Korak po korak 1549

U Kristovoj patnji i naša patnja pronalazi smisao

U Kristovoj patnji i naša patnja pronalazi smisao
ILUSTRACIJA

Uslijed tolikih tragičnih događaja koji su se dogodili ili se, nažalost, svakodnevno događaju diljem svijeta ne možemo a da se ne pitamo o zlu, njegovu uzroku i načinu kako da ono nestane ili da se barem umanji.

Nerijetko se čuju i različiti prigovori na Boga i njegovu pasivnost u odnosu na tragične događaje, koji potresaju bilo pojedince bilo društvo u cjelini. Ako je Bog svemoguć, svime ravna i sve je stvorio – zašto nije stvorio neki savršeniji svijet u kojem ne bi bilo nesreća i katastrofa, ratova, požara, potresa i poplava? Ako je Bog Gospodar svega, i ako je svemoćan kako vjerujemo, zašto onda ne spriječi ratove, ubijanja, nasilja, osobito patnju nevinih…? Kako to da dobri i svemogući Bog ne sprječava takve strahote koje mnogim ljudima uništavaju živote? 

Navedena pitanja posebno su mučna kad čovjek osobno iskusi patnju, bolest, gubitak voljene osobe; kad doživi nenadanu nesreću koja u potpunosti promijeni dotadašnji tijek života. Mada to nikako ne bi htio, u tim teškim trenucima samoće i bespomoćnosti, a nekad i očaja i neizdržive nemoći, čovjeku se čini kao da je i sam Bog zatajio te da pušta ljudima da se sami muče s navedenim nevoljama.

Zašto Bog ne zaustavi zlo?

Stotine pitanja u takvim okolnostima naviru i traže odgovor a odgovora niotkud. No, nije li ipak ovakvo razmišljanje o Bogu i čovjeku, o svijetu i životu, ipak pogrešno? Zašto? Zato što mi ne gledamo red koji je Bog u početku stvorio, nego nered koji je nastajao tijekom ljudske povijesti, a koji su ljudi stvorili a ne Bog. Ljudi su, dakle, udaljivši se od Boga i Njegovih zapovijedi narušili ravnotežu u sebi i u prirodi a ne Bog. Ljudi su stvorili strukture, zakone, odnose… po kojima, primjerice, jedni ne znaju što će s novcem, hranom i imovinom dok drugi, i to deseci miliona drugih, doslovno umiru od gladi. Ljudi su, dakle, 'digli' ruke od Boga, a ne On od njih, pa nam se događa to što se događa u obitelji, u društvu, u svijetu.

Bog je, kako nas uči Sveto pismo, stvorio čovjeka i obdario ga darom slobode, ali i razuma i savjesti po kojima će čovjek slobodu odgovorno živjeti. Preko savjesti, koja je glas Božji i svetište čovjeka (usp. GS, 16) Bog poziva čovjeka da odgovorno živi i poštuje Njegove zapovijedi. Međutim, čovjek je slobodan i može se svojim sposobnostima različito služiti. Drugim riječima, u neodgovornoj slobodi može ih i zloupotrijebiti. Bog to dakako ne želi ali čovjek to može učiniti.

Ukratko, nemamo, dakle, odgovore na sve što se događa, ali ipak možemo polako otkrivati i prepoznavati tragove ljudske ruke u neredima koji nastaju a nisu samo plod prirodnih nepogoda, premda se ni u njima ne može u potpunosti isključiti utjecaj čovjeka. I opet pitamo: Zašto Bog ne spriječi stvaratelje nereda zbog kojih drugi trpe u obitelji, u društvu? Zašto ne zaustavi, primjerice, kriminalce u njihovim zločinima, nasilju, pljačkama? Zašto dopušta da sin iz dobre, ili bilo koje obitelji, postane ovisnik o drogi, kocki? Zašto dopušta da otac obitelji svojim pijanstvom tiranizira obitelj i od svoje djece pravi duševne invalide, pune straha i kompleksa? Zašto, zašto…. mogli bismo tako u nedogled redati pitanja.

Bog čini ono što je teže

Dio odgovora svakako se krije u tajni ljudske slobode: čovjek može raditi što hoće i to, nažalost, i radi ali ne može dokle hoće. On će pred Bogom htio to ili ne (vjerovao u Boga ili ne) morati položiti račun za svoj život i način na koji se odnosio prema drugim ljudima i svemu stvorenom. 

Ipak, najdublji razlog zašto Bog ne spriječi zlo upravo je taj što Bog ne čini ono što bi po nama mogao i morao. On ima drugu logiku koja isključuje prisilu a uključuje otkupiteljsku ljubav. On je svemoćan i trebao bi, po nama, tu svoju svemoć češće pokazati na zlim ljudima ovdje za života. Doista, lakše bi nam bilo vjerovati kad bismo vidjeli kako Bog dobre ljude nagrađuje a zle kažnjava. No Bog čini ono što je teže; On sam se žrtvuje. On je sam žrtva ljudske zloće; On supati sa žrtvama, šalje svoga Sina, koji prihvaća tajnu trpljenja da dokaže kako se i u nevoljama može sačuvati čisti obraz, pobijediti mržnja i zloća svijeta oko nas. 

On sam pati. Otkupljuje nas svojom patnjom. Ne suprotstavlja se zloći niti uzvraća istom mjerom, nego oprašta i ljubi neshvatljivom ljubavlju: premda razapet moli za progonitelje: Oče oprosti im jer ne znaju što čine (usp. Lk 23, 34). Stoga i sva naša pitanja koja počinju sa: Zašto je Bog ovo ili ono dopustio meni, mojoj obitelji, drugom… duboko su povezana s tajnom zašto je Bog predao i vlastitog Sina. Zašto ga nije zaštitio?

Da, predao ga je oštrici ljudskog nasilja i time je učinio ono što je teže. Nije na lagan način, kako bi smo to mi, primjerice, učinili, koristio svoju božansku svemoć, nego je na krvavo težak način otkrio snagu otkupiteljske ljubavi u svojoj božanskoj nemoći. On je patio za nas i traži da i mi nosimo patnje jedni drugih. On je zlo ljubavlju pobijedio i traži i od nas da isto činimo. I stoga svaka naša patnja u Kristovoj patnji i muci nalazi smisao. U njegovu kriku na križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” (Mk 15,34) sadržani su vapaji svih patnika, bolesnika, zatvorenika, svih poniženih, ostavljenih, neljubljenih…

Krist je sve naše boli, patnje, sve naše grijehe preuzeo na sebe. Zato je pod težinom tih grijeha i osjećao odsutnost Boga Oca. Raširio je ruke na križu da bi cijeli svijet zagrlio. Susreo se s najvećim neprijateljem života – smrću i, jer je do kraja ljubio, pobijedio ju je. Uskrsnuo je. I nas će uskrsnuti.

Tako je Uskrs zadnji čin vječnog hrvanja tame i svjetla, smrti i života, mržnje i ljubavi. Uskrs je definitivna pobjeda dobra nad zlom i ljubavi nad mržnjom. Jer je Isus uskrsnuo svi nepravednici će doživjeti svoj krah, svi podlaci će biti raskrinkani, ulizice postiđene, sve ubojice za nevinu krv će odgovarati.

A svi oni koji su dali život za druge, za domovinu, živjet će uvijeke; svim uplakanima suze će biti otrte, svi neljubljeni biti će ljubljeni. Uskrsnućem Kristovim, nijedna nepravda nema više budućnosti, a svaka nada, čežnja i ljubav – doživjet će svoje ispunjenje. Uskrs je, dakle, odgovor na sva ona teška pitanja koja počinju sa zašto. Uskrsnuće ima zadnju riječ a ne smrt. Bog ima zadnju riječ a ne ljudska zloća i nepravda!

Patnja cijena ljubavi

Mi pak znamo da nema radosti Uskrsa bez žrtve Velikog petka. Nema radosti koju osjećaš na vrhu brda bez strpljivog penjanja uz klisure i neprohodne putove koji vode do vrha. Patnja je, dakle, cijena ljubavi. Ona je sastavni dio ljubavi, života. Nema ljubavi bez patnje. To modernom čovjeku nikako nije jasno. On ne prihvaća patnju, štoviše, želi svaku patnju protjerati iz svog života. Na bilo koji način. Tim neprihvaćanjem i „progonom“ patnje iz svoga života, kako to papa u miru Benedikt XVI. primjećuje, moderni čovjek čini ovaj svijet, ovo društvo još hladnijim i neprihvatljivijim mjestom za život. 

Nastavljajući se na Benediktovu misao zaključujemo kako patnja jednostavno pripada čovjeku. I tko bi god želio dokinuti patnju, prethodno bi morao dokinuti i ljubav, jer ona uvijek zahtijeva samoodricanje i bez patnje u biti i ne postoji.

Neka nam Gospodin dade snage da strpljivo nosimo svoje životne križeve. Neka nas uvijek iznova nadahnjuje da budemo Šimuni Cirenci i Veronike koji drugima pomažu nositi njihov križ. Ako već ne možemo uklonuti patnju i bol nemojmo ju ni umnažati, niti ukloniti patnika (eutanazija), kako neki 'napredni' predlažu, već je svojom ljubavlju umanjujmo. Neka nas u tom prati i nadahnjuje naš Spasitelj Isus Krist i njegova i naša majka Blažena Djevica Marija.

Piše fra Ivica Jurić