Lica i naličja 3515

Sumnja upućuje vjernika i nevjernika jednog na drugog

Sumnja upućuje vjernika i nevjernika jednog na drugog
Nije dovoljno da klaun presvuče svoje odijelo kako bi stvar odmah bila riješena / CROPIX

Neki prosvjetitelj, vrlo učen čovjek, čuvši za poznatog rabina odluči poći k njemu da bi raspravljao i obezvrijedio njegove argumente glede istinitosti vjere. Kad je stigao zateče ga kako šeta s knjigom u ruci. Rabin se toliko zadubio u misli da nije ni primijetio posjetitelja. Onda odjednom zastade i reče: „No, možda je ipak istina“. Učenjak je nastojao nešto izustiti, ali nije smogao snage. Tako mu je užasno bilo čuti tu jednostavnu, a u tom trenutku strašnu riječ: „Možda!“

Rabbi Levi Jizchak, jer o njemu se radilo, tada se potpuno okrene posjetitelju i mirno mu reče: „Sinko velikani Thore s kojima si se prepirao potrošiše svoje riječi za te, a ti si se odlazeći od njih smijao. Nisu ti mogli položiti Boga i njegovo carstvo na stol. To sigurno ni ja ne mogu. Ali razmisli, sinko, možda je ipak istina.“ Ovaj strašni „možda“ skršio je na kraju prosvjetiteljev otpor.

Opisanu zgodu donosi Joseph Ratzinger u knjizi Uvod u kršćanstvo, a izvorno ju je zabilježio poznati židovski filozof Martin Buber. Koliko god je ovaj „možda“ učenjaku u tom času izgledao strašan, on mnogo govori i o rabinu te je njih dvojicu na neki način spojio. Naime, očito je da i rabinovu vjeru nagriza crv sumnje, a s druge strane ni najzagriženiji ateist ne može do kraja biti uvjeren u ono što živi i naučava. Stoga bi upravo sumnja mogla postati mjestom komunikacije vjernika i nevjernika, drži Ratzinger, jer baš ona priječi i jednoga i drugoga da se zatvore na svoj teren i da si dopuste luksuz da ga ne napuštaju. Ova zanimljiva misao predstavlja svojevrstan uvod u spomenuto veliko Ratzingerovo djelo.

Kako naviještati kršćansku vjeru? Iako je današnji papa emeritus već davno postavio ovo pitanje, ono je uvijek iznimno aktualno. Nije li teolog u situaciji poput klauna iz Kierkegaardove pripovijesti o putujućem danskom cirkusu u kojem je izbio požar. Vlasnik je odmah poslao klauna u obližnje selo da zamoli stanovnike za pomoć oko gašenja vatre koja je prijetila da će sve uništiti. U opasnosti je bilo i selo jer se cirkus nalazio na suhom i požnjevenom polju.

No, kad se klaun pojavio među mještanima, a već se prije toga bio pripremio za predstavu, nitko ga nije shvatio ozbiljno. Što se jadnik više trudio naglasiti opasnost koja prijeti selu, to su mu se slađe smijali. Na kraju je izgorjelo i cijelo selo. Ratzinger ovdje navodi misao poznatog američkog profesora Harveya Coxa, koji ovu Kierkegaardovu priču uzima kao primjer za današnjeg teologa. Nije li on u situaciji poput ove klaunove, pita se Cox. Trudi se kazati i prenijeti važnu istinu, a ljudi ga često doživljavaju kao osobu koja nije vrijedna istinske pozornosti.

Iako je ova usporedba na prvi pogled pomalo neozbiljna, ipak dobrim dijelom dočarava tjeskobnu situaciju teološkog nastojanja da stvarnost o kojoj govori prikaže kao istinsku zbilju ljudskog življenja. Usporedba je, naravno, i dobrano površna. Naime, spomenuti klaun (teolog) posjeduje svu i pravu istinu. Puna, točna i nesumnjiva istina je da cirkus gori. Seljaci (nevjernici) o toj istini nemaju pojma. Istina je, dakle, daleko od njih i samo je potrebno prenijeti ono što im je bilo posve nepoznato.

Kad bi stvarna situacija bila takva bilo bi dovoljno da klaun presvuče svoje odijelo i stvar bi odmah bila riješena. Nažalost, smatra Ratzinger, to nije ni približno točno. Stvarnost jednog teologa mnogo je zamršenija i zahtjevnija. Zar je dovoljno da se on samo presvuče u civilno odijelo sekulariziranog jezika ili kršćanstva bez religije? Zar je dovoljna samo duhovna promjena kostima da bi ljudi oduševljeni potrčali gasiti požar koji im svima prijeti pogubnim posljedicama?

Takva očekivanja zaista su naivna. Onaj tko ozbiljno kani naviještati vjeru i dovoljno je kritičan prema samome sebi, brzo će se uvjeriti da se ne radi samo o formi, o presvlačenju odijela kojim je teologija zaogrnuta. Stoga će čovjek koji ozbiljno shvaća težinu teološkog pothvata, iskusiti i spoznati ne samo teškoću naviještanja nego i nezaštićenost svog vlastitog vjerovanja. Pred vjernikom se otvara golemi ponor koji vreba na nekad možebitno čvrsta uvjerenja. Ovdje se ne radi o nekoj vjerskoj istini o kojoj se inače može raspravljati. U igri je naprosto cjelina: sve ili ništa! Vjernik osjeća ugroženost pred neizvjesnošću koja mu u trenutcima iskušenja pokazuje kako je krhka njegova vjera. Kao da se pod njim ukazuje nepregledan ponor ništavila, a on nema čvrstog uporišta. Sve ili ništa!

Stravičnu situaciju vjernika odlično je dočarao Paul Claudel u uvodnoj sceni svoje „Satenske cipelice“. Claudel jednog misionara Družbe Isusove prikazuje kako pluta nad mračnim dubinama oceana, zavezan za gredu broda kojeg su potopili gusari. Misionar izgovara svoj posljednji monolog: „Gospodine, zahvaljujem ti što si me tako okovao. Ponekad se događalo da su mi tvoje zapovijedi postajale mučne, i moja se volja iznevjerila tvome zakonu. Ali danas ne mogu biti privezaniji za tebe nego što jesam, i kad pokušavam svoje udove jedan za drugim osloboditi, nijedan se ne može ni za pedalj udaljiti od tebe. Zaista sam pričvršćen na križ, ali križ na kojem visim nije pričvršćen ni za što. Jednostavno luta morem.“

Pričvršćen na križ, a križ ni za što. Naprosto visi nad ponorom. Jedva da bi bilo moguće sugestivnije i točnije opisati situaciju suvremenog vjernika, zaključuje Ratzinger. U vezi s Bogom drži ga samo jedna istrgnuta greda. No, vjernik u konačnici zna kako je taj komadić drveta jači od ništavila pod njim. Ipak to ništavilo predstavlja moć koja ga ugrožava.

Vidimo kako je vjernik podložan sumnji. Ne živi sigurno i bez pitanja. Nad glavom mu stalno visi mač koji prijeti da će ga odgurnuti u mračni ponor. No, niti nevjernika ne smijemo shvatiti nedijalektički. I on se itekako bori sa svojim sumnjama. Guši ga sumnja u njegovu vlastitu nevjeru. Stalno ga proganja pitanje ne kazuje li vjera ipak zbilju. I on je, poput vjernika, ugrožen sumnjom u istinitost svoga jednom zaokruženog svijeta. Ratzinger stoga kaže: „Onaj tko želi pobjeći iz neizvjesnosti vjere, morat će doživjeti neizvjesnost nevjere, jer nevjernik nikada ne može stopostotno reći ne krije li se možda ipak u vjeri istina. Neotklonjivost vjere pokazuje se tek onda kad je pokušamo otkloniti.“

Vratimo se sad onom velikom „možda“ s početka našega teksta. U tome „možda“ krije se neizbježivo iskušenje kojemu nevjernik ne može uteći i u kojemu doživljava nemogućnost da ukloni vjeru. Drugim riječima i nevjernik i vjernik, svaki na svoj način i vjeruju i sumnjaju, ako se baš ne skrivaju pred sobom i istinom svoga bića. Čovjekova je sudbina da u stalnoj napetosti između vjere i nevjere, između sigurnosti i iskušenja, može pronaći konačnost svoga bića, kaže Ratzinger. Stoga, postavimo još jednom pitanje s početka: bi li sumnja mogla postati mjestom komunikacije, jer upravo ona vjernika i nevjernika upućuje jednog na drugog?

NIKOLA MILANOVIĆ
Vjeroučitelj