Lica i naličja 2455

Susret naraštaja na mjestu molitve

Susret naraštaja na mjestu molitve
Brdo ukazanja u Međugorju / CROPIX

Listopad je Marijin mjesec pa sam se ove subote pridružio grupi hodočasnika koja se, u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt, zaputila u Međugorje. Za otprilike dva sata vožnje stigli smo do tog malog hercegovačkog mjesta, koje, evo, postade jedno od najpoznatijih svjetskih okupljališta vjernika.

Već se na strmom usponu prema Klisu moglo osjetiti da idemo na istinsko mjesto molitve. Marija, naša vrijedna voditeljica puta, pozdravila je sve hodočasnike zazivajući na njih Božji blagoslov. Malo kasnije počela je moliti krunicu. Kako već imam ponešto iskustva s ovakvim putovanjima, znao sam da ćemo pola sata, ili čak nešto malo više, uživati u toj zajedničkoj molitvi. A promatrajući veličanstvene krajolike naše 'škrte' Zagore, koja je ravno kroz svoju prkosnu utrobu propustila modernu autocestu, moliti krunicu bijaše zaista pravo zadovoljstvo.

I dok je autobus hrabro gutao kilometre i kilometre autoceste, u daljini pred nama pojavilo se golemo Biokovo čiji su mračni vrhovi bili ovijeni teškim crnim oblacima. Surova planina stršila je poput kakvog grotesknog diva iz neke strašne dječje priče, pružajući prema nama prijeteću mračnu sjenu. Tek se nešto malo sjevernije, tamo još dalje na horizontu, slutila nježna zraka sramežljivo se probijajući kroz tmurne nakupine na nebu.

Slika pred nama bila je uistinu mračna i jezovita. Tjerala nas je da, s imenom Majke Božje na usnama, osjetimo svu simboliku vremena u kojem živimo: mrak je posvuda oko nas, ali slabašno svjetlo ipak se sluti. Kako je molitva odmicala tako je mračna planina polako ostajala za nama, a malena se zraka pretvarala u jutarnju svjetlost, nježno milujući zelenilom obrasle strme padine. Činilo se da je sunce potpuno rastjeralo guste oblake pa se ponadasmo ugodnom danu bez kiše.

Brzo smo prešli granicu te se malo kasnije nađosmo u pitomom hercegovačkom okružju. Međugorje. Svaki put kad ovdje dođem osjetim neobičan mir. Dugačka ulica, koja se sa sjevera probija prema jugu, prepuna je restorana i raznovrsnih dućana. Niti poprečne uličice nisu pošteđene tog šarenila i svojevrsnog kiča. No centar Međugorja, mjesto oko kojega se usprkos svoj ovoj gužvi i šarenilu sve vrti i okreće, jest crkva svetog Jakova čija dva velika zvonika upiru ravno put neba. Kao da vas zovu da se približite. Da uđete.

A unutra, u crkvi, na licima hodočasnika odmah opažate čudesan zanos. Kao da negdje u dubini, u nekom tajnovitom pretincu svog duha, i sami 'vide' Majku Božju. I mole. Stalno mole. Jako, iskreno i čvrsto mole. Molitva je to koja ispunja dušu.

Mi smo odmah po dolasku u Međugorje krenuli na Brdo ukazanja. Polako smo se uspinjali tiho se moleći. Na brdskoj stazi prepunoj oštrog hercegovačkog kamena susretali smo brojne skupine hodočasnika. Polet, mladost i radost, zadihanost, napor, godine i starački štapovi, razne potrebe i bolesti... svega toga ima. Ali posvuda vlada mir. I čudesno nezemaljsko ozračje.

Mir vidite na svakom licu koje promakne pored vas, a posebno se osjećao pred Gospinim kipom koji je postavljen na samom mjestu prvih ukazanja. Ako nemate često priliku čuti molitvu iz srca, molitvu iskrenu i punu vjere, dođite pred ovaj Marijin kip u Međugorju. Možda dubina i iskrenost molitve koja se na ovom mjestu upućuje Majci Božjoj i vas zahvati. Možda vam promijeni život kao i tolike živote do sada.

Veličanstvenost međugorskog ozračja nije mogla poremetiti ni kišica koja je počela lagano sipiti. Pala je tek toliko da navlaži oštro kamenje te spuštanje s Brda pretvori u opasnu misiju. Svjedočili smo padovima nekih hodočasnika, koji su, srećom, prošli bez ikakvih posljedica. Putem smo susretali mnogo talijanskih hodočasnika, a jedna će mi grupica zasigurno ostati u trajnom sjećanju.

Naime, spuštajući se s Brda ukazanja odjednom smo uočili maleni zastoj. Troje mlađih talijana držalo je starca od zacijelo svojih devedesetak godina. Starac nije mogao sam hodati niti ravnim terenom, a kamoli u ovakvim uvjetima. Međutim, očito je pred sam kraj života poželio doći Kraljici Mira. U svoj njegovoj tjelesnoj nemoći lice mu je zračilo srećom.

Nekoliko metara od te grupice ugledah jednog mlađeg Talijana. Otprilike tridesetogodišnjak, sportski tip, nosio je u naručju dvogodišnje dijete. Na neugodnom i skliskom hercegovačkom kamenu dva puta je pao. Oba puta sam protrnuo strahujući za dijete. No otac je oba puta, padajući, visoko podizao dijete riskirajući da se sam teško ozlijedi. Srećom, nije se ozlijedio. Ni on ni dijete.

Tako su se u našoj Hercegovini, pred licem Majke Božje, susrela tri naraštaja Talijana uživo nam svjedočeći prenošenje vjere s koljena na koljeno. Svaka im čast. Nakon silaska s Brda ukazanja mi smo se ispovjedili i nazočili svetoj misi. Poslije toga smo se malo odmorili, nešto pojeli, nakratko svratili u 'Etno selo' te se prepuni lijepih dojmova zaputili doma.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj