Korak po korak 1453

Kršćanske vrijednosti preživjeti će duh dekadentnog vremena

Kršćanske vrijednosti preživjeti će duh dekadentnog vremena
ILUSTRACIJA

Antropološko-kulturne promjene kojima svakodnevno svjedočimo, napose u zadnjih desetak godina, utječu na sve aspekte života pa tako i na život Crkve kao zajednice vjernika uronjene u tkivo društva. Navedene promjene, koje neki nazivaju novom antropologijom ili kulturalnom revolucijom, zahtijevaju od Crkve analitički pristup u prepoznavanju znakova vremena kako bi znala na njih adekvatno i odgovoriti. 

Već su saborski oci na Drugom vatikanskom koncilu uočili kako se današnje društvo ubrzano mijenja i kako je prešlo sa "statičkog poimanja poretka stvari na više dinamično i evolutivno" (GS 5). Taj prijelaz s prirodno-statičkog shvaćanja stvarnosti prema više osobnom i dinamičkom promatranju zahtijeva i nove teološko-pastoralne analize kao i, što je još važnije, adekvatan odgovor Crkve na navedene promjene koje predstavljaju sve veći izazov za njezino pastoralno djelovanje. 

Pažljivom promatraču ne će promaknuti činjenica da se zapadna civilizacija sve se više pokazuje ambivalentnom, kompleksnom, pa i konfuznom. Obilježena je fenomenima kao što su: diktatura relativizma, sintagma koju često rabi papa Benedikt XVI, a koja se odnosi na odbacivanje apsolutnih istina i nepromjenjivih vrednota, koje je Bog upisao u ljudsku narav, zatim riječ je o tekućoj/fluidnoj kulturi kako prevladavajuću kulturu današnjice naziva Zygmunt Bauman, jedan od vodećih sociologa našeg vremena. 

Ukratko, kultura je to bez čvrstih uporišta koja odbacuje univerzalne istine i zamjenjuje ih s neizmjernim mnoštvom različitih mišljenja; kultura u kojoj sve manje postoji konsenzus o vrednotama koje utemeljuju osobu i društvo u cjelini. 

Opasnost pretjeranog individualizma

Aktualni papa Franjo u posinodalnoj pobudnici Amoris laetitia - Radost ljubavi, koja sažimlje rezultate dviju sinoda o obitelji, jedne izvanredne i jedne redovite, promišlja o navedenim promjenama u društvu. Posebnu pozornost Papa posvećuje pojedinim fenomenima o kojima ćemo u nastavku više govoriti a koji predstavljaju veliku prepreku uspješnijem poslanju Crkve. U tom smislu, promatrajući očima vjere stvarnost koja nas okružuje i u koju smo kao u nekakav fluid uronjeni, Papa na prvom mjestu upozorava na opasnost pretjeranog individualizma, zatim na kulturu provizornosti, pravnu dekonstrukciju obitelji i rodnu ideologiju.

Zbog kratkoće teksta mi ćemo zaustaviti samo na prva dva fenomena koja Papa apostrofira kao posebne izazove za poslanje Crkve. Pretjerani individualizam, ističe se u pobudnici, "izobličuje obiteljske veze i u konačnici promatra svakog člana obitelji kao jedan otok, što ima za posljedicu da, u određenim slučajevima, prevladava poimanje pojedinca kao osobe koja izgrađuje samu sebe prema vlastitim željama koje se shvaćaju kao neka apsolutnost" (AL 33). 

Doista, individualistička kultura, koju bez ustručavanja možemo nazvati i hedonističkom ili narcističkom kulturom, teži za posjedovanjem i užitkom po svaku cijenu, a nerijetko i ispod nje. Vlastitu razonodu uzdiže i stavlja iznad odgovornosti za druge i opće dobro. O žrtvi za druge jedva da i želi čuti. Posljedično rađa netrepeljivošću i nasilništvom u obitelji i izvan nje, o čemu, nažalost, čitamo gotovo svakodnevno u medijima.

Suvremeno društvo sve više cijeni autentičnost/originalnost ali shvaćenu kao oprjeku unaprijed utvrđenim (tradicionalnim) ponašanjima; razumijeva je kao suprotstavljanje uhodanim kulturnim obrascima. Tako shvaćena autentičnost možda može pogodovati većoj spontanosti i boljem razvijanju vlastitih talenata koje naslijeđeni kulturni obrasci mogu sputavati, međutim, ako je pogrešno usmjerena ona može uroditi nepovjerenjem, strahom od obveza i žrtve za druge, samoživošću i nadmenošću. 

Sloboda izbora, toliko hvaljena, omogućuje, svakako, bolje uvjete da planiramo svoj život i razvijemo vlastite potencijale. Međutim, to vrijedi i takvu slobodu treba hvaliti ako ona izgrađuje, ima plemenite ciljeve i podrazumijeva osobnu disciplinu; u suprotnom se izrodi u nesposobnost velikodušnog sebedarja i nezainteresiranosti za druge, ističe Papa. 

Nije zanemariv broj ljudi koji danas sasvim krivo percipiraju slobodu, ako se to uopće - uslijed diktata političke korektnosti - smije više tako reći. Naime, po toj (krivo shvaćenoj) slobodi svaki pojedinac može činiti što ga je volja kao da izvan njega samoga i tako shvaćene slobode ne postoje istine, vrednote, načela koja nas usmjeravaju, pa i obvezuju. Nažalost, događa se da zbog navedenog načina razmišljanja (sloboda iznad svega) i obitelj postane prolazno mjesto, kojemu se pojedinac utječe samo kad mu to odgovara ili kad ide tražiti prava, a odnosi u obitelji budu prepušteni promjenjivim vjetrovima želja i okolnosti bez čvrstih uporišta.

Kad se sve podredi časovitim probicima i promjenjivim sjetilnim užicima onda bračni ideal označen isključivošću i stabilnošću brzo nastrada. Nažalost, i tomu smo svakodnevno svjedoci jer nemali je broj razvoda upravo rezultat ovakvog iskrivljenog shvaćanja i življenja slobode. 

Kultura provizornosti

Navedenu pojavu, duh vremena koji umjesto bračne ljubavi i potpune predanosti jednoj osobi promovira avanturu i raskalašenost (dekadenciju) papa naziva kulturom provizornosti. Pod tom sintagmom Papa misli "na brzinu kojom ljudi prelaze iz jednog osjećajnog odnosa u drugi. Oni misle da se, - ističe Papa - kao na društvenim mrežama, ljubav može spojiti ili prekinuti po korisnikovu nahođenju, a odnos brzo 'blokirati'" (AL 39) , brzo i bez većih posljedica. Naravno da je to nemoguće i da su mnogi zbog takve površnosti u odnosima duboko povrijeđeni. Ta kultura tj. mentalitet provizornosti nas poput nekakvog mentalnog fluida okružuje. Njim smo zarobljeni i oblikovani a da to i ne osjećamo. Ona se ponajviše pokazuje u neprestanoj promjeni, nestalnosti, u potrošačkom mentalitetu, poznatoj logici uzmi - ostavi, kupi novo - baci staro. Po njoj, promoviranoj ponajviše kroz popularnu kulturu, sve ima svoju cijenu ali malo što svoju vrijednost. 

Zygmunt Bauman na osobit način govori o tom fluidnom, mobilnom društvu u kojem se sve brzo mijenja i kojem prijeti da se prave vrijednosti odbace. Mentalitet je to i u kojem blijede ideali, u kojem ima sve više pragmatika i konformista a sve manje istinskih svjedoka neprolaznih vrijednosti. Ta provizornost, nadalje, očituje se i na razini obiteljskih odnosa. Kao što nam je, nažalost, dobro poznato - mladi se sve teže i sve u kasnijoj dobi odlučuju na brak; u nj ulaze na probu pa dok im zadovoljava njihove potrebe brak funkcionira. Nema, dakle, više one sigurnosti, čvrstoće, predanosti i vjernosti koja je resila bračnu zajednicu stoljećima unatoč poteškoćama koje nisu manje nego naše danas premda najčešće mislimo obrnuto. 

Nadalje, s afektivnim odnosima postupa se gotovo jednako kao s materijalnim predmetima i okolišem: pragmatično i ne vodeći računa o potrebama i osjećajima druge osobe. Na osobe se gleda kao na robu za ograničenu ili jednokratnu uporabu. Drugim riječima, s vremenom se, gotovo i ne primjećujući, čovjek prema ljudima počne odnositi kao prema stvarima. Tu ne/kulturu odbacivanja, koja za posljedicu ima različite vrste socijalnog isključivanja Papa često u svojim dokumentima kritizira. Ta nekultura je zapravo narcisoidnost koja čini ljude nesposobnima gledati izvan sebe, izvan vlastitih želja i potreba. 

Zaključno, slažući se s Papom, ističemo kako kršćani, unatoč svojoj grešnosti (koju dijele sa svim ljudima), ne smiju prestati zagovarati nepromjenjive vrijednosti, npr. brak, samo zato da bi izbjegli suprotstavljanje modernim ideologijama, ili da bi se sami time učinili modernima. Upravo bi time lišili svijet temeljnih vrednota na kojima počiva uspjeh naše zapadne kršćanske civilizacije. Naravno, samo deklarativno zauzimanje kao i grozničavo prokazivanje 'pokvarenoga' svijeta bit će od male koristi. Vlastito svjedočanstvo života, vjernost u braku i dobar odgoj djece, pak, bit će najbolje i nezamjenjivo jamstvo da će kršćanske vrijednosti preživjeti duh dekadentnog vremena. I ne bi bilo prvi put u povijesti! 

Osim pojedinačnog svjedočanstva bit će potrebno, svakako, inzistirati i na pravima obitelji, a ne samo na pojedinačnim pravima. Brak i obitelj su opće dobro bez kojeg društvo ne može opstati. Budućnost braka budućnost je Crkve i društva u cjelini. Nema sumnje da kao takav zaslužuje našu najveću pažnju i primjerenu brigu na pravnom, gospodarskom, kulturnom i poreznom području naše Domovine. 

Piše Fra Ivica Jurić