Lica i naličja 2705

Ne razumijem ovog Isusa

Ne razumijem ovog Isusa
Papa Frane promatra raspelo s Isusom u Havani / CROPIX

Markovo evanđelje u 25. Nedjelju kroz godinu govori o Isusu koji je upravo otišao s gore, a potom se u tajnosti kreće Galilejom. Učenici ga, kao i puno puta prije, ne razumiju. Žive u svom svijetu koji je prožet ovozemaljskim brigama, egoizmom i grijehom... 

„Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. Isus ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: 'Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.' No, oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: 'Što ste putem raspravljali?' A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: 'Ako tko želi biti prvi neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!' I uzme dijete postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: 'Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene nego onoga koji mene posla'" (Mk 9,30-37).

Traženje Isusa

Pokušajmo na pomalo neobičan način razmišljati o gornjim rečenicama. Zamislimo čovjeka koji iz određenih razloga traži Isusa. Možda je bio samo znatiželjan, a možda njegova potraga ima dublje uzroke. O tome nije razmišljao. Samo je znao da žarko želi upoznati učitelja o kome je već toliko čuo. Tješio je siromašne i hranio gladne, liječio bolesne i oživljavao mrtve, utišavao nevere i oluje. Sve čudo do čuda...

Imajući to na umu čovjek je jedva čekao da susretne Isusa. Stvorio je jasnu sliku kako bi on morao izgledati. Morao je biti čudotvoran i zabavan, uvijek pri ruci i u svakom trenutku spreman pomoći. A sad je baš čuo da se nalazi na obližnjoj gori. Požuri tamo pa kad stiže do podnožja započe težak uspon. Nije poznavao nikakvu stazu koja bi vodila do Isusa pa krene najkraćim putem. Skakao je s kamena na kamen i provlačio se kroz oštro žbunje koje ga je šibalo po licu i paralo mu kožu s nezaštićenih dijelova tijela. Ipak je, teškom mukom svladavajući prepreke, kročio naprijed.

Nosio ga je zanos prožet željom za skorim zanimljivim susretom. Na koncu dođe pod sam vrh brda. Bio je umoran, sav isprebijan i izgreben. Ali bio je sretan. I nadasve nestrpljiv. Treperio je očekujući tako željeni susret. Zaneseno je pretrčao zadnje metre do vrha, a onda je uslijedio šok. Samo koji trenutak prije Isus i apostoli su otišli. Negdje dolje, s druge strane, nejasno ih je nazirao. Umoran i snužden svali se na tvrdi hladni kamen. Hoće li krenuti za njima ili se, onako razočaran, vratiti natrag, u toplo okrilje svoje prazne svakodnevice?

Gotovo ga je boljelo dok je razmišljao što mu je dalje činiti. U jednom trenutku ustade, mahne rukom i zaputi se natrag. Ipak, malo potom promijeni odluku. Još uvijek je u njemu tinjala iskrica koja ga je vukla za Isusom. Pa, usprkos golemom razočaranju koje je zasjelo na mjesto maloprijašnjeg zanosa, još jednom krene za njim. Tko zna, možda baš pred njim napravi kakvo čudo o kojem će jednog dana moći pričati unucima.

Sad je pred sobom jasno vidio stazu koja je ostala za Gospodinom. No, njemu se učini da nije dobra i da bi bolje bilo krenuti prečicom. Tako je i uradio. Nažalost, zbog te odluke brzo je požalio. Stalno mu je nešto priječilo put i branilo pogled, pa je često Isusa gubio iz vida. Jednom bi se našao pred golemim kamenom, drugi put pred gustim neprohodnim žbunom, a treći pred kakvom dubokom, mračnom i vjerojatno smrtonosnom rupetinom.

„Evo kako završe oni koji traže prečice", zdvojno pomisli. I dok je tako bauljao, Isus je bio sve dalje i dalje. Počeo je gubiti nadu, a onda se sjetio staze. Potraži je iako je o njoj, tek malo prije, imao loše mišljenje. Nakon pogubnog iskustva s prečicama, bio je siguran da baš ona vodi do Isusa.

Kakav je to Isus?

Kad se konačno domogao staze, pružio je korak te polako sustizao Isusa i apostole. Približio im se baš u trenutku kad se začuo učiteljev glas. Opet ga obuze zanos. Čuo je Gospodinov glas. Ta samo se zbog toga isplatio sav trud. Isus je upravo govorio: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati".

Nije razumio ove riječi. Nisu se nimalo uklapale u njegovu sliku o Gospodinu. On bolesne ozdravlja i mrtve podiže. Zar će njega ubiti? Nemoguće! Prešao je preko riječi koje je čuo kao da nisu izgovorene. Ozbiljno su narušavale sliku o njegovom čudotvorcu i pouzdanom pomagaču u potrebi. On nije zaslužio Isusa koji će biti ubijen. Čemu onda sav onaj trud i muka? Zar on nije zavrijedio više?

Razmišljajući o svojim velikim zaslugama, presjekoše ga Isusove riječi: "Ako tko želi biti prvi neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!" Obuze ga gorčina. Išao je njegovom stazom, ali još uvijek nije razumio ovoga Isusa. Ne traži li od njega da bude ponizan i da se odrekne samoga sebe?! Zamislio se. Gledajući za učiteljem koji se polako udaljavao, poželi okrenuti se i vratiti natrag. Neodlučno je stajao razmišljajući kamo će se zaputiti.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj