Korak po korak 641

Kršćanstvo počinje križem, Kristovim križem, a ne nekom ceremonijom

Kršćanstvo počinje križem, Kristovim križem, a ne nekom ceremonijom
ILUSTRACIJA

Što je kršćanstvo danas za mnoge kršćane na Zapadu pa i za nas koji Zapadu pripadamo upravo zbog pripadnosti Katoličkoj Crkvi, koja je u temelju naše kulture? Osobito je to važno pitati se u svijetlu sve očitijih progona ne samo kršćanskih vrijednosti već i samih kršćana na Zapadu i diljem svijeta. 

No ne radi se toliko o progonima kršćana od strane drugih nekršćana, premda su, nažalost, i oni sve češći, koliko o umoru i odustajanju samih kršćana od svoje vjere. Statistike o opadanju vjerske prakse i izlasku katolika i drugih kršćana iz Crkve u nekim zapadnim zemljama, nikoga od svjesnijih vjernika ne ostavljaju ravnodušnim. Drugim riječima, možemo se i kritički upitati: nije li se prije vanjskog urušavanja kršćanstva, koje je sve očitije, dogodilo ono nutarnje pa se grozota (nutarnje) pustoši očituje u sve većoj dezorijentiranosti vjernika? 

Ili, u našem slučaju, nismo li se nakon pada ateističkog sustava i oslobođenja domovine naivno, po nekom automatizmu, veselili zaživljavanju kršćanstva kod nas? Naime, uz divljenje slavnoj prošlosti i isticanje zasluga starijih generacija, valjalo je i valja mladim naraštajima i vlastitim svjedočanstvom pokazati razloge nade koja je nama, ako je ima (usp. 1 Pt 3,15). I, dakako, prikladno prenijeti/prereći temeljne sadržaje naše vjere.

Što je kršćanstvo danas jednom prosječnom vjerniku?

Budući da odgovor na navedeno pitanje prelazi okvire jedne kolumne istaknut ćemo samo neke elemente koji bi mogli pomoći oko boljeg razumijevanja, a onda posljedično i autentičnijeg življenja kršćanstva. Za mnoge vjernike danas kršćanstvo je skup točno određenih ideja, vrijednosti i pravila. Ukratko, ono je jedan put koji počinje svečanim ulaskom na jedna vrata, praćen svečanom ceremonijom – krštenjem, traje određeno vrijeme u kojem se treba ponašati po jasnim pravilima i onda na kraju puta slijedi prolaz kroz jedna druga vrata – nazovimo ih vrata prosudbe - gdje se daje ocjena i mjere zasluge koje osoba stječu za vrijeme životnog hoda. O zaslugama, naravno, ovisi kamo će osoba dalje ići.

Taj put mnogima je sličan pohađanju fakulteta, ističe John Lennox, jedan od najvećih apologeta kršćanstva danas. Na fakultetu, nakon prijemnog, slušaju se i polažu predmeti određeno vrijeme i na kraju profesori prosuđuju zaslužuje li netko dobiti diplomu ili ne. Na sličan način, ističe Lennox, milioni kršćana zamišljaju svoju vjeru. I u čemu je problem, odnosno greška u ovakvom poimanju vjere? Nekoliko je tu problema na koje valja upozoriti.

U prvom redu greška je tome što se u takvom poimanju Boga stavlja tek na kraj puta. Drugim riječima, On nije onaj koji nas prati kroz život, niti onaj koji je nešto učinio za nas nego tek netko tko nas poput suca na koncu puta čeka i prosuđuje naš život nagrađujući ili kažnjavajući nas.

I što je tu krivo? Zar nas Bog neće na koncu suditi? Hoće ali ovakvo zamišljanje posreduje krivu sliku o Bogu; sliku koja umjesto vjere, povjerenja u Boga, onakvog milosrdnog kakvog nam je Isus navijestio, generira strah od Boga.

Ukratko, u toj slici Bog nije Spasitelj koji nas preko žrtve svoga sina spašava, nego je, ako to tako možemo reći, svojevrsni kontrolor, sudac. A Bog nije samo sudac premda jest i sudac. On je Otac i ne dolazi u naš život samo na kraju - On nam je dao život. On nas prati kroz život. On nije, dakle, neki daleki, deistički bog koga naš život ne zanima - On je dao svoj život za nas. Dok drugi bogovi traže da se umire za njih, On je umro za nas.

Osim toga jako je važno naglasiti kako nas On prihvaća na početku našeg puta jer nas On stvara. A stvara nas iz ljubavi i s točnim poslanjem. Nismo, dakle, tu slučajno ni nečijom igrom ili greškom, već smo dio Njegova plana. Također nisu naše zasluge one zbog kojih nas tek na kraju našeg života prihvaća i voli nego nas voli jer je On sama ljubav.

Odnos s Bogom središte je vjere

Budući da se, dakle, ne spašavamo po našim zaslugama već prvenstveno po Njegovoj milosti, žrtvom Njegova Sina, ne moramo se cijeli život bojati i truditi se da bi zaradili Božju ljubav jer On nas već voli. Znači li to, posljedično, da se onda uopće ne trebamo ni truditi jer nas Bog ionako voli pa možemo radit što god hoćemo? To nipošto. Bog nas bezuvjetno voli kao naša majka, primjerice. Kao što našoj majci nije svejedno kako mi živimo, premda nas voli kako god mi živjeli, slično je i s Bogom.

Ukratko, ono što želimo istaći je sljedeće: jedno je činiti dobro iz uvjerenja i želje da obradujemo npr. majku ili Boga a sasvim je drugo to isto učiniti ali iz straha od majke ili Boga; straha od kazne. Konačno, želimo reći kako kršćanstvo nije put koji započinje s određenom ceremonijom, nastavlja poštujući određena pravila, sudjelujući u svečanim obredima i završava presudom o ispravnosti puta. Kršćanstvo počinje križem, Kristovim križem, a ne nekom ceremonijom. I nastavlja se, u našem slučaju, noseći vlastiti i križeve drugih ljudi, jer to Gospodin hoće. I upravo to 'nošenje križa', tj. svakodnevno življenje vjere osmišljava život čija se ljepota i zahvalnost za nju, unatoč svemu, pokazuje i u svečanim obredima.

Svakako, jedno se ne smije zaboraviti: odnos s Kristom na tom je putu najvažniji a ne samo puko poštivanje pravila, običaja, slavljenje obreda. Bog je prijatelj, otac i majka, Stvoritelj i Spasitelj. Susret s Njim je važan a ne samo formalna pripadnost. A kako ćemo Ga susresti? Susresti Ga možemo samo ako smo se otvorili Duhu Svetomu i nastojali ga životom slijediti. Njega se ne vidi kao druge stvari koje okom zamjećujemo. Njega se vidi „iznutra". Srce gori od Njegove blizine. Predanjem se, dakle, najbolje osjeća Njegovo postojanje i blizina. Njega vidi onaj komu se On objavi. A objavljuje se onomu koji je otvoren vršenju Njegove volje. Ukratko, riječima pape Benedikta: „Bog se ne objavljuje znatiželji, nego ljubavi". Drugim riječima, to bi značilo da su ključevi Božje prisutnosti u našem životu kod nas a ne kod Boga.

Ovdje nam se možda čini kako smo zamijenili uloge. Naime, ne dopušta Bog nama da osjetimo Njegovu blizinu, prisutnost nego mi Njemu dopuštamo da se preko drugih približi nama ili, što je još važnije za naše poslanje, da se Bog preko nas približi drugima. Tko to Bogu dopusti, On mu mijenja život. Život mu onda nikako ne može biti puka čekaonica smrti, nego predvorje raja, početak vječnosti s Bogom i Njegovim ugodnicima. Stoga dobar kršćanin umjesto življenja po sveprisutnoj hedonističkoj mantri: "Život je kratak pa uživaj u njemu" zna da je vječnost, tj. život s Bogom, dug pa se i priprema za njega.

U takvom promišljanju života čovjek mu onda nije vuk, nego brat; nije neprijatelj nego suputnik. Domovina ili svijet u cjelini mu nije mračno mjesto za život s kojega bi najradije otišao na neki drugi planet, već vrt nade; mjesto u kojem se može osjetiti okus života s onu stranu. Kršćanstvo onda takvomu čovjeku nije legenda, ni zbir lijepih ali neprovedivih savjeta za život; nije ni jeftina utjeha za najnesretnije među nama. Ne, ono je snaga za život, vjera usidrena na stvarnost koja se dogodila i koja bitno određuje naše živote. Vjera koja je bremenita smislom koji našem životu daje smjer, sadržaj i ljepotu bivovanja. A sve to daje Onaj koji je Put, Istina i Život. Njemu slavu u vijeke vjekova. Amen.

Piše fra Ivica Jurić