Lica i naličja 3081

Jesmo li igračke sebičnog gena?

Jesmo li igračke sebičnog gena?
Skulptura genoma u njemačkom gradu Chemnitzu / EPA

Neki je mladić htio počiniti samoubojstvo skokom s mosta u hladnu rijeku. Pritrči mu policajac moleći ga da to ne čini. Ovaj bijaše ustrajan u svojoj namjeri pa mu policajac reče: „Ako skočiš u vodu ja ću morati za tobom, a tek sam preležao upalu pluća. Znači da ću i ja umrijeti, a imam ženu i četvero djece. Poslušaj me, molim te, pođi lijepo kući i tamo se na miru objesi".

Čitajući ovu pomalo stravičnu priču, zapitao sam se nismo li i mi često slični ovome policajcu. Naravno, ne na ovako slikovit i grub način, nego na onaj suptilniji i podliji. Svi mi često radimo stvari koje bi se bez imalo dvojbe mogle kvalificirati moralno dobrima. No, zašto to radimo? Ne krije li se iza tog proklamiranog altruizma najobičniji egoizam? Ne stoji li iza svega „sebični gen", kako bi kazao poznati britanski zoolog i etolog, teoretičar evolucije i popularno-znanstveni pisac, Richard Dawkins?

Antropolog Christian Vogel u djelu „Stvarno zlo u povijesti evolucije" kaže da ubojstvo, mučenje i masovna ratna uništavanja stoje u istoj dimenziji sa smilovanjem i opraštanjem. A ta moralna dimenzija djelovanja i vrednovanja specifično je ljudska, zaključuje on. Ako je tome tako, suvremenoj znanosti, a prije svega biologiji, nameće se pitanje podrijetla ljudske osobine kojom može razlikovati dobro i zlo. Ako je cijeli čovjek proizvod evolucije, onda i ta njegova osobina mora u njoj imati svoje izvorište.

To je već pokušavao dokazati Charles Darwin učeći da se ni čovjek, poput ostalih živih bića, ne može izuzeti iz općeg prirodnog zbivanja i razvoja. Drugim riječima, fenomen moralnosti kod čovjeka treba se podvrgnuti evolutivnom objašnjenju.

Igra gena

Pišući o ovome u članku „Sociobiologija i sebični gen" dr. Ivan Kešina, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, navodi da se ovim pitanjima prvenstveno bavi sociobiologija, odnosno znanost koja socijalnom ponašanju pokušava iznaći biološko utemeljenje. Pitanje koje se u sociobiologiji najčešće postavlja glasi: kako je došlo da razvoja viših oblika živih bića?

Hipotetski odgovor, kaže dr. Kešina, daje Richard Dawkins u knjizi „Sebični gen". On govori o prajuhi svjetskih mora u kojoj se razvijaju prvi oblici života. Oni su imali sposobnost reprodukcije i mutacije, a sve što se kasnije događalo praktično je „igra" gena. Ta „igra" odvija se u dva koraka. Prvi je stvaranje genetičke varijabilnosti koja je posljedica mutacija (one su stvar čistog slučaja), a drugi korak je sređivanje te varijabilnosti putem prirodnog odabira.

U početku je sve bilo usmjereno na razvoj karakteristika koje bi se grubo mogle opisati sintagmom „požderati ili biti požderan", pa su preživljavali oni organizmi koji su u tom smislu bili savršeniji. Zato je sve ono što mi danas zovemo organizmom, u stvari najobičniji stroj za preživljavanje, kaže Dawkins. Više jednostaničnih strojeva za preživljavanje vremenom se skupljalo u kolonije jer su se na taj način bolje branili i lakše dolazili do hrane. Svakako, manje su trebali ulagati negoli su iz takve zajednice dobivali.

Iz toga se saveza vremenom razvio organizam koji se više nije doživljavao kao kolonija. U svojoj genetskoj strukturi baštinio je sve genetske strukture pojednih organizama koji su ga sačinjavali. Postupno je dolazilo do specijalizacije pojedinih njegovih stanica. Novi stupanj, i to iznimno bitan, bio je razvoj seksualnosti. Ona je omogućavala direktno miješanje nasljeđa (genetičkih struktura) pa je uistinu predstavljala veliki evolutivni skok.

Fenomen altruizma

Jedan od temeljnih problema za sociobiologiju predstavlja fenomen altruizma. Naime, postavlja se pitanje kako je moglo nastati ponašanje koje ne ide u svoju, nego u korist drugoga? Ne kosi li se to s temeljnim postavkama evolucije? Kako je moguće da se netko izloži za prijatelja, ili da čak položi svoj život za njega? Ovakvo je ponašanje uistinu teško ugraditi u sustav koji je potpuno usmjeren na razvoj što savršenijih strojeva za preživljavanje. Dawkins, međutim, i fenomen altruizma postavlja na razinu genetskih mehanizama upravljanja, piše dr. Kešina.

Sve počinje i završava na razini gena, jer oni na moćan način svime upravljaju. No, taj način ponekad može biti zaobilazan. Pojednostavljeno kazano, geni stroju za preživljavanje daju jasno uputstvo da radi što god je potrebno da bi ih očuvao na životu. Očito je da je altruistični gen preživio prirodnu selekciju, tj. pokazao se korisnim. Iz toga proizlazi da se svako etičko ponašanje može svesti na takozvani altruizam koji je u stvari prikriveni egoizam.

Pojedinac toga, naravno, ne mora biti svjestan. Uvijek se iza svega krije rafinirana igra gena koji će ponekad ići zaobilaznim putem do svog sebičnog cilja. Jasno je da ovdje svaki govor o dobru i zlu, o pravednom i nepravednom, o moralu i nemoralu postaje bespredmetan, jer sve je to varljiva igra kojom se geni s nama poigravaju.

Ja sada lažem

Kritizirajući sociobiološka stajališta dr. Kešina navodi razmišljanje dr. R. Löwa: "Istina sociobiologije sastoji se u tome što ona uopće ne može dati nikakve istine. Ona je jedan jedini čudovišni paradoks čija bit se sastoji od rečenice: Ja sada lažem". Naime, zahtjev sociobiologije za istinitošću njezinih postavki dokida nju samu, jer ona u konačnici zastupa radikalni nihilizam.

Ako se sve svodi na poigravanje gena onda niti racionalnost tome ne izmiče. Drugim riječima, ništa što sociobiologija tvrdi ne može biti utemeljeno, jer niti sama racionalnost nije utemeljena. Zacijelo je i ona tek obična laž koju nam geni serviraju na površini. Doduše, kaže dr. Kešina, sociobiologija može, kao i bilo koja druga teorija, zahtijevati istinitost svojih iskaza, ali i to je samo još jedan trik gena. Više nema nikakvih argumenata i razumskih razloga. Postoji samo rat gena protiv gena.

Čovjek je moralno biće

S druge strane, mnoge činjenice ukazuju na čovjeka kao etično biće. Samo kod čovjeka susrećemo fenomen duha, odnosno refleksivnog akta kojim ima svijest o samome sebi. Samo čovjek može sve pa i samoga sebe učiniti predmetom svoje spoznaje. Samo čovjek može kontrolirati svoje instinkte i ponašati se asketski sve do, primjerice, smrti izazvane štrajkom glađu.

Nadalje, čovjek ima slobodu u svom djelovanju, ali jednako tako, može prosuđivati svoje djelovanje. Čovjek, dakle, poznaje moral koji je životinjama potpuna nepoznanica. Moralne norme može slijediti, ali se može okrenuti i protiv njih. Pri tome se valja podsjetiti da su razum, volja i savjest subjektivni izvori morala. Razumom spoznajemo što je dobro, snagom volje nastojimo to dobro ostvariti, a savjest, kao svojevrsna svijest o ljudskim činima ako ih se promatra u odnosu prema normi moralne vrijednosti, jer je čovjek nosi u sebi, prva je instancija s kojom se susreće.

I savjest je, poput razuma i volje, specifično ljudska osobina. Jako zanimljivo je pitanje o postojanju objektivnog temelja morala. Za sociobiologe on svakako ne postoji jer je sve najobičnija iluzija, a bez objektivnog karaktera svi moralni sudovi tek su pitanje pojedinačnog ukusa. Ipak, objektivan temelj morala postoji. To su priroda i njezini zakoni.

Naime, razum, volja i savjest ne stvaraju moralni red nego ga pronalaze u prirodi. Čovjek je dio prirode pa za njega vrijede svi prirodni zakoni kao i za, primjerice, anorganski svijet. Ljudska narav mora djelovati u skladu s prirodnim zakonima dobra, koji su temelj moralnih zakona, kako ih za čovjeka regulira njegova ljudska narav. Stoga je i moguće i posve razumljivo da načelo dobro treba činiti, a zlo izbjegavati, nalazimo kod svih raroda.

Naravni je zakon jednak i obvezatan za sve ljude i sve naraštaje te ima opću vrijednost i nepromjenljivost, a kršćanska nas filozofija poučava (zakon zahtijeva zakonodavca; iza svih drugotnih uzroka stoji prauzrok; apsolutnost ćudorednih dužnosti zahtijeva egzistenciju apsolutnoga temelja - Boga...) da etika i moral zahtijevaju Boga kao svoj posljednji temelj, zaključuje dr. Kešina.

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj