Lica i naličja 2259

Jesmo li na pragu velikih progona?

Jesmo li na pragu velikih progona?
ILUSTRACIJA

Nedavno je jedan naš poznati svećenik napisao da je za tisak pripremio knjigu pod naslovom 'Uoči progona'. Čini se da autor već dobrano kasni jer su progoni kršćana, a misli se naravno na njih, započeli već odavna. I to ne samo na vrućem i kaotičnom istoku, nego i na 'kršćanskom' zapadu.

Progoni na istoku i zapadu nisu jednaki ni vrstom ni intenzitetom, ali bez prestanka se nižu jedan za drugim. Čovjek se zapita jesmo li se vratili u prva stoljeća kad su se kršćanima punile arene s gladnim zvijerima, ili polako ulazimo u apokaliptično vrijeme, kako nam vjerojatno želi sugerirati i spomenuti naslov.

No, pustimo na trenutak apokalipsu i radije pogledajmo što nam se danas događa. Kroz nekoliko prošlih stoljeća pokušala se odbacivanjem metafizičke stvarnosti stvoriti nova predodžba o čovjeku. Po njoj čovjek više nije bio zadan, nije bio slika Božja, nego se trebao sam ostvariti, vođen prije svega svojim afinitetima, željama i potrebama. Od jedne jasne slike čovjeka djeteta Božjeg, nastalo je mnoštvo slika (teorija) o čovjeku. Njima se u zadnje vrijeme pridružila i ona koju nam nudi LGBT zajednica, a u čijem se temelju nalazi rodna teorija.

Sve su ove slike, uključujući i zadnje spomenutu, utjecale na današnje promišljanje o čovjeku, što samo po sebi ne bi trebalo predstavljati problem. Međutim, problem nastaje kad suprotstavljanje slici koja nam se odnedavna tako agresivno nameće znači izlaganje određenoj vrsti progona, koji se može smjestiti negdje unutar širokog spektra od medijskog do sudskog. Svjedoci smo, dakle, kako se pred našim očima stvara nova paradigma, odnosno mit o čovjeku u koji je zabranjeno dirati.

Kako se Crkva, suočena s ovim suvremenim mitom, mora postaviti?
Pokušajmo odgovoriti na ovo pitanje gledajući daleko unatrag, u ona prva i za kršćane iznimno teška vremena. Kroz prva tri stoljeća poslije Krista traju krvavi progoni, a Crkva se širi nevjerojatnom brzinom. Kako je to bilo moguće? Što je kršćanstvu dalo toliku vitalnost da je uspjelo preživjeti tako teške progone, dok je u isto vrijeme etablirana rimska religija jednostavno nestala? Zašto se to dogodilo?

Veliki Tertulijan jednom je prilikom rekao da se Krist nazvao istinom, a ne običajem. Samo iz ovih riječi moglo bi se puno naučiti. Što god se dogodilo, Crkva mora biti vjerna istini. Ništa je ne smije prisiliti da ulazi u kompromise i da se prilagođava 'suvremenim' idejama i mitovima na štetu istine. Jer upravo je to održalo Crkvu i u onim prvim vremenima progona kad je bila pred teškim izborom 'mitosa' ili 'logosa'.

Suočena sa stotinama različitih božanstava našla se pred odlukom da izrazi kojega Boga zapravo propovijeda, piše Joseph Ratzinger u svom 'Uvodu u kršćanstvo'. Je li on sličan Zeusu, Hermesu ili možda Jupiteru? Nijednom od njih! Nijednom od svih bogova kojima su se ondašnji pogani molili, nego Bogu do kojega su došli njihovi filozofi. Bogu za kojega su njihovi filozofi kazali da je on bitak u kojem sve drugo ima temelj.

Odbačene su prazne mitološke ljušture bez sadržaja, koje nisu mogle biti duga vijeka i koje su bile tek puka opsjena i prijevara. Religija koja slijedi isprazno mitološko mora propasti. Upravo to se dogodilo rimskom poganstvu. A Crkva je, u ozračju sve jače napetosti između prihvaćanja mitskih bogova različitih religija i filozofske spoznaje Boga koja ne otklanja religiozni oblik štovanja, slijedila logos (filozofsko), pri tom se vjerno držeći Svetog pisma i Predaje.

Ovo je sveti Pavao u Poslanici Rimljanima genijalno izrazio u tek nekoliko jednostavnih rečenica: „Jer, što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima vidi, tako te nemaju isprike. Jer, premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo.

Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga 'likom', obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i červeronožaca, i gmazova. Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći, te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen“ (Rim 1,19-25).

Slijedeći Pavlov tekst vidimo da se on poziva na Boga filozofa („...vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima vidi...“). Međutim, ovaj Bog filozofa nije ostao vrhovni i konačni bitak, zatvoren sam u sebi i nezainteresiran za čovjeka. Upravo suprotno, kršćanska vjera Boga filozofa prihvaća Bogom koji je Bog ljudi, koji komunicira s čovjekom i kojemu se čovjek može moliti.

Valja još spomenuti Pavlova upozorenja o neurednom životu koji redovito vode oni koji časte stvorenje a ne Stvoritelja, kao i činjenicu da čitajući Pavlovu misao koja slijedi nakon gore citiranih (usp. Rim 1,26-32), imate osjećaj da je taj veliki apostol gledao baš ovo što se danas događa na Zapadu - nasilno nametanje nenaravne nove paradigme čovjeka i sve ono što takvo ponašanje sa sobom nosi.

Kršćanstvo pod svaku cijenu mora biti ustrajno u istini i suprotstaviti se toj velikoj suvremenoj obmani, baš kako se nekad suprotstavilo mitskom, koje je, upravo zbog svoje ispraznosti, moralo propasti. To je neprestana zadaća Crkve pa kršćanstvo nikako ne smije sebi dopustiti da postane mlako, popustljivo i prilagodljivo. Donosi li nam to još žešće progone? Vjerojatno, no mnogi su progoni već odavna prestali, a progonitelji netragom nestali.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj