Lica i naličja 2342

Sakrament – mjesto susreta s Kristom

Sakrament – mjesto susreta s Kristom
ILUSTRACIJA

Kada bismo pokušali definirati čovjeka, mogli bi kazati da je on društveno biće ili da je biće koje ima razum. Mogli bi, jednako tako, kazati da je slika Božja ili da je vrhunac evolucije. Uz sve ove definicije čini mi se da današnjeg čovjeka posebno dobro opisuje još jedna slika: on je biće sastanka. Točnije, cijeli bismo današnji naraštaj mogli nazvati 'meeting generation'.

Pogledajmo sebe: koliko smo u zadnje vrijeme imali sjednica, koliko ozbiljnih poslovnih i drugih sastanaka, a koliko neobveznih razgovora uz kavu. Neki od tih sastanaka su nam ostali u lijepom sjećanju, posebno ako smo i sami doprinijeli njihovoj dinamici, kvaliteti i korisnosti, a neki su nam se zacijelo usjekli u pamćenje kao dosadni i nepodnošljivi. Bio taj osjećaj ovakav ili onakav, najčešće je subjektivan. Drugim riječima, ponajviše ovisi o nama samima, o našim afinitetima, interesu i očekivanjima.

Okrenimo se na trenutak jednoj posebnoj vrsti sastanaka - sakramentima. Sakramenti su sastanci (susreti) s Isusom Kristom. Iz tih sastanaka proizlazi milost Božja, koja je dinamična i po kojoj na otajstven način sudjelujemo u Božjem životu. Ona nam omogućava da u ovom trenutku susretnemo Isusa baš kao da stojimo pred njim u Galileji i uživo slušamo kako naučava Radosnu vijest, gledamo kako liječi bolesne i pomaže nemoćne, kako izgoni zloduhe i čini druga čudesa. I kad bismo sve ovo doživjeli i gledali vlastitim očima, naš odnos prema Isusu opet bi ovisio o nama, odnosno o dubini naše vjere.

Možda bi nam susret s njim, kad bismo imali istinsku spoznaju tko je on i kakvu snagu posjeduje, zaista iz temelja promijenio život. No možda bismo zbog slabe vjere, usprkos svoj sili djela koja je činio, ostali prazni. Možda nas susret s njim uopće ne bi dotakao, ili bi nas možda tek okrznuo. Jer uz milost Božju, koja nam se uvijek nudi i bez koje je nemoguće pristupiti Bogu, mnogo toga ostaje na subjektivnoj razini, duboko u nepovredivom području naše slobode koja milost može odbaciti.

Zar je onda čudno da se i sakramentalni susreti često doživljavaju površno? Zar je čudno da nerijetko imaju malo utjecaja na naš život? Zar je čudno da se, primjerice, krštenje doživljava kao dužnost koju nam nameće Crkva pa mu ponekad slabo upućeni roditelji pristupaju baš s takvom predrasudom? Treba li nas čuditi da se sakrament pokore nerijetko doživljava kao prilika da privremeno olakšamo savjest tako da svećeniku na brzinu nabrojimo grijehe, da bi već sutra mogli nastaviti po starom? Za naše mlade posebno je važan sakrament potvrde. Je li zaista važan? I koliko? Kakvog smisla ima sakrament kojeg mladić ili djevojka prime, a prije i poslije toga potpuno su isti? I da dalje ne nabrajamo.

Ako u sakramentu ne mogu, ili ako nisam zainteresiran doživjeti dubinu milosnog otajstva susreta s Isusom Kristom, onda mi sakrament nudi prazninu. Ili tek malo više od toga. Pretvara se u čin koji zbog dobrog običaja treba obaviti, pa kasnije što bude. Obaviš što moraš, ostaviš to iza sebe i miran si. Štete ne može biti (je li baš tako?). A koristi?!
Bog nam nikad ne nudi prazninu. Njegov govor nikad nije isprazan i besplodan. Njegova riječ je stvaralačka i djelotvorna, a jedina zapreka njezinoj djelotvornosti može biti čovjekova nevjera.

Što su sakramenti?

Za sakramente možemo kazati da su vidljivi znakovi nevidljive milosti Božje, ustanovljeni od Isusa Krista za naše spasenje. Možemo također kazati da su oni znakovi u kojima se ostvaruje susret s duhovnom stvarnošću, s Bogom.

U prvom dokumentu II. vatikanskog sabora (Sacrosanctum Concilium) stoji: „Sakramenti imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i napokon iskazivati Bogu štovanje; vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je i riječima i stvarno hrane, jačaju i izražavaju; stoga se i zovu 'otajstva vjere'. Milost zaista dijele, a njihovo obredno slavlje vjernike najbolje i sprema da tu milost plodonosno prime, da Boga pravilno štuju i vrše ljubav. Stoga je od najveće koristi da vjernici razumiju sakramentalne znakove i da vrlo često primaju one sakramente koji su ustanovljeni za održavanje kršćanskog života…“ Dakle, prema zaključcima II. vatikanskog sabora iznimno je važno da vjernici razumiju sakramentalne znakove, odnosno same sakramente.

Bog se, dakle, javlja ljudima znakovima koji označavaju njegovu blizinu, ljubav i praštanje i po kojima čovjek ostvaruje susret s njim. Ovdje je, međutim, važno naglasiti da sakramenti nisu samo znakovi koji upućuju na neku drugu stvarnost, nego tu stvarnost uistinu uprisutnjuju. Kad primjerice svećenik na misi kaže: „Ovo je tijelo moje“, to nije tek prisjećanje na događaj od prije dvije tisuće godina, nego kruh nad kojim su izgovorene te riječi zaista postaje oblikom posebne Božje prisutnosti, a kada kaže: „Ja te krstim“, krštenik postaje članom otajstvenog tijela Kristova - Crkve.

Da bismo o sakramentima uopće mogli govoriti, razumjeti ih i prihvatiti nužan preduvjet je vjera. Isus Krist je umro za naše spasenje. Sakramenti se mogu razumjeti samo u svjetlu tog otajstva.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj