Lica i naličja 2420

Ukraden najveći biser na svijetu

Ukraden najveći biser na svijetu

Jednom je prigodom neki mladić zamolio starog pustinjaka da ga primi za učenika. Pustinjak je osjetio jaku želju u njegovim riječima, a u očima mu vidio zanos, tako dobro mu poznat. Na licu mu se pojavi jedva vidljiv osmijeh, jer učini mu se na trenutak da u nekom dalekom vremenu gleda sebe.

Svidio mu se mladić pa mu je nijemo kimnuo glavom. A mladić bijaše odveć zagrijan za pokoru i post. Postio je, po čitavu noć molio i teške pokore činio... Starac je sve to promatrao šuteći. Jednoga dana pozove on mladića. Pokaza mu put neba i upita ga što vidi.

„Visoko gore vidim orla kako lebdi“, odgovori mladić. Starac mu potom pokaza na udaljene klisure: „Vidiš, gore na onim nepristupačnim stijenama orao je svio svoje gnijezdo. I nikome, ama baš nikome, ne dopušta da se približi jajima koja su sad u njemu. Znaš li zašto?“, upita ga starac. Mladić ga zbunjeno pogleda, a starac će: „Orla nije briga za ljusku jaja, ali čuva i nju jer zna da ona štiti ono što je u njoj. A u njoj se nalazi prava vrijednost, mladi orlić. Kad orlić probije ljusku i poleti, veliki i moćni orao više ju neće ni pogledati“.

Mladiću još uvijek nije bilo jasno što mu mudri starac želi poručiti, zato ovaj upozori dječaka: „Pazi sinko! I tvoje tijelo je ljuska u kojoj se krije besmrtna duša. Čuvaj tijelo, jer ono čuva dušu. Čuvaj tijelo sve do onoga časa kad ga duša ostavi i odleti pred lice Božje“.

Duša je vječna. Ona je najvrjedniji biser koji čovjek s posebnom brigom treba čuvati. Nažalost, često se događa da baš za nju nemamo vremena. Međutim, nije samo ona vrijedna. Već smo pisali da je čovjek biće sazdano od duše i tijela i da je takav slika Božja. Stoga tijelo nikada ne smijemo promatrati kao tamnicu duše i kao jedino izvorište grijeha. I o tijelu se moramo brinuti, jer ono, kako reče stari mudrac, čuva našu dušu.

Ponekad se dogodi da čovjek zbog naivnosti, lijenosti ili nepažnje ne vodi dovoljno računa o posebno vrijednim stvarima.

Jedna priča, koju je još daleke 1962. godine objavio nekadašnji 'Vjesnik u srijedu', govori upravo o tome. U Fort Worthu, gradu u američkoj saveznoj državi Texas, dogodila se velika pljačka. Zajedno s mnoštvom manjih, ukraden je tada najveći biser na svijetu. Silno bogatstvo, koje je u ono vrijeme vrijedilo milijun dolara, nestalo je iz hotelske sobe. Opljačkan je Japanac Hikoi Sakata, jedan od četvorice vlasnika velike kompanije za priozvodnju i prodaju bisera.

Gospodin Sakata je izjavio kako je mislio da nema potrebe dragocjenosti pohraniti u hotelski sef, jer je vjerovao da se nalazi u poštenoj zemlji. Kazao je da sve do tada nigdje u Americi nije osjetio potrebu za pojačanim mjerama opreza. Nesretnog Sakatu najviše je pogodio nestanak bisera koji je imao promjer osamnaest i pol milimetara i koji je u to vrijeme bio najveći na svijetu. Provalu je očito izvršio razbojnik koji je dugo motrio Sakatu i do detalja poznavao njegove navike.

Naša je duša mnogo vrjedniji biser od Sakatinog, a najlukaviji razbojnik pozorno motri svaki naš korak, proučava navike i posebno potcrtava sve naše slabe točke. U svakom trenutku je spreman uzburkati naše strasti te iskoristiti i najmanju priliku ne bi li se domogao najvrjednijeg blaga koje imamo. Jesmo li i mi naivni pa poput gospodina Sakate mislimo da nema nikakve opasnosti? Ili poduzimamo sve potrebne mjere opreza da zaštitimo najvrjednije što imamo, našu dušu?

NIKOLA MILANOVIĆ, vjeroučitelj