Lica i naličja 5242

Gdje je izvorište hrvatskih nevolja?

Gdje je izvorište hrvatskih nevolja?
Crkva je glavno utočište Hrvata / matko biljak / cropix

U Hrvatskoj se katastrofe nižu kao na traci. Tek što jedna prođe, druga se već ukazuje na horizontu. Neke samo bljesnu, sprže sve oko sebe i nestanu, a druge godinama podmuklo tinjaju, sustavno razarajući preostalo zdravo tkivo. Pritom proizvode golemo nezadovoljstvo, koje se tada, već prema potrebi, suptilno kanalizira. Naizgled su te katastrofe nepovezane, ali to je, naravno, samo običan privid.

Spomenimo neke. Najprije nam se u sam osvit domovine dogodila velikosrpska oružana agresija. Obranili smo se usprkos svima i svemu, s pomoću Božjom te hrabrošću i genijalnošću hrvatskih ratnika.

Druga katastrofa poharala nas je u obliku privatizacije. Novopečeni gospodarstvenici, a nekadašnji vrli komunistički zagovornici samoupravljanja, u jeku najžešćeg rata pretvarali su naše u svoje. Potom su, do vrha napunivši džepove a sposobni kakvi već jesu, uglavnom sve uništavali. Po posljedicama ova je katastrofa možda i gora od one prve jer još uvijek traje, a posljednjoj smo velikoj pljački, prema nalazu Državne revizije, svjedočili prije nekoliko mjeseci u slučaju čerupanja Croatia osiguranja.

Sljedeću i možda najveću katastrofu predstavlja demografsko izumiranje hrvatskoga naroda i iseljavanje stotine tisuća mladih i potentnih ljudi u zemlje koje jedva čekaju iskoristiti njihovo znanje i stručnost. Nažalost, neumoljive statistike pokazuju da se većina onih koji odu više neće vratiti.

Ništa manja katastrofa događa nam se i u odgojno-obrazovnom sustavu gdje su nasilno uvedeni odgoji kojima je temeljna zadaća duhovna eutanazija nadolazećih naraštaja mladih Hrvata.

Tu je i dužnička katastrofa u koju nas nenarodne politike sve više guraju, a koja će se opet najviše negativno odraziti na nadolazećim naraštajima. Brojne obitelji već danas proživljavaju tragične sudbine, a zlo se nezaustavljivo s viših instanci prelijeva na niže razine, kad obični ljudi krenu u različite avanture kojima nisu dorasli pa upropaste i sebe i sve oko sebe? Pažljivo oko lako će u svemu tome uočiti razrađeni i uhodani sustav, koji, rječju, razara sve i na svim razinama.

Ako ne može drugačije, ajmo pošteno

Udarna vijest ovih dana, i to posve zasluženo, odnosi se na još jednu katastrofu. Riječ je o otkriću velikog skandala u koji su uključeni slovenski arbitražni sudac dr. Jernej Sekolec i slovenska zastupnica pred ad hoc Arbitažnim sudom za rješavanje granice između Hrvatske i Slovenije, Simona Drenik, a preko njih i cijeli Arbitražni sud u Den Haagu. To je skandal čiji neposredni učinci mogu dovesti do gubitka dijela svetog hrvatskog tla.

Kakav bingo pred izbore ovoj Vladi koja je prema istraživanju švicarske neprofitne organizacije Svjetski ekonomski forum, šesta najnesposobnija vlada na svijetu. Ako ta nesposobna grupica ljudi po ovom pitanju uradi bilo što u hrvatskom interesu, eto skoka razorenog rejtinga. A u dosadašnjem mandatu nisu napravili apsolutno ništa korisno. Štoviše, doveli su zemlju do ruba ponora, a vjerojatno je već i debelo gurnuli preko njega.

U kontekstu ovog skandala srpski premijer Vučić već spominje arbitražu glede Šarengradske ade, jer „ne mogu neke zemlje da u svojim političko pravnim sukobima oko granica koje imaju s najmanje pet zemalja, da imaju pet različitih principa. Dajte koristite bar jedan, pa da znamo šta mislite. A ne možete kada to imate sa Slovenijom ili kada to imate s BiH da koristite dva principa, s Crnom Gorom treći, a sa Srbijom četvrti'“. Tako zbori Vučić. Očito je, imajući na umu slovensku arbitražnu manipulaciju, zaključio da je to teren na kojem se on i njegovi odlično snalaze.

Prisjetimo se da je Dobrica Ćosić, otac srpske politike u drugoj polovici 20. stoljeća, jednom prigodom rekao da je Srbija izgubila četiri rata, ali da u 21. stoljeću treba gledati kako u miru dobiti ono što je u ratu izgubila. Prisjetimo se, također, da je prof. Ljuba Tadić (otac, od nekih u Hrvatskoj obljubljenog, bivšeg predsjednika Srbije) kazao da se vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gdje su Srbi bili većina, nikada ne smije prihvatiti kao definitivni gubitak. I jedan i drugi spadaju među autore poznatog srpskog Memoranduma SANU, strateškog programa srpske inteligencije koji je trebao odrediti pravac rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije.

Memorandumom SANU praktično su započele sve nevolje na ovim prostorima, ali on se srećom nije realizirao. Zato je stvoren Memorandum 2, čiji su strateški ciljevi gotovo identični prvome Memorandumu. Ciljevi su, naravno, prilagođeni novome vremenu. Evo nekih: Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju; Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima; Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja; Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije; Pomagati odcjepljenje Republike srpske; Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu...

Kako vidimo, Memorandum 2 donosi plan kojim se Srbiji u miru pokušava donijeti ono što nije uspjela osvojiti u ratu. Za Hrvatsku, nažalost, vrijedi obrnuto pravilo. Kao da se naša vlast svim silama trudi da u miru izgubimo ono što smo u ratu sačuvali. Tvorci Memoranduma znaju da je za njegovo provođenje presudno imati kvalitetne operativce. Drugim riječima, treba imati prave ljude na pravim mjestima.

Koliko bez lustracije još možemo izdržati?

Pravi ljudi na pravim mjestima! Pokušajmo o ovome malo razmišljati. Razmišljajući nećemo ništa tvrditi, nego tek nastojati shvatiti neke začuđujuće pojave i poteze na hrvatskoj političkoj sceni.

Najprije pogledajmo tko su ljudi koji danas upravljaju Hrvatskom.

Za Milanovića se u ovoj „slučajnoj državi“ dogodio građanski rat. Nedavno je izjavio da on nije branio Hrvatsku jer pripada eliti, a da su je branili uglavnom siromašni i manje obrazovani. To je izjava predsjednika hrvatske Vlade?! Otac mu je partizanski sin, komunist, član partije i stari prijatelj Josipa Perkovića. Za bratom Krešimirom praše se brojne afere o kojima mediji uglavnom šute i kojima se nitko ne smije baviti.

Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova Lijepe naše, kćerka je Eugena Pusića, koji je za vrijeme NDH bio časnik sudac, a poslije Drugoga svjetskoga rata radio je kao načelnik Odjela za socijalne poslove Gradskog narodnog odbora Zagreb pa kao načelnik odjela i pomoćnik republičkog sekretara za narodno zdravlje i socijalnu politiku NR Hrvatske. Čovjek se, očito, bez problema znao uklopiti i u ustaški i u partizansko-komunistički milje.

Što se tiče same Vesne, ona je prema riječima odvjetnika Željka Olujića završila neku tajanstvenu srednju školu negdje na američkom jugozapadu, što je nije omelo da kasnije postane redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Uz nju se mogu pronaći stotine zanimljivih detalja, ipak, najzanimljiviji su joj djedovi s majčine strane, Danko i Grgo Budislav Anđelinović. Danko Anđelinović, djed po majci Vesne Pusić, bio je istaknuti pripadnik ORJUN-e i četničkog pokreta. Bio je i bliski suradnik četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH. Tako je Danko Anđelinović postao jedan od istaknutijih velikosrpskih kotača na ovim prostorima za što su ga Karađorđevići nekoliko puta odlikovali.

Njegov stariji brat Grgo Budislav najpoznatiji je po krvavom gušenju pobune hrvatskih domoljuba koji su demonstrirali protiv ujedinjenja sa Srbijom, 5. prosinca 1918. na Trgu bana Josipa Jelačića, u Zagrebu. Po njegovoj zapovijedi, teškim je mitraljezima ubijeno 13 nenaoružanih ljudi. Devetorica su bili domobrani, a četvorica civili. Istom prigodom ranjeno je sedamnaest ljudi. Grgo Budislav Anđelinović poznat je i po suradnji s četnicima tijekom ratnih godina.

Kad se shvati okružje u kojem je odrastala Vesna Pusić, treba li nas čuditi njezino ponašanje poput, primjerice, izjave da je Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini? Osoba koja je tu laž više puta javno izrekla, danas je ministrica u toj istoj zemlji?! O tempora, o mores!

Vesna ima i svima nama poznatog brata Zorana, koji je prigodom oslobođenja naših heroja u Haagu požurio, zamislite, Savi Štrbcu izraziti duboko žaljenje zbog oslobađajuće presude. Kako je samo čovjek bio razočaran. Je li to čudno s obzirom na njegov i sestrin background? Spomenimo u ovom trenutku posebno važnu činjenicu da je u vrijeme sporazuma Račan-Drnovšek, a prema riječima prof. Zdravka Tomca, Vesna bila za ustupanje Savudrijske vale Slovencima. Danas se ona kao iščuđuje njihovim postupcima pri arbitraži.

S Vesnom Pusić odlično surađuje predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora Milorad Pupovac. O njemu ne treba posebno trošiti riječi, a navest ćemo samo jednu njegovu nedavnu izjavu. Napominjem da je dotični gospodin ovu izjavu dao u Hrvatskoj i nakon toga u njoj nastavlja živjeti kao da se ništa nije dogodilo: „Vlada u Zagrebu temeljem UN-ovih rezolucija imala je pravo uspostaviti kontrolu na svojim granicama, ali nije imala pravo protjerati gotovo 250.000 svojih državljana srpske nacionalnosti samo u toj akciji, one koji su ostali ne zaštititi od ubijanja, a njihovu imovinu od masovne pljačke i paljenja. Još manje je imala pravo njihovu imovinu proglasiti svojom, dodijeliti je drugima, a izbjeglim Srbima onemogućavati povratak različitim sredstvima.“

Ovo zaista nije potrebno komentirati, jer dotični, besramno lažući, zločinačkima proglašava i hrvatske vlasti i veličanstvenu akciju hrvatske vojske kojom smo konačno oslobođeni od četničke okupacije i terora.

No, valja se zapitati: zar je čudno čitajući ovakvu i slične izjave, koje se tako lako i bez ikakvih sankcija izgovaraju u Hrvatskoj, da se svake godine 27. srpnja slavi pokolj nevinih hrvatskih žrtava iz zapadne Bosne i istočne Like. Tada su potpuno zatrti Hrvati u župama Bosanski Petrovac, Krnjeuša i Bosansko Grahovo u zapadnoj Bosni te župama Boričevac, Srb i drugim mjestima istočne Like. Četničke zvijeri su se posebno iživljavale na svećeniku Jurju Gospodnetiću kojega su mučili, potkovali, nabili na ražanj te na kraju živog ispekli.

I to se danas slavi u slobodnoj Hrvatskoj. Zar to nije izrugivanje i ismijavanje? Zar to nije pljuvanje po nevinim žrtvama četničkog pokolja i provokacija u najbesramnijem obliku? Ima li igdje u svemiru naroda i vrste koji bi takvu sramotu i strahotu dopustili?!

Jedan od najvažnijih ljudi u današnjoj Vladi sve donedavno bio je Željko Jovanović. Čovjek je najpoznatiji po tome što je poništeno, i to uglavnom odlukama Ustavnog suda, 12 (dvanaest) njegovih odluka. Može li netko biti baš toliko nesposoban?! Ili bi ga na temelju navedene činjenice trebalo proglasiti državnim neprijateljem i teroristom te ga protjerati iz Hrvatske?

I njegov prijatelj Zoran Stevanović hrvatskoj je javnosti, nažalost, već dobro poznat. Čelni je čovjek udruge Korak iz Regionalnog infocentra Rijeka, koja je hrvatski partner FARE-a, a čini se da mu je glavna zadaća pred javnošću difamirati sve što je vezano uz našu nogometnu reprezentaciju, koja je uz Crkvu (hvala Bogu!) i vojsku (hvala Bogu!) praktično jedini preostali kohezijski domoljubni faktor.

U tom kontekstu spomenimo poljudsku svastiku koja se trebala izroditi u još jednu katastrofu (srećom nije). Svastika je definitivno bila zamišljena (ne mislimo pritom na Stevanovića osobno, ali kao paradigmu svakako) kao jedan od zadnjih čavala koji je trebalo zabiti u lijes najvećeg hrvatskog ponosa, naše nogometne reprezentacije.

Ovdje se možemo prisjetiti i velikog hrvatskog igrača i domoljuba Joea Šimunića čiji bjesomučni progon za sve nas mora biti velika sramota ili, pak, svojevrsnog vrhunca djelovanja gospodina Stevanovića kad je pokušao ishoditi zabranu Thompsonove pjesme „Lijepa li si“, jer je „izvođač Thompson fašist“. Bilo je to na Euru 2012. godine. HNS je morao uložiti puno truda kako bi pokazao da je to domoljubna pjesma i da je s razlogom jedna od najpopularnijih među hrvatskim navijačima.

Ostvaruje li se Memorandum 2?

Već odavna internetskim prostranstvima kruže informacije da je ministar Grčić bio na četničkim barikadama. O tome je više puta javno govorio hrvatski general Marko Lukić. Zar takva vijest ne bi trebala podići cijelu zemlju na noge? I zar to ne bi trebalo trajati sve dok se ne razjasni o čemu se radi? Danas je Grčić čovjek koji Hrvatsku treba izvesti iz krize?! Možete misliti! Vidimo kako to čini. Posljedice će vjerojatno osjećati i naši unuci.

Kojekakve Stanimiroviće i njihovu ulogu u Domovinskom ratu ne treba niti spominjati. Za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku danas su nagrađeni udobnim foteljama i dobrim plaćama. U čijoj mi to državi živimo?! Zašto oni i njima slični agresiju ne bi opet ponovili kad im se tako lijepo isplati?

Bivši predsjednik Josipović ili, primjerice, onaj prije njega, posebna su priča. Josipović je prava paradigma petokolonaškog djelovanja (sjetimo se samo slučaja Cvetičanin, ustaške guje u Knessetu, govora u Sarajevu... ), a Mesić istog takvog djelovanja (pokušaj državnog udara zajedno s Manolićem, transkripti, umirovljenje hrvatskih generala...) te korupcije i mutnih poslova (privatizacija, afera Patria, kupovina kuće...).

Naravno da su, usprkos svemu, i jedan i drugi nedodirljivi.

Mogli bismo tako nabrajati danima. Treba li, primjerice, spominjati u političkom smislu trenutačno bivše, poput Linića ili Čačića, za koje je, duboko sam uvjeren, pedro Sanader prava mala bebica. Dovoljno je malo proguglati i vidjeti otkuda dolaze i što im se sve stavlja na teret. A oni su uvijek aktivni i u ovakvoj državi politički nedodirljivi. Zašto? Pogledajte njihov background i sve će vam biti jasno. Tu i tamo ih se u međusobnim razračunavanjima malo okrzne, no oni uvijek ostaju na nogama i manje-više bliski vlasti.

A što je s medijskim mogulima i potrčkalima poput Pavića i Babića? Što je s njihovim milijunskim dugovima? Dugovi oprošteni, a novinarstvo neovisno?! Svašta.

Nećemo niti spominjati Radmana i njegovu prošlost (pogledajte potpisanu i ovjerenu izjavu pukovnika u mirovini Milana Damjanovića o Radmanovoj suradnji s KOS-om), a nećemo se niti pitati čije je Hrvatsko novinarsko društvo, na čijem je čelu notornog Duku zamijenio izvjesni Saša Leković. Jako je zanimljiv i njegov background. Ako mislite da je pravi Hrvat i veliki katolik, ovaj put se, nažalost, varate. Hrvatsko novinarsko društvo sasvim sigurno nije hrvatsko. Prisjetimo se samo što su prije koji dan upriličili istinskoj hrvatskoj novinarki Karolini Vidović Krišto.

Katolička crkva trenutno je malo zapostavljena jer je prevelik zalogaj i jer udbo-memorandumske strukture sad imaju „prečeg“ posla, a svojevremeno je niti otvoreni komunistički progoni nisu uspjeli uništiti. Ona će doći na red kad malo uhvate daha. No, ipak bi valjalo nekako staviti papu Franju na jednu, a pokvarene i bešćutne hrvatske biskupe na drugu stranu. Ili obrnuto, svejedno. Unijeti razdor pa nek se raja zabavlja.

I sva ta nevjerojatna drskost, sva ta groteska na desetu potenciju, događa nam se u Hrvatskoj. Jesmo li svi mi ludi?! Ili potpuno glupi i nesposobni?! Ili smo bijedne kukavice koje niti ne zaslužuju da im bude bolje?

Svjetlo na kraju tunela?

Čini se da je sve točno posloženo. Memorandumski. Pravi su ljudi na pravim mjestima. U tom kriptoudbaškom i ekstremno antihrvatskom okruženju dogodio se i jedan nevjerojatan eksces. Kolinda Grabar Kitarović. Njezin izbor bio je toliko šokantan da su spomenute strukture naprosto izgubile glavu.

Sjetimo se samo Milanovićeva ponašanja i očitog šoka koji je u izbornoj noći proživljavao Josipović. Neucjenjiva je i samim time jako opasna, a već je prepoznaju poniženi i ožalošćeni i izvan granica Lijepe naše pa je srebreničke majke nazivaju kraljicom Balkana i svojom nadom. Velike su to i znamenite riječi tih jadnih i napaćenih žena.

Ako je i Karamarko na tom tragu, možda se u Hrvatskoj konačno događa nešto veliko i pozitivno. Svakako je znakovito da ga „hrvatski“ mediji nikako ne ljube, a znakovita je i, u posljednje vrijeme, velika uznemirenost spomenutih struktura.

Navedene (moguće) pozitivne promjene neće se dogoditi bez velikog otpora. A on će biti to veći ukoliko se uistinu bude radilo o istinskim promjenama. Stoga se do sljedećih, a bojim se za budućnost Hrvatske uistinu presudnih izbora, moramo pripremiti za nove katastrofe koje će se proizvoditi u memorandumskoj radionici.

NIKOLA MILANOVIĆ, vjeroučitelj