Lica i naličja 2398

Čujemo li vapaje?

Čujemo li vapaje?
Zalaz sunca u Zadru / JURE MIŠKOVIĆ_CROPIX

Zlatom obrubljeno sunce polako uranja u more. Dan se bliži kraju. Još malo i nestat će zadnji trag svjetla. A pri zadnjem sunčevu treptaju slutim... Ne, nije to kraj dana. To je puno više. Kraj je to mjeseci i godina, kraj cijeloga jednoga života. Misao me tjera da se okrenem i pogledam natrag. Daleko u prošlost.

A tamo, negdje daleko, u nekom drugom vremenu, vidim malenu ručicu. Prstićima se čvrsto okačila o jedan jedini veliki prst. Očev prst. Kako je otac tada bio velik i, činilo mi se, svemoćan. A ja sam bio tako malen. I bespomoćan. Bio mi je skoro poput Boga. Velik i mudar. Jak i pametan. U svemu uzor i autoritet. Moje utočište i moj ponos. 

Oca već odavno nema. Na njegovo mjesto dođoše djeca i unuci. I možda baš netko od njih ovaj čas promatra ovo isto zlatno sunce. I tko zna o čemu razmišlja. Grli li zaljubljeno djevojku ili nostalgično prebire po duboko zakopanim sjećanjima. 

A još dalje, iza onoga velikog očeva prsta, tamo daleko u praskozorju svijeta, u maglovitoj sjeni početka, sluti se još jedan prst. Prst Očev. I nejasna slika njegova Sina koji se krvavo znoji razmišljajući o čovjeku i padu, o nevolji i mraku koji ga sustigoše. 

Bezumna bešćutnost

U vrelom afričkom pijesku nazire se tamna mrlja. I dok se slika polako izoštrava, mrlja kao da oživljava. Pomiče se. I zaista je živa. Dijete. Afričko. Umirući, povremeno miče nožicama. Ne mogu znati umire li od gladi ili od žeđi. Ali ono umire! I nema nikoga da mu pomogne. Jedino društvo čini mu strvinar koji strpljivo čeka njegov zadnji grč. Jedna suza s neba pade pored djeteta, podižući neprimjetan oblačić prašine. Dijete na trenutak otvori oči i pogleda mjesto gdje je pala. Zatim ih polako zatvori. Zauvijek. U tom trenu strvinar zamahne krilima i poleti prema njemu. 

Stotinu kilometara dalje, majka u naručju drži sićušno dijete. Potpuno je izgladnjelo pa mu se na mršavom licu ocrtava svaka koščica. Pokušava mu u usta uliti kap mlijeka koje je nekim čudom negdje dobila. Dijete napola otvara oči. Za više nema snage. Gutati više ne može. Očajna majka zna da je to kraj. Nemoćno ispuštajući posudu s mlijekom, snažno grli dijete. Nijemi pogled upire u daleki horizont. Suza nema. Već ih je odavno potrošila.

Na istoku, Bliskom, osmogodišnja djevojčica kleči na slomljenoj drvenoj klupici. U prašini pored nje, zaliven svježom krvi, leži izgubljeni metalni križić. Prethodnica je, očito, već odradila svoje. Vani buka i žamor. Čuje majčin glas kako je doziva. U glasu treperi strah. Ona i dalje kleči. Gleda Raspetoga. U suzama. Oprašta se s Njim. Zna da dolaze! Zna da će srušiti ovu staru crkvicu. Zna da moraju bježati. Boji se. Strašno se boji. Tko zna hoće li svoga Isusa ikada više vidjeti.

Još dalje na istoku jedna žena u bijeloj odjeći užurbano prelazi prometnu ulicu. Ulazi u neuglednu zgradu koja samo što se ne sruši. U njoj se osjeća težina ustajalog zraka. I smrad. Smrad ugnojenih rana. Ženi to ne smeta. Posve se posvetila jadnim ljudima koji u ovoj smrdljivoj prostoriji gotovo leže jedan preko drugog. Život daje za njih. Mnogo ih je i zna da je sve što čini tek kapljica u moru. No, barem će nekima pomoći. A svaki od njih je beskonačno vrijedan. Gledaju je sa zahvalnošću, a ponekad joj se i sami čude. Ona im se samo nasmiješi i nastavlja im vidati rane.

Nižući u srcu ove slike, razmišljah o sebi. Nisam znao gdje bih se smjestio. Među promatrače?! Pasivne. I nijeme. I manje-više nezainteresirane. A onda je nešto je palo u more. Netko je valjda bacio kamenčić. Na uzburkanoj vodi zaigra tisuće zlatnih krijesnica. Zadnja zlatna zraka potom se ugasi.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj