Lica i naličja 3012

'Religija bez znanosti je slijepa'

'Religija bez znanosti je slijepa'
ILUSTRACIJA

U kontekstu nedavnih prijepora oko međusobnog odnosa vjere i znanosti, zanimljivo je razmišljanje Alberta Einsteina koje je iznio u svom govoru na Teološkom seminaru u Princetonu, 19. svibnja 1939. godine, a koje je objavljeno u Out of My Later Years, New York: Philosophical Library, 1950. godine.

Razmišljajući o odnosu vjere i znanosti Einstein u uvodu kaže da je tijekom tog, a dijelom i ranijeg stoljeća, prevladavalo mišljenje da između te dvije stvarnosti postoji nepremostiv ponor. Tako su veliki znanstveni umovi držali da će sva vjerovanja vremenom biti nadomještena znanjem. Vjerovanje se temelji na nečem što nije dokazano pa stoga ulazi u kategoriju praznovjerja, a svakom se praznovjerju treba suprotstavljati. Zato je, shodno tome, i smisao obrazovanja trebao biti otvaranje puta spoznaji i mišljenju.

Točno je, kaže dalje Einstein, da su uvjerenja najbolje podržavana iskustvom i jasnoćom misli, no takvo razmišljanje ima i jednu bitno slabu točku: ona uvjerenja koja su potrebna i odlučujuća za naše ponašanje i prosudbu ne mogu biti ustanovljena isključivo na znanstveni način. O čemu se radi? Znanstvena metoda nas uči kako su činjenice međusobno povezane i uvjetovane, ali ništa nam ne može reći o smislu i ciljevima našeg djelovanja. Iako nas snabdijeva bogatim instrumentarijem za postizanje određenih ciljeva, ipak konačan cilj i čežnja da ga dosegnemo mora doći iz drugog izvora.

Ovdje se jasno suočavamo s ograničenjima isključivo racionalnog poimanja naše egzistencije. Lako bismo se složili da je znanost 'stoljećima star trud objedinjavanja opažajnih pojava ovoga svijeta pomoću sustavne misli u što je moguće temeljitiju cjelinu.' Drugim riječima, znanost je pokušaj kasnije rekonstrukcije postojanja postupkom predočavanja. Einstainu je, kako vidimo, lako definirati znanost, no, mnogo teže mu polazi za rukom pronaći definiciju religije. Zato kaže da bi radije postavio pitanje koje su temeljne težnje religiozne osobe.

Po njemu je istinski religiozno prosvijetljen onaj tko se, koliko god je to mogao, oslobodio sebičnosti i zaokupio mislima, osjećajima i težnjama za transcendentnim vrijednostima. Religiozna osoba je pobožna u tom smislu da ne sumnja u značenje i uzvišenost tih vrijednosti usprkos tome što se one ne mogu racionalno utemeljiti. Međutim, one to niti ne zahtijevaju, jer postoje nužnošću i činjeničnošću kao i sam čovjek. Zato je za Einsteina religija prije svega napor čovječanstva da postane jasno i potpuno svjesno tih vrijednosti i da pokuša neprestano jačati i širiti njihov utjecaj.

Ako se znanost i religija shvaćaju u ovome smislu, očito je da među njima ne može biti nikakvog sukoba. Naime, 'znanost može samo ustanoviti što jest, ali ne i što bi bilo, i izvan njenog područja ostaje potreba za vrijednosnim sudovima svih vrsta. S druge strane, religija se bavi samo vrednovanjima ljudskih misli i djela: ona nije u stanju mjerodavno govoriti o činjenicama i odnosima među činjenicama.' Zato je sukob između znanosti i religije nemoguć ako svaka ostane u svojim granicama. Sukob nastaje kad se religija upliće u područje znanosti, a znanost nastoji znanstvenim metodama doći do prosudbi s obzirom na vrijednosti i ciljeve. Na taj se način znanost sama stavlja nasuprot religije. Stoga su, po Einsteinu, svi sukobi ove vrste bili plod fatalnih pogreški (ovdje valja spomenuti da on drži da je pojam osobnog Boga koji se upliće u prirodna zbivanja jedan od glavnih izvora sukoba vjere i znanosti).

Na koncu Einstein zaključuje da su carstva religije i znanosti međusobno odvojena, ali da se ipak nužno prožimlju i ovise jedno o drugom. Tako religija može određivati cilj, ali je od znanosti doznavala koja će sredstva biti korisna za postizanje cilja. S druge strane, znanost mogu stvarati samo oni koji su potpuno prožeti težnjom za istinom i razumijevanjem, a izvorište tih osjećaja nalazi se duboko u području religioznog. Tom području pripada i vjera da su pravila koja vrijede u pojavnom svijetu racionalna, odnosno da su shvatljiva razumom. Stoga Einstein kaže da ne može pojmiti istinskog znanstvenika, a da nije prožet dubokom vjerom. 'Stanje bi se moglo izraziti slikom: znanost bez religije je šepava, religija bez znanosti je slijepa', zaključuje on na kraju.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj