u pravoj znanosti nikada ne smije dogoditi. U tom smislu znakovit je i patetični pokušaj R. Dawkinsa da objasni kako su nevjerojatno složene strukture ipak mogle nastati slučajno. Nasuprot ovome treba napomenuti da su mnogi znanstvenici koji prihvaćaju teoriju evolucije istovremeno i vjernici. 

Stvoritelj ili slučaj

Postoje neki uvidi koji su gotovo na razini matematičke činjenice da je dva plus dva jednako četiri, ili, primjerice, logičkog zaključka da je cijelo veće od jednog svog dijela. Pogledajmo na trenutak što se događa kad se spustimo u nezamislivo kompleksni mikrokosmos, odnosno u jednu običnu živu stanicu. Navest ću samo izračun engleskog znanstvenika Fredericka Hoyla koji nam pokazuje da je mogućnost da su pukim slučajem nastale 2000 bjelančevina koje tvore najjednostavniji jednostanični organizam (amebu) jednaka 1/1040.000 (jedan kroz deset na četrdeset tisuća!!!). 

Tako mala vjerojatnost našem je razumu apsolutno nezamisliva. Usput kazano, broj atoma u svemiru (dakle ne galaksija, zvijezda ili planeta, nego atoma) je otprilike 1080 (deset na osamdesetu). Uspoređujući Hoylov izračun s ovim brojem lako je zaključiti da je mogućnost slučajnog nastanka bjelančevina koje tvore najjednostavniji živi organizam jednaka čistoj nuli. Tim prije što se matematičari slažu da je nemoguće ostvarivanje već i vjerojatnosti reda veličine 1/1050. Možemo li pred tom činjenicom zatvoriti oči? 

A ako tome dodamo još samo neke u obilju sličnih 'nevjerojatnosti', npr. da su udaljenost sunca od zemlje i sastav zemljine atmosfere baš takvi da omogućavaju život na njoj, da najvažniji element za život - ugljik, nastaje fuzijom triju jezgara helija po savršeno preciznim zakonima, koji kad bi se promijenili u najmanjoj mogućoj mjeri, ne bi bilo niti svemira niti života u njemu, da je genom nezamislivo kompleksna struktura koja regulira sve moguće procese u jednom organizmu i koji je nevjerojatno složena informacija, beskrajno složenija od najsloženijeg kompjutorskog programa (DNK atomi i molekule su poput hardvera koji sam po sebi nije informacija, ali sadrži neopisivo inteligentne zapise (kodove) koje je na 'hardver' morala upisati inteligencija koja je, opet, morala prethoditi hardveru – svaka informacija mora imati inteligentan izvor), zatim nemogućnost da mehanizmi evolucije poput mutacije, prirodne selekcije i slučaja proizvedu život (temeljni zakon biogeneze 'omne vivum ex vivo' još uvijek vrijedi) i svijest... vidjet ćemo da ionako nezamisliva brojka od 1/1040.000 postaje još mnogo većom, odnosno nevjerojatnijom. Logičan i neopterećen uvid u ovu činjenicu dovodi nas do jasnog zaključka, kojega niti ne treba navoditi.

Teško je zaobići Stvoritelja

Ako krenemo put svemira i uzmemo da je model Velikog praska ispravan (zasad ga znanstvenici prihvaćaju, jer mu mnogi fakti idu u prilog), smisleno je a onda i nužno upitati, kad već razmišljamo o tome što nas upućuje na inteligentnog Tvorca, kako i zašto su se odjednom iz ničega pojavili materija, energija, prostor i vrijeme te kako je sve odjednom bilo uređeno zakonima. Otkud taj red i zakoni (informacija) i je li moguće da prirodni zakoni, koji postoje neovisno o našoj spoznaji istih, stoje u savršenoj harmoniji sami od sebe? 

Logika, kao umijeće ispravnoga mišljenja i prosuđivanja te polazište i nužni temelj svake valjane spoznaje govori nam da ono što počinje biti, mora imati uzrok od kojega je proizvedeno i da nešto ne može nastati iz ničega (ex nihilo nihil fit), a kako je po teoriji Velikog praska i vrijeme nastalo, spomenuti uzrok mora biti izvanvremenski. Iz ovoga slijedi jasan zaključak: ono što je kontingentno (svemir, svijet, čovjek...) ni u jednom trenutku ne posjeduje svoje bivstvo od sebe samoga, već od drugoga, a taj drugi može biti samo netko tko ne egzistira na kontingentan, već na apsolutan način (Bog).

Hoće li znanost na sve dati odgovor?

Često svjedočimo razmišljanju da će znanost jednoga dana razriješiti sve ove nepoznanice, no, takva tvrdnja upućuje na elementarno nerazumijevanje granica dosega znanosti. Znanost, primjerice, ništa ne može niti će ikada sa sigurnošću moći ustvrditi (osim na razini spekulacije) što je bilo u početnom trenutku Velikog praska (jer se radi o singularitetu u kojemu nisu vrijedili sadašnji zakoni fizike), a pogotovo ne o onome što mu je 'prethodilo' (i vrijeme nastaje Velikim praskom). Osim toga znanost potječe od ljudi koji su u spoznajnim i svim drugim mogućnostima ograničeni, a koji, takvi, nikada ne mogu doći do apsolutnog znanja. 

Zato znanost, primjerice, Boga (omnipotentno i omniscijentno, dakle apsolutno Biće) ne može niti zanijekati niti potvrditi. Najviše što znanost može jest proučavanje modela koji su u datom trenutku najbliži istini. Čim se pojavi neka nova situacija, spoznaja, problem, vrijednost... postojeći model može biti oboren ili stavljen pod upitnik, a može, naravno, biti nadograđen ili do sljedeće prigode potvrđen. Zatim slijedi novo proučavanje, spoznavanje... pa je, shodno tome, upitno hoće li i koliko će dugo danas postojeći znanstveni modeli uopće uspjeti opstati (a onda ista sudbina čeka i nove modele, pa sljedeće itd. iz jednostavnog razloga što se zajedno s povećavanjem opsega ljudskog znanja širi dodirna krivulja dosegnutog znanja s novim nepoznanicama koje ono dotiče šireći se). 

Na ovo nije imun niti Veliki prasak (vrijedi pogledati neočekivana otkrića satelita COBE, WMAP i Planck o anizotropiji u spektru kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja i pratiti kako će se ta priča dalje razvijati), niti teorija evolucije, kao dva najčešće spominjana modela u sličnim raspravama i razmišljanjima. Budućnost će pokazati hoće li oni uspjeti opstati. 

Prigovor vjeri

Ponekad se čuje prigovor da o svemu spomenutom ponajmanje može reći vjera. Međutim, ona niti nema pretenziju nešto tvrditi, nego ono na što razum upućuje, s povjerenjem prihvatiti. Kasnije se na ovo slaže cijela zgrada sazdana od religioznog iskustva i prakse, od promišljanja i objave i sl., o čemu je na ovoj razini bespredmetno raspravljati jer vjernik i ateist o tome teško mogu voditi dijalog. Naime, ateistu je to nepoznato područje, a ako mu je donekle i poznato ne prihvaća ga, što je, naravno, legitimno. S druge strane ateist ne može biti do kraja vjerodostojan kad osporava tuđe religiozno iskustvo, jer ga sam nije iskusio. Stoga bi se rasprava između teista i ateista na ovoj razini rasplinula u vakuumu bez ijedne dodirne točke, osim, možda, u točci obostrane sumnje (kardinal Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI., jednom je napisao da je sumnja zajednička i vjerniku i ateistu i da bi se njih dvojica baš na tom području možda mogli susresti). 

'Fides quaerens intellectum'

Ateisti i teisti se u svojim raspravama često smjeste u davno iskopane rovove iz kojih potom počne paljba iz svih mogućih oružja. Bude tu i ignorancije i uvreda, a ponajviše neupućenosti i površnosti. Nasuprot tome, uvijek bismo trebali nastojati nešto naučiti od drugoga, a istinu postaviti za cilj kojemu težimo. Znanost stalno mora raditi na novim otkrićima, koja će potom tumačiti i odgovorno primjenjivati. S druge strane, uvijek treba biti otvorena i podložna kritici. Stoga u znanosti ne smije biti dogmi, jer nam one ne mogu donijeti nikakvo dobro. Znanost pokušava odgovoriti na pitanje kako, dok vjera, odgovarajući na pitanja otkuda i zašto, ima svoje područje promišljanja za koje svakako vrijedi maxima 'fides quaerens intellectum', kako smo već gore vidjeli i što, uostalom, potvrđuje veliki broj znanstvenika vjernika, kako kroz povijest tako i danas. 

O tome vrijedi pogledati istraživanje Pew Research Centra za 2009. godinu o stanju u SAD-u, kao i novije spoznaje da na postotak znanstvenika vjernika uglavnom utječe temeljni odgoj, a ne napredak znanosti. Imajući to na umu lako bismo s nekoliko povećih koraka unatrag doskočili do znakovitog nasljeđa otvorenog neprijateljstva prema vjeri i Crkvi u Francuskoj krajem 18. stoljeća te refleksije istog na kasniji svijet znanosti. Isto, ali naravno na dodatnu potenciju, vrijedi i za bivše komunističke zemlje, uključujući svakako i Hrvatsku. 

Zaključak

Usprkos mnogim pokazateljima koji nedvojbeno ukazuju na opstojnost savršenog i neograničenog Svoritelja, On ograničenom biću neprestano izmiče, pa religiozan čovjek nužno ostaje na području vjere koja je jednim svojim bitnim dijelom utemeljena na razumu. Jednim dijelom, jer je daleko obuhvatnija od područja rezerviranog za razum, a prije svega je dar Božji. No, ova misao već zalazi duboko u područje koje pokriva teologija, što je, kako je već navedeno, druga razina promišljanja o ovim pitanjima.

Važno je istaći da teologija u znanosti gleda saveznika, a ne protivnika. Zato je nezdrav i fideizam (sve počiva na vjeri koja je dostatna za ljudski život, pa je sve ostalo suvišno), kao i scijentizam (samo znanost ima pravo na istinu i jedini je put prema njoj, pa se u konačnici scijentizam pretvara u fideizam sa suprotnim predznakom). Scijentizam je, nažalost, bez ikakva utemeljenog razloga produbio umjetni ponor između vjere i znanosti, otimajući čovjeku i samo pravo da postavlja pitanja o početku i smislu svega. 

Zaključit ću poznatim razmišljanjem velikog filozofa sir Francisa Bacona, koje mi se danas čini aktualnijim nego ikad prije. Bacon, koji je inače uspostavio znanstvenu metodu istraživanja utemeljenu na eksperimentu i induktivnom zaključivanju, jednom je prigodom kazao da malo filozofije gura čovjekov um u ateizam, ali da ga duboka filozofija dovodi do religije, jer kad čovjekov um promatra razdvojene i sekundarne uzroke, ponekad se može zaustaviti na njima, ali kad ih promatra kao međusobno povezani lanac, mora se uzdići k Bogu.

PIŠE NIKOLA MILANOVIĆ