Lica i naličja 2278

Učimo ih da budu sretni

Učimo ih da budu sretni
ILUSTRACIJA

„Mala djeca kao i mnogi odrasli često vjeruju da je sreća nešto što im se jednostavno 'događa', da nije povezana s onim što rade. Međutim, sreću postižemo zadovoljavanjem naših potreba na odgovarajući način. Čak i mala djeca mogu naučiti kako će odgovarajućim ponašanjem postići djelotvorniju kontrolu nad svojim životima - ako svoje ponašanje povežu s osjećajem sreće“, piše Robert A. Sullo u svojoj uspješnici 'Učite ih da budu sretni'.

Autor kaže da se posljednjih petnaest godina silno zalaže sprovesti u djelo ideje iz spomenute knjige i da se zbog toga osjeća sretnijom osobom i boljim roditeljem. Pokušat ćemo na početku nove školske godine slijediti nekoliko njegovih misli, jer nam se čini da bi to moglo biti od koristi.

Teorija kontrole i realitetna terapija

Termin teorija kontrole ne zvuči baš privlačno. Iako na prvi pogled asocira na nešto što oduzima slobodu, ova teorija daleko je od toga. Uči nas da su sva naša ponašanja unutarnje motivirana. Čovjek je rođen s različitim tjelesnim i duševnim potrebama i da bi se osjećao sretnim i ispunjenim mora ih na određeni način zadovoljiti. Stoga se naše ponašanje mora shvatiti kao pokušaj da ih zadovoljimo na, u tom trenutku, nama najbolji mogući način.

Pri tome je važno zapaziti da svi mi lako uočavamo i priznajemo naše potrebe za hranom i pićem, također priznajemo da osjećamo toplinu ili hladnoću ili da smo često nakon duga i naporna dana toliko umorni da padamo s nogu... no, mnogi od nas ne uočavaju, ili teško mogu uočiti temeljne psihološke potrebe koje se također moraju zadovoljiti, a to su: ljubav ili pripadanje, moć (pod ovim se više misli na sposobnost ili kompetenciju), sloboda i zabava.

Svako ponašanje nije uvijek primjereno, a ponekad može biti i 'ludo', no uvijek je usmjereno ka zadovoljenju jedne ili više osnovnih potreba. Cilj teorije kontrole jest osposobiti čovjeka da se ponaša djelotvornije i primjerenije, odnosno da odbacuje ponašanja koja to nisu. Drugim riječima, da postigne kontrolu nad svojim ponašanjem.

Realitetna terapija je primjena načela teorije kontrole. To je proces koji od čovjeka traži da se zapita što želi i kako to može na najdjelotvorniji način ostvariti. Čim se uoči da je ponašanje neke osobe neprimjereno, nesvrsishodno i nedjelotvorno, možemo joj pomoći da ga promijeni. Ovo je mukotrpna zadaća jer ljudi teško mijenjaju svoje ponašanje, ali ako ih uvjerimo da postoji bolji izbor čak će ga i odrasle osobe prihvatiti. Mladi će to lakše učiniti, a za to su sposobna čak i mala djeca. Važno je uočiti da u tom slučaju neće drugoga kriviti kad stvari krenu loše.

Podražaj-odražaj ili kontrola ponašanja

Dobar dio roditelja i školskih djelatnika funkcionira po principu podražaja-odražaja, odnosno nagrade (kazne)-željenog ponašanja. Međutim, takva praksa, koja s pravom pretpostavlja da će osoba vremenom prihvatiti oblik ponašanja koje se nagrađuje, a odbaciti ono ponašanje koje se kažnjava, ne uzima dovoljno u obzir da osoba u tom slučaju reagira na vanjski podražaj i da se na neki način (zvuči pregrubo) 'dresira'. S druge strane teorija kontrole uči osobu da sama bira ponašanje kojim će na najbolji način zadovoljiti svoje temeljne potrebe. U prvom slučaju osoba reagira, a u drugom djeluje.

U prvom slučaju djeca postaju buntovna, osobito ako se često kažnjavaju. To, opet, samo vodi u smišljanje novih nagrada i kazni, odnosno samo dodatno komplicira ionako zamršenu situaciju. Osim toga, upitna je i učinkovitost ovakvog pristupa jer se ljudi, iskustvo nam to pokazuje, ipak ponašaju onako kako žele, a ne kako bismo mi htjeli. Je li onda kazna (nagrada) u konačnici uistinu djelotvorna? Ipak, moramo zaključiti da je ovaj pristup lako izvediv i da je naizgled trenutačno djelotvoran, pa će mu mnogi i dalje pribjegavati.

U drugom slučaju čovjeka se uči (samo)disciplini. Za razliku od kazne, disciplina je djelotvorna. Što to znači? Uzmimo za primjer dijete koje se neprimjereno ponaša. Ono zbog toga može biti izolirano iz skupine u kojoj se nalazi i kažnjeno. Kazna će vjerojatno izazvati frustraciju i jako loše osjećaje. Nakon odslužene kazne se vraća, ništa pametnije i poprilično uzdrmanog samopouzdanja i samopoštovanja.

Međutim, ako se dijete izolira iz skupine kojoj ponašanjem škodi i dobije zadaću da osmisli kvalitetan plan za primjereno ponašanje (potreban da bi se vratilo u skupinu gdje se kasnije mora realizirati), ono se vraća zadovoljno jer je bilo korisno i jer je samo zaslužilo povratak. Naravno da manja djeca nisu sposobna izraditi takav plan pa će im pri tome trebati pomoć.
Čini se da je aktivno uključivanje osobe u proces promjene ponašanja zaista učinkovito i korisno i da, između ostaloga, potiče razvoj odgovornosti te osobu čini sretnijom, a njezin život kvalitetnijim.
(Prema R.A. Sullo, Učite ih da budu sretni)

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj