Lica i naličja 2281

Mladi i zatrovano društvo

Mladi i zatrovano društvo
ILUSTRACIJA

U zadnje se vrijeme sve više pitam možemo li mi prosvjetni djelatnici djeci i mladima poslati ikakvu učinkovitu odgojnu poruku. Možemo li, s obzirom na okružje u kojem živimo, očekivati da nas u tom smislu zaista ozbiljno shvate i da će takva poruka pasti na plodno tlo. Dok im pokušavamo približiti istinske vrjednote za koje se zalažemo, oni su gotovo dvadeset i četiri sata na dan sa svih strana izloženi jakoj agresiji na sva osjetila, a u posljednje vrijeme i pravom verbalnom građanskom ratu, koji im upriličuju društveno visoko pozicionirani građani Republike Hrvatske.

Verbalni je to rat koji iz dana u dan zahvaća sve više ostrašćenih sudionika i prijeti prerastanjem u nešto puno gore. I obični ljudi, oni koji su uvijek gledali samo svoj posao i živjeli daleko od svakog oblika sukoba i politike, ne mogu ne primijetiti kako ih polako obuzima nemir koji sve više prijeti da će se pretvoriti u pravo ludilo.
I što na kraju mladi mogu zaključiti? Vjerojatno da mi, koji se još uvijek trudimo biti kakvim-takvim odgojiteljima, živimo negdje onkraj stvarnosti. Ponekad se i sam upitam nije li tako.

Kako biti uvjerljiv kad im se govori o vrijednosti rada i obrazovanja, kad im najveće lijenčine i nesposobnjakovići, ako imaju bilo kakvu vezu ili su politički podobni, ispred nosa uzimaju posao za koji su oni kvalificirani? I to vrijedi od najnižih do najviše razine. Kako od njih tražiti da budu pravedni i marljivi, da budu pošteni i da cijene rad, kad ih, čim se zaposle, svaki privatnik može ponižavati kako poželi? I pri tome radnici nemaju nikakve zaštite, jer i ono što danas nazivamo sindikatima, nerijetko je običan paravan za prikrivanje nekih drugih interesa. A ako već rade kod privatnika najčešće se ne smiju učlaniti ni u takav sindikat.

Kako ih učiti da vole svoju domovinu kad svakog dana gledaju kolone vršnjaka koji je napuštaju, od gore spomenutih podobnih nesposobnjakovića prisiljeni krenuti na Zapad trbuhom za kruhom?

A koliko je tek mukotrpan govor o moralu? Gledajući sve što se danas događa, čini se zaista suludim i riječ prozboriti o tome. Mediji prepuni crnih vijesti truju nam dragocjeno vrijeme, slažući svoje monstruozne 'istine'. I onda nas tim 'istinama' svakodnevno bombardiraju. Običnom čovjeku u njima nije lako prepoznati zlu namjeru koja dobro posluži za dnevnopolitičke obračune. A te 'istine', ma koliko ponekad ipak bile providne, sve više truju društveno ozračje. I ne smijete ih dirati jer će vam krojači privida, medijski i oni koji ga na različite načine sponzoriraju, skrojiti odijelo kakvo oni žele. A onda, ma koliko ono ne odgovaralo vašem ukusu, javnost će vas gledati samo u njemu. Pritom ste krivi samo zato što se nalazite s druge strane. Ako ste na 'pravoj' strani možete raditi što god hoćete i biti posve sigurni da ćete na najljepši način biti prezentirani javnosti.

A mladi sve to proživljavaju. Izloženi su stalnim obračunima, svakodnevno slušaju gomile laži i svjedoci su nevjerojatnih afera. To im je svakodnevica. Ipak, moram ovdje unijeti i tračak optimizma, jer me mladi ponekad iznenade solidnim razumijevanjem svih ovih događanja. To mi daje nadu da usprkos tmurnoj slici koja im se sustavno natura, naš trud ima smisla i da na koncu neće biti uzaludan.

A mi moramo uraditi sve što je u našoj moći da se sustav koji je nepotizam ugradio kao pravilo u sve društvene pore, koji opstrukciju svakog konstruktivnog i korisnog čina doživljava potrebnom i normalnom, koji je instalirao diskurs 'mi ili oni' obećavajući pakao koji, evo, već postade naša svakodnevica... da se takav sustav čim prije postavi na marginu društvenih zbivanja. Za to su potrebni hrabri zahvati, a ne kukavičko podilaženje i neprestano povlačenje pred sumanutom agresijom.

U tom smislu nadu nam donose neki novi ljudi koji su dovoljno hrabri pa se usude dirnuti u opasna i dobro umrežena osinja gnijezda. Spomenutom dobro uhodanom sustavu oni su istinska opasnost pa ih se već u startu, difamacijom i podmuklim konstrukcijama, nastoji eliminirati iz političkog života.

Nadajmo se, ipak, da je konačno započeo proces čišćenja gnojnih rana hrvatskog društva. Nadajmo se, također, da će na kraju tog procesa naša mladost moći živjeti od poštenog rada u svojoj domovini, da će moći javno iskazivati ljubav prema njoj, prema vjeri i obitelji, bez straha da će ih netko zbog toga proganjati i prozivati.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj