Lica i naličja 3443

Na rubu ponora

Na rubu ponora
ILUSTRACIJA

Luka se osjećao užasno. Mislio je da je to jedan od onih dana kad čovjeku ništa ne polazi za rukom, a kako su ga usput mučili brojni problemi, nije se čudio što se osjeća tako jadno. Želio je jednostavno nestati, utopiti se u nekakav nepoznati, bezvremeni prostor u kojem nema ni briga ni problema. Zatomljujući tupu bol u grudima, teško uzdahnu. Posegne za čašicom. Na trenutak zastane osluškujući. Iz sobe je dopirala dječja cika. Marin i Mia. Igraju se. Odloži čašicu na šank promatrajući je željno kao nekad. Koliko će još moći izdržati? Dva bića od kojih dopiru ovi nježni glasići držala su ga na površini. A bio je potreban samo jedan krivi korak i potonuo bi. Zauvijek. I mnogi bi potonuli zajedno s njim.

Mogao bi dobiti otkaz. Šef je s njim zadovoljan, ali ova kriza sve uništava. Cijelo društvo. Bolio ga je osjećaj da tone u propast, bespomoćno gledajući nesposobne lopove na vlasti kako se tove. A on ne stiže otplatiti svoj šugavi kredit. Ako ostane bez posla... nije na to stigao niti pomisliti, a već je osjetio grč u želucu. U tom trenu u dnevni boravak utrči Marin. Imao je tri godine. Mia je imala dvije. Marin je nešto pričao, ali to je bilo toliko brzo i nepovezano da ga Luka uopće nije razumio. Kad je završio zagledao se ocu ravno u oči. Tražio je potvrdu da je točno sve ono što je u velikoj žurbi izbacio iz sebe. Luka se sagne i pomiluje ga po oštroj kosici, a on se propne na prste i poljubi oca u obraz. Potom se izgubi, jer ga je sestra već nestrpljivo dozivala.

Luka sad bijesno pogleda čašicu koja je još stajala na šanku. Brzo ju spremi, a neotvorenu bocu žestokog pića gurne u najmračniji kut ormara. Nikada neće popustiti! Bio je posve odlučan.
Pogled mu poletje prema križu koji je visio na svježe obojenom bijelom zidu.
„Jesi li ga ti poslao“, tiho prozbori misleći na Marina. „I tko si ti uopće?“ Dočeka ga tišina. Isus je nijemo visio na komadu drveta, potpuno nezainteresiran za njegove probleme.

Luki mnogo toga bijaše nejasno. Već se stotinu puta upitao bi li bilo bolje da nije vjernik. Bio bi u svemu slobodniji i odlučniji. Vjera ga ne bi sputavala i sad vjerojatno ne bi bio u ovako nezavidnoj situaciji. Čak se pitao što čovjek vjerom uopće može dobiti. Je li vjernik bolji i milosrdniji, je li manje škrt i ohol od nevjernika? Iskreno kazano i nije baš vidio neku razliku između jednoga i drugoga. Ta zar i među najsvetijim ljudima ne postoji oholost i zavist, zar i među njima nema ljubomore i laži? Čemu onda sve to? Zar ih njihova vjera nije trebala učiniti boljima? Puno boljima? A je li ih učinila takvima?

O tome je često vodio razgovore sa svojim župnikom. Ljutio se i na njega. Najviše je bio ljut zbog njegove sigurnosti u nastupu, koju je Luka ponekad doživljavao kao iritantno dociranje. Točno je znao što bi mu župnik sad kazao: „Vjera je čovjeku dana. Ona je Božji kapital, ali nije poput novca pa da se stavi u banku i da, zahvajujući kamati, stalno raste. Ne, vjera je velika neizvjesnost. Ona je podložna padu i usponu. Može se i izgubiti. Dana nam je zajedno sa slobodom, a to donosi veliki rizik. Na nama je što ćemo s njome učiniti. Zapustiti ju ili ju pokušati oplemeniti. A kad svjedočimo lošem ponašanju među vjernicima, možemo biti sigurni da je uzrok tome baš slabost u vjeri.“

Da, don Josip je vjerojatno u pravu. Današnji svijet kao da je poludio. Što smo napredniji to smo više okrenuti materijalnome. Vjera se gubi, a s njom i humanost. Zato u današnjem svijetu nedostaje spremnosti da se drugoga uoči i da mu se pomogne. Zato je i meni danas ovako. Upravo je okretanjem materijalnom užitku društvo postalo grublje i ratobornije. Posvuda vidimo samo nasilje, od pravih ratova do netrpeljivosti u našim svakodnevnim odnosima. A nasilje se odlično prodaje. Ono i seks. Na taj način se velikom brzinom umnaža. A vjera i molitva? Pa i toga ima. Tu i tamo. Po potrebi. Kad nešto ozbiljno zapne.
„Bože, u kakvom će svijetu živjeti moja djeca?“ tiho zavapi.

Ponovno je utonuo u misli. Zašto je život toliko težak, pitao se. Zar sve nije moglo biti lakše i jednostavnije, bez prevelikog naprezanja i patnje? Zašto život jednostavno nije ugodan i pun zadovoljstva? Opet mu u ušima zazvoniše don Josipove riječi: „Čovjek je biće paradoksa. Očevo je stvorenje, ali ranjeno grijehom. Zna i osjeća što je dobro i što bi morao činiti, ali teško mu je to ostvariti jer ga nekakva sila gura od Stvoritelja. U sebi kao da osjeća potrebu da se suprotstavi Bogu, da ga makne iz života i sam zasjedne na njegovo mjesto. Nosi u sebi zadovoljstvo protivljenja i udobnost laži, privlačnost grijeha i napast nepovjerenja. Zato bih i ja ponekad, zajedno sa svetim Pavlom povikao: 'Ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim.' A baš to je Pavla i dovelo do dubine Kristova otajstva, jer se odmah potom zapitao tko ga može izvući iz tog bezizlaznog stanja. Samo Krist! Pavao je kasnije po svem svijetu neumorno širio tu teškom mukom spoznatu istinu.“

Luka je znao da su to mudre misli, jer je i on sam jedan dio svog života potrošio balansirajući po opasnom rubu. Radio je loše stvari, a radio ih je tražeći zadovoljstvo. Brzo i jeftino zadovoljstvo. Redovito je tražio u materijalnome, u onome što je tu, na dohvat ruke. Čak je zadovoljstvo, a ponekad i pravu ekstazu, mogao i kupiti. Naravno ako je imao dovoljno novca. No, takvo zadovoljstvo je kratko trajalo. Nažalost, kad bi prošlo, ostala bi crna rupa. Praznina. Ponor. I taj ponor se ničim nije mogao popuniti.

Sjetio se opet one nesretne čašice koja ga je prije nekoliko trenutaka onako privukla. Nekad je u gore spomenuti ponor ulijevao prave potoke alkohola, a oni su netragom nestajali. Nestalo bi i cijelo more. Što je u ponor više bacao to je ponor više tražio. Na kraju se pretvorio u pravu neman koju više nije mogao hraniti pa je prijetila da će ga cijeloga progutati. I to bi se sigurno dogodilo da se nije pojavila ona. Ivana. Ivana ga je spasila kad je jednom nogom već zakoračio u crni ambis. I tada mu se otvorio potpuno novi svemir. Obratio se.

Sjeti se kako se u ono vrijeme nije mogao suočiti niti sa svijetom niti sa samim sobom. I svaki put kad bi se koliko-toliko suočio, znao je da je prevaren. Gadno prevaren. I ne samo on. Cijelo društvo vuklo ga je ka dnu. Pa čak i šira zajednica koja nije imala nikakav mehanizam da zaustavi takvo ponašanje i da ponudi bilo kakvu korisnu alternativu. „Nažalost, ni danas nije bolje“, uzdahnu sa zebnjom pomislivši na dvoje malenih golubića čiji piskutavi glasići dopirahu iz sobe.

Pogled mu opet završi na raspetom Sinu Božjem. Dugo ga je promatrao razmišljajući.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj