Lica i naličja 2871

Opasno putovanje u nepoznato

Opasno putovanje u nepoznato
ILUSTRACIJA

„Lj. je na jednim duhovnim vježbama pripovijedala da je prije nekoliko mjeseci pokušala samoubojstovo i da su je u posljednji čas u bolnici spasili. Dijete je iz obitelji koja je imala osmero djece, a jedno od njih je časna sestra. To je kršćanska, dobra i sređena obitelj.

Lj. je zdravo dijete iz srednje Bosne. Bila je uvijek odlikaš. Kao maturantica jednog je dana došla iz škole i počela majci govoriti da se mora ubiti i da život nema smisla. Majka to nije ozbiljno shvaćala, a onda se i sama prestrašila. Sutradan ujutro Lj. su našli kako leži na postelji u nesvijesti. Hitno su je prevezli u bolnicu i tamo su liječnici otkrili da je popila nerazrijeđenu octenu kiselinu. Trebalo je dva mjeseca da ju spase. Nitko nije mogao otkriti uzrok takvom njezinu ponašanju“, piše Tomislav Ivančić u knjizi 'Sloboda i ovisnost'.

Voditelj duhovnih vježbi naslutio je da se u ovom slučaju radi o susretu s mračnim i jako opasnim magijskim područjem. Ubrzo se to pokazalo točnim, jer je djevojka priznala da se u školi susrela s magijskom praksom kad je jedna učenica, za koju se inače znalo da se bavi takvim stvarima, održala nekakvu seansu. Iako Lj. u to nije previše vjerovala, štoviše, sve joj je to bilo smiješno, na putu iz škole prema kući počela je osjećati kao da se u njoj nalazi netko drugi. Taj drugi stalno joj je ponavljao da život nema smisla i da se treba ubiti. Kad je stigla kući u njoj se već učvrstila odluka da si oduzme život.

Sljedećeg jutra, vidjevši da je sama u kući, popila je octenu kiselinu. Srećom, roditelji su je na vrijeme pronašli, odmah odvezli u bolnicu i tako joj spasili život.

Deset mjeseci kasnije na pitanje dolaze li joj samoubilačke misli, Lj. je odgovarala potvrdno. Nad njom su se zatim molile molitve otklinjanja, a djevojka je kasnije kazala da je za vrijeme molitvi osjećala kako se iz svake žilice njezina tijela nešto teškom mukom izvlači iz nje. Odmah nakon molitvi osjećala se radosno, a danas, deset godina kasnije, piše prof. Ivančić, kaže da joj više nikada nije došla samoubilačka misao.

Zaista nevjerojatna zgoda. No, možda je ipak bolje kazati da se radi o čudesnom događaju.

Zapitajmo se zajedno s prof. Ivančićem kakav je to mehanizam koji u zdravoj djevojci pokreće misao o besmislenosti života i samoubojstvu? Kakav je, s druge strane, čudesni mehanizam u molitvi koji je tu mračnu stvarnost iz nje u trenu potpuno istisnuo? Očito je da u čovjeku postoji područje koje izmiče našem svakodnevnom doživljavanju samih sebe kao materijalnih bića. Područje je to duhovnog, odnosno vjere. Pri tome valja naglasiti da se ovdje nikako nije moglo raditi o sugestiji, niti onda kad je Lj. zaražena zlom, a niti u slučaju kad je od njega oslobođena. Naime, sugestija se ni u prvom, a ni u drugom slučaju nije mogla proizvesti tako jako i tako brzo.

Prof. Ivančić posebno negativno govori o porocima. U njima vidi strašnu destruktivnu silu: „Kao što postoje kreposti poput poniznosti, dobrote, ljubavi, radosti, hrabrosti i velikodušnosti, tako postoje i poroci. Kreposti su čovjekovo zdravlje, to su duhovne snage po kojima je čovjek human. Poroci su, pak, duhovne negativne sile, koje razaraju čovjekove zdrave sile ili kreposti. Čovjek postaje poročan ili svojom odlukom ili zavođenjem drugih. Vlastita odluka nosi krivicu i zloću. Krivicu treba okajati, zloću ispraviti. Od tuđih zavođenja treba se osloboditi.“

Crkva već dvije tisuće godina moli molitve otklinjanja kojima djecu oslobađa od vezanosti na istočni grijeh, a odrasle ljude od vezanosti na različite nekršćanske kultove, praznovjerje i magiju. U praksi se pokazuje da te molitve i danas oslobađaju od zla.

Zlo nastoji uništiti čovjeka i uvijek ga drži u ropstvu. Molitvom čovjek stupa u susret s Isusom Kristom, Sinom Božjim, a taj susret s apsolutnom ljubavi i dobrotom oslobađa ga od ropstva, zaključuje prof. Ivančić.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj