Lica i naličja 2344

Radujmo se jer imamo Majku

Radujmo se jer imamo Majku
Gospa Aljmaška / CROPIX

Kad bi čovjeka pokušali na neki način opisati mogli bi kazati da je on svojevrstan izgnanik. Sva druga bića savršeno se uklapaju u okoliš. 'Radosno' žive u svom prirodnom domu čineći jedinstvo s ostalim oblicima života iz svog okruženja. Zacijelo, jer ne poznaju slične osjećaje, ne osjećaju nezadovoljstvo niti težnju za nečim drugim, većim ili boljim. Oboružani i uvjetovani instinktima, ponašaju se u skladu s njima, jer, uostalom, i ne mogu drukčije. I na koncu, u takvom stanju prožive svoje vrijeme.

Čovjek je prava suprotnost tome. Svjestan je sebe i svojih granica, ali istovremeno sluti bekonačnost koju ne može dohvatiti, ali koja ga mami i izaziva. I ma što uradio ili pokušao, ništa ga ne može u potpunosti zadovoljiti. Stalno teži za nečim drugim od onoga što jest i što u tom trenutku posjeduje. Često mu se čini da mu cijeli život visi o toj tankoj niti ostvarenja novih želja i težnji. A kad dosegne ono čemu je težio, nakon kratkotrajnog zadovoljstva slijedi razočaranje: to nije to; mora postojati nešto drugo što ga može potpuno zadovoljiti i ispuniti. I onda priča kreće ispočetka.

O tome je predivne stihove izrekao naš Preradović govoreći o srcu koje uvijek nešto treba i koje nikad zadovoljno nije, a kad se željenog cilja 'dovreba', odmah iz njeg sto novih želja klije. I sveti Augustin je na sličan način izrekao svoje poznate misli o srcu koje je nemirno i u stalnoj potrazi dok se ne smiri u Bogu.

Čovjek stalno osjeća kako mu je tijesno sašivena koža u koju je postavljen. Iskočio bi iz nje, a ne zna ni kako ni gdje. Zato se javlja onaj osjećaj koji smo naznačili na početku. Osjeća se kao stranac, ili kao izgnanik koji traga za svojim pravim domom. A gdje se nalazi taj dom? Nalazi se tamo gdje ga raširenih ruku, prepuni ljubavi i brige čekaju Otac i Majka.

Zadnji su trenuci Isusova života. Dok visi na križu misli mu strelovito lete glavom. Uradio je sve što je trebao. Čak bi se zadovoljno nasmiješio da mu je bol to dopuštala. Nažalost, jedva je i disao, jer snaga ga je brzo napuštala. Ostalo je još malo vremena. Čovjek je bez njega bio izgubljen. Zato je potrošio cijeli svoj život pokazujući mu lice Ljubavi koja ga je stvorila i put kojim ka njoj treba ići. Ali još nije sve gotovo. Ostalo je još nešto. I to nešto posebno važno. Na samom kraju svoga života čovjeku je ostavio najljepši dar.

Isus je dobro znao šta ga sve čeka i kroz što će proći. Znao je i tko će u ovom trenutku biti dolje pod križem. Bolno se propinjući udahne zrak pa upre zamućen pogled u dvije prilike. One su ga, stojeći pod križem, nijemo promatrale. Učiniše mu se poput sjena, no još ih je razabirao. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, još jednom s naporom udahne pa izgovori možda i najljepše riječi u cijelom evanđelju.

Reče majci: "Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!". Izgovarajući ove riječi, mislio je na sve nas. Svi smo mi sinovi i kćeri Blažene Djevice Marije, a ona je naša Majka. Brižna Majka puna ljubavi, brige i strpljenja za svako svoje dijete. I tada je sve bilo dovršeno. Samo nekoliko trenutaka potom Sin Božji naklonio je glavu i predao svoj duh.

Isus nam je pokazao Oca, ostavio nam Majku i do detalja opisao put kojim trebamo ići da bismo došli domu kojega tako žudimo.

NIKOLA MILANOVIĆ