Lica i naličja 3265

Smijemo li pogaziti ljudsko dostojanstvo?

Smijemo li pogaziti ljudsko dostojanstvo?
ILUSTRACIJA

Zanimljiva se rasprava razvila u nekoliko razreda dok smo obrađivali temu svetosti i dostojanstva ljudskog života. Učenicima sam pripremio šestominutni dokumentarac „Justice with Michael Sandel - BBC: Justice: Torture and human dignity“, a prije nego smo ga pogledali pitao sam ih smije li se ikada oduzeti ljudski život ili pogaziti ljudsko dostojanstvo. 

Odgovor da se to nikada ne smije dopustiti bio je, naravno, razumljiv sam po sebi. Zatim sam postavio konkretno pitanje: smije li se ikada i pod bilo kakvim uvjetima (fizički) mučiti drugog čovjeka? Svi su kazali da je mučenje druge osobe apsolutno nedopustivo. I ova je reakcija bila očekivana. 

Krenuo je dokumentarac koji uvodno govori o Kantu („ocu ljudskih prava“, kako ga u tom uratku apostrofiraju), koji je učio da ljudsko dostojanstvo nikada ne smije biti kompromitirano. Zatim je prepričan strašan događaj koji je 2002. godine potresao Njemačku. Naime, radilo se o otmici malog Jakoba von Metzlera (11 godina) iz Frankfurta na Majni. Policija je vrlo brzo uhitila njegovog otmičara. Bio je to Magnus Gäfgen, koji je pri ispitivanju odbio kazati gdje je sakrio žrtvu. 

Kako je svaka minuta bila važna jer je život dječaka visio o koncu, zamjenik načelnika policije zaprijetio je Gäfgenu okrutnim mučenjem ako ne otkrije gdje je dječak. Suočen s takvom prijetnjom otmičar je priznao da ga je, nažalost, već ubio. 

Na pitanje bi li u ovom slučaju zamjenik načelnika policije imao pravo mučiti kriminalca i, kasnije se pokazalo, ubojicu, većina se učenika složila da bi to mogao uraditi jer se radilo o spašavanju nedužnog djeteta, koje bi inače umrlo od gladi, žeđi i iscrpljenosti. Vidimo kako iz potpune uvjerenosti u nepovredivost ljudskog života i dostojanstva (mučenje grubo narušava i jedno i drugo) odjednom velik dio upitanih mijenja svoje mišljenje. 

Međutim, situacija se mijenja iz časa u čas, jer je dokumentarac zamišljen tako da promatra odnos mučenja i ljudskog dostojanstva iz perspektive kantovske i njoj suprotstavljene utilitarističke etike, odražavajući ta dva različita svjetonazora kroz tragičan slučaj Jakoba von Metzlera. Stoga američki filozof Michael J. Sandel naizmjenično razgovara s nekoliko sugovornika koji zastupaju jedno od ova dva mišljenja. 

Tako sudac Dietter Grimm tvrdi da je apsolutno nedopustivo na ovakav način povrijediti dostojanstvo bilo koje osobe, jer je jasan argument protiv mučenja da u svakoj osobi postoje neke urođene kvalitete koje ona ne može izgubiti čineći i najgora moguća djela. Novinarka Carolina Emcke također zastupa kantovsku etiku koja nikada ne dopušta da se druga osoba koristi kao sredstvo za postizanje bilo kojeg cilja. Sandel primijećuje da bi joj prosječan utilitarijanac odgovorio da je braneći Kantov kategorički princip došla do moralnog apsurda, no Emcke zaključuje da utilitarijanski princip dovodi do toga da više ne možemo razlikovati što je dobro, a što zlo. Nastao bi pravi moralni kaos pa bi, između ostaloga, i mučenje nekad bilo dozvoljeno, a nekad ne...

Filozof Peter Singer oko ovoga slučaja nema moralnih dvojbi. Zastupajući utilitarijansko mišljenje on odlučno tvrdi da bi zbog spašavanja dječaka bez razmišljanja dopustio mučenje kriminalca koji ga je oteo. Malo je bio poljuljan hipotetskom situacijom u kojoj zločinac niti pod najgorim mukama ne priznaje gdje je dječak, ali znamo da bi priznao ako bismo pred njim mučili njegovu četrnaestogodišnju kćer, dakle djevojčicu koja sa zločinom nema nikakve veze. Singer je kazao da bi mučenje nedužne djevojčice bilo nedozvoljeno ako bi se radilo o slučaju jedan na jedan. No, ako bi se radilo o spašavanju većeg broja života, primjerice deset, mučenje nedužne osobe po njemu bi, iako to nevoljko priznaje, bilo dopušteno. 

Promišljajući o njegovim stavovima zaključili smo da bi svatko od nas, ako bi se ovo dopustilo, svakodnevno živio u strahu da netko dođe po njega, nekuda ga odvede, stavi na najgore moguće muke (sve po zakonu), a da nikada ne sazna zašto. 

Stoga je posebno važan zaključak novinarke Emcke, koja se, izvješćujući s mnogih svjetskih ratišta, nagledala ljudi koji su na najstrašnije načine mučeni s identičnim argumentima. Ona, naime, tvrdi da je apsolutno nužno poštivati kantovsko razmišljane kao vodič u svim sličnim situacijama, jer moramo spriječiti ljude da druge koriste kao sredstvo. U prilog tome svjedoče mnogi uništeni životi onih koji su zbog navodnog višeg cilja stavljani na najgore muke. Na kraju je još jednom podvukla svoje duboko uvjerenje da je kantovsko razmišljanje najbolji način da zaštitimo ljudska prava. 

Drugim riječima, temeljno moralno načelo po kojem nije dopušteno činiti zlo da bi se postiglo neko dobro (kazano riječima sv. Tome Akvinskog: „Ne može se opravdati zao čin izvršen s dobrom nakanom“), nikada se ne smije prekršiti. Kršenje bi izazvalo posljedice čiji bi krajnji doseg bio nesaglediv. 

Piše NIKOLA MILANOVIĆ