Lica i naličja 2349

A kakvog smisla ima takav život?

A kakvog smisla ima takav život?
ILUSTRACIJA/ REUTERS/Tony Gentile

Kad je jednom prigodom mladi nastavnik objašnjavao da je život tek običan proces oksidacije i izgaranja, jedan ga je učenik strastveno upitao: „A kakvog onda smisla ima takav život?“

Životni smisao je temeljno pitanje čovjekove egzistencije. No, može li se govoriti o zagonetnom smislu svega događanja ili samo o smislu nekog djelomičnog zbivanja?

Naime, kad govorimo o smislu cjeline, govorimo o cilju i svrsi svijeta u cijelosti, a kategorija svrhe je transcendentna jer se uvijek nalazi iznad onoga što je ima. Zato bi smisao cjeline mogli shvatiti kao granični pojam, analogan Kantovim postulatima razuma, koji je neshvatljiv, a istovremeno i više nego shvatljiv. To je antinomija koju može izbjeći samo vjera.

Ovo su misli Viktora Emila Frankla, osnivača logoterapije, iznesene u njegovom poznatom djelu 'Liječnik i duša' u kojemu on spomenuti smisao cjeline naziva nad-smisao.

Već je davno Pascal kazao da grana nikada ne može obuhvatiti smisao cijelog stabla. Tko nam kaže da s onu stranu našega svijeta (grane) ne egzistira jedan nad-svijet. Frankl navodi primjer domaće životinje koju je čovjek pripitomio i koja, rukovodeći se svojim instinktima, nikad ne zna u koju svrhu ju je čovjek zauzdao.

Pri tome temeljna razlika između životinje i čovjeka nije u tome što životinja ima instinkte, a čovjek intelekt, nego u tome da je čovjekova inteligencija tako visoka da on može spoznati da mora postojati Mudrost koja je njemu udijelila razum, a životinjama instinkte. To je, kaže dalje Frankl, Mudrost koja je stvorila svu mudrost, kako ljudsku tako i 'mudre' instinkte životinja, uskladivši ih sa svijetom kojemu pripadaju.

Frankl potom navodi primjer majmuna kojemu se daju bolne injekcije da bi se kasnije dobio serum koji će spasiti mnoge ljudske živote. Može li majmun shvatiti smisao svoje uloge, svoga velikog straha i svoje patnje? Sigurno ne može jer se nalazi u dimenziji koja je izrazito inferiorna ljudskoj.

Ljudski svijet, svijet smisla i vrjednota nije mu dostupan, ne može ga doseći niti ući u njegove dimenzije. Zar nas i ovo ne nagoni na pomisao da ljudski svijet nadvisuje jedan čovjeku nedostupan (nad)svijet, čiji bi (nad)smisao mogao osmisliti i ljudsku patnju?

Iskorak u ovu dimenziju događa se u vjeri i temelji na ljubavi. Takva vjera ima iznimno psihohigijensko značenje. Ona je stvaralačka i krijepi. Za nju ništa nije besmisleno i ništa joj ne izgleda uzaludno. Za nju nijedno djelo ne ostaje neuknjiženo i nijedna velika misao ne može propasti, čak i ako se ponese u grob. Za takvu vjeru nijedna ljudska priča, radosna ili tragična, nije se uzalud dogodila, čak ni onda kad ju nitko nije opazio.

Svatko od nas na neki način zna, tvrdi dalje Frankl, da sadržaj života ostaje negdje sačuvan. Stoga ni vrijeme ni prolaznost života ne mogu nauditi njegovu smislu i vrijednosti. Štoviše, prošlost je najsigurnije mjesto postojanja, jer je u njoj pohranjena realizirana nekadašnja mogućnost. Ona je vrijedno mjesto i sigurno spremište svega onoga što smo učinili, što smo iz nekadašnje mogućnosti pretvorili u stvarnost.

Proteklo vrijeme je nepovratno, ali je zato sve ono što se u njemu dogodilo nedodirljivo i nepovredivo. Zato se vrijeme ne pokazuje samo kao otimač, nego i kao vjerni čuvar.

Stoga niti pogled na svijet i njegovu prolaznost ne mora biti pesimističan. Frankl kaže da pesimist sliči čovjeku koji stoji pred velikim životnim kalendarom pa sav u muci svaki dan s njega kida po jedan list. Kalendar iz dana u dan postaje sve tanji, a čovjek sve nesretniji. S druge strane, čovjek koji na stvarnost gleda na gore opisani način, kidajući listove kalendara pažljivo ih slaže jedan do drugog te povremeno na poleđini ponešto zapisuje.

Kasnije se tih bilješki s ponosom sjeća, jer su to sjećanja na događaje iz njegova života. Pri tome ne zavidi mladom čovjeku koji se tek nalazi pred realizacijom, jer on umjesto mogućnosti već ima stvarnost učinjenih djela. I ne samo stvarnost učinjenih djela nego i stvarnost proživljene ljubavi i propaćene patnje. A na patnju je najviše ponosan, premda mu na njoj najmanje zavide.

Zaključit ćemo ovaj tekst jednim izvanrednim i nadasve poticajnim Franklovim razmišljanjem. Sve dobro i sve lijepo iz prošlosti - u prošlosti je sigurno pohranjeno, tvrdi on. S druge strane, svaka se krivica i svako zlo „još može otkupiti“. Životni film nije završen, nego se još snima. Pri tome je prošlost utvrđena i osigurana, a budućnost još uvijek otvorena.

Budućnost je stavljena pred čovjeka i njegovu odgovornost.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj